Večernjakov pečatnjak Vučić ili 1991. – godina koja se (ne) vraća?

    0

    Novi srpski Memorandum

    Najnovijim Memorandumom iz 2013, koji je izradilo Ministarstvo spoljnih poslova Srbije, Hrvatska je ponovno optužena za nacionalističku politiku jer „ne samo da sprečava povratak Srba nego i Srbe prisiljava na iseljavanje“. Taj dokument iz tvornice srpskih laži nije slučajno nedavno razaslan po svijetu. On je bio dio velikosrpske strategije uoči početka rasprave na Haškom sudu o tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid

    Laž je vid srpskog patriotizma

    i potvrda naše (srpske) urođene inteligencije.

    Dobriša Ćosić

     

    Velika je krivotvorina i podvala bila knjiga Slavka Goldsteina 1941. Godina koja se vraća, u kojoj se tvrdi da je 1991. ponavljanje 1941, odnosno da je Tuđmanova Hrvatska obnavljanje Pavelićeve NDH. Još je veća podvala velikosrpske politike i njezinih moćnih saveznika u svijetu i pete kolone u Hrvatskoj da se u današnjoj Hrvatskoj, članici Europske Unije i NATO-a, ponovno obnavlja ustaška genocidna politika iz 1991, odnosno da je 1991. – godina koja se vraća. Na temelju takvih krivotvorina pokušavaju se velikosrbi od agresora na Hrvatsku pretvoriti u žrtve sve do teških optužbi da Srbima ponovno prijeti genocid u Hrvatskoj jer se vraća ne samo ustaška 1991. nego i 1941. godina.

     

    Aleksandar Vučić sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku

     

    Lažne optužbe da se u Hrvatskoj vraća ustaška 1991. događaju se u uvjetima obnove velikosrpske politike, definirana u novom Memorandumom iz 2011, koji se naziva Memorandumom 2. Novi Memorandum obnavlja srpske imperijalne ciljeve iz čuvenog Memoranduma SANU iz 1986, koji je bio teorijski i strategijski temelj velikosrpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Memorandum 2 pisali su isti ljudi, isti akademici, kao i Memorandum iz 1986. U Srbiji je pobijedila četnička politika, četnici su rehabilitirani i proglašeni antifašistima, na čelu Srbije četnički je vojvoda Tomislav Nikolić, a na čelu Vlade Miloševićev tajnik Ivica Dačić. Najmoćniji čovjek u Srbiji Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, sudjelovali su u agresiji na Hrvatsku.

    Glavni su ciljevi Memoranduma 2:

    1) Krivotvorinama velikosrpsku agresiju pretvoriti u građanski rat i nacionalne sukobe s podijeljenom odgovornošću. Zato im je bio jedan od glavnih ciljeva natjerati Hrvatsku da odustane od tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid Srbije te lažnim optužbama protiv hrvatskih branitelja i uveličavanjem pojedinačnim zločina s hrvatske strane stvoriti lažnu sliku da agresori i zločinci nisu Srbi nego Hrvati.

    2) Nastaviti s politikom razbijanja Bosne i Hercegovine i pripajanja Republike srpske Srbiji.

    3) Obnoviti teritorijalne pretenzije na Vukovar i Baranju.

    4) Uspostaviti duhovno jedinstvo Srba u regiji i graditi Srbiju kao moćna zaštitnika Srba izvan Srbije, posebno na Kosovu i u Hrvatskoj, jer se polazi od pretpostavke da su s Republikom srpskom riješili srpsko pitanje u Bosni i Hercegovini.

    Veliku pomoć velikosrpskome nacionalizmu i novoj agresiji daje dio međunarodne zajednice, pogotovo Rusija i Velika Britanija, ali i mnogi političari poput Carla Bildta i Carle del Ponte i velikoga dijela Haškoga suda, koji su i haškim optužnicama i presudama pokušali pisati lažnu povijest ratova te na isti način suditi državnome i vojnom vodstvu Srbije i državnome i vojnom vodstvu Hrvatske, koji su na isti način optuživali Miloševića i Tuđmana.

     

     


    S. Goldstein insinuirao je da je Tuđmanova Hrvatska obnova NDH

    I nakon što je Haški sud konačnom presudom utvrdio da Franjo Tuđman nije bio na čelu zločinačkog pothvata etničkog čišćenja Srba, da Gotovina i Markač nisu ratni zločinci, velikosrpska politika pojačala je agresiju. Dobila je na svoju stranu Rusiju i neke druge političare u međunarodnoj zajednici. Ponovno su se angažirale britanske snage u Haškome tužiteljstvu i Sudu, koje su pokušale osporiti oslobađajuću presudu i utjecati da se Hrvatska osudi kao agresor i kao izvršitelj zločinačkog pothvata u ratu u BiH. Čak je u tu prljavu igru uvučeno Vijeće sigurnosti UN-a i Glavna skupština UN-a uz pokušaj mobiliziranja svih prijatelja velikosrpske politike u novoj ofenzivi protiv Hrvatske i u novom lažnom optuživanju hrvatskog naroda.

    Ta prljava igra neće biti završena do konačne pobjede istine u procesu protiv optuženih Hrvata iz Bosne i Hercegovine, u kojem su na optuženičkoj klupi i Franjo Tuđman i cijelo državno i vojno vodstvo Hrvatske pa i cijeli hrvatski narod, a ne samo branitelji.

    Vukovar opet ključna meta velikosrpske agresije

    Vukovar je 1991. bio ključno mjesto gdje su hrvatski branitelji i hrvatski narod uz velike žrtve slomili velikosrpsku agresiju i dali neprocjenjiv prinos hrvatskoj slobodi. Stjecanjem povijesnih okolnosti Vukovar je ponovno na udaru velikosrpske politike. Kako je i za velikosrpsku politiku Vukovar ključno mjesto ostvarivanja velikosrpske politike i njezinih imperijalnih težnji prema Hrvatskoj, može se reći da je i za Hrvate i za Srbe borba za Vukovar od povijesne važnosti. Odlučuje se hoće li Vukovar ostati mitsko mjesto hrvatskoga naroda i ponosan hrvatski grad ili će u njemu pobijediti velikosrpska politika. Znači nije slučajno što je Vukovar postao ponovno poprište borbe protiv velikosrpske agresije u kojoj hrvatski narod još jedanput mora pobijediti velikosrpsku agresiju i hrvatsku petu kolonu.

    Zbog toga je teško razumjeti postupke Vlade Republike Hrvatske koja izvan povijesnoga konteksta ne uzimajući u obzir nove velikosrpske pretenzije nasilnim uvođenjem ćirilice koja je za Srbe simbol njihove pobjede zapravo raspiruje sukobe i pomaže velikosrpskoj politici. Dakle, u uvjetima velikosrpske nove agresije Memoranduma 2 i tretiranja Vukovara kao srpskoga grada uvođenje ćirilice nije izraz borbe za ravnopravnost nacionalne manjine, nego je politička pobjeda velikosrpske politike sa svrhom pretvaranja Vukovara iz hrvatskog u srpski grad. Vlada ne želi vidjeti da ne postoje uvjeti za provođenje zakona o dvojezičnosti jer je sasvim sigurno da u Vukovaru ne živi trećina Srba nego mnogo manje jer se pod stanovnike Vukovara računa i velik broj Srba koji ne žive u Vukovaru, koji povremeno dolaze po mirovine, glasati i po druge beneficije. Vlada ne shvaća da je riječ o bitnom političkom pitanju i političkoj borbi i da objektivno potpomaže jedan od bitnih ciljeva Memoranduma 2.

     

    Za Borisa Tadića Oluja je bila etničko čišćenje

    Hrvatsko državno vodstvo propustilo je priliku da nakon oslobađajuće presude Tuđmanu, Gotovini i Markaču i skidanja krivnje s hrvatskoga naroda i hrvatske države formulira novu politiku i da je dosljedno brani. Umjesto toga hrvatsko državno vodstvo tetoši petu kolonu u Hrvatskoj i velikosrpsku politiku, koja je sve agresivnija.

    Specijalni rat protiv Hrvatske

    Zbog svega toga pobuna branitelja u Vukovaru, ali i u cijeloj Hrvatskoj, protiv politike hrvatskoga državnog vodstva od velikog je značenja. Branitelji su odlučili da sami obrane i Vukovar i Hrvatsku od nove velikosrpske agresije. Zato Stožer za obranu hrvatskog Vukovara ima tako veliku potporu hrvatskog naroda i zato će on pobijediti jer hrvatski narod neće dopustiti da se ugrozi ono veliko što je upravo u Vukovaru stvoreno i obranjeno 90-ih godina.

    Glavni je cilj specijalnoga rata krivotvorinama i lažima optužiti hrvatski narod da je u prošlosti stalno vodio genocidnu politiku, koja se navodno i danas nastavlja. Brojnim medijskim lažima i manipulacijama lažno se dokazuje da u Hrvatskoj i danas jača fašizam, da u srcima Hrvata i dalje živi ustaška zmija te da od moćnih šovinističkih snaga prijeti novi genocid nad Srbima. Obnavljaju se stare krivotvorine i optužbe da je hrvatski narod genocidan narod te da se tijekom povijesti obnavlja genocid nad Srbima (1914–1941–1991) te da ponovno prijeti. U tom specijalnom ratu Srbija je izradila tri nova memoranduma (1995, 2011. i 2013). Najnovijim Memorandumom iz 2013, koji je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije i koji je razaslan širom svijeta, Hrvatska je ponovno optužena za nacionalističku politiku jer „ne samo da sprečava povratak Srba nego i Srbe prisiljava na iseljavanje“. Izmislili su da u Hrvatskoj djeluju snažne dobro organizirane ustaške organizacije koje vode antisrpsku politiku. Taj dokument iz tvornice srpskih laži nije bio slučajno nedavno razaslan po svijetu. On je bio dio velikosrpske strategije uoči početka rasprave na Haškom sudu o tužbi Hrvatske protiv Srbije za počinjeni genocid. On je bio i novi pritisak na hrvatsko državno vodstvo kako bi povuklo tužbu za genocid protiv Srbije. U tom Memorandumu iz 2013. uglavnom se nabrajaju svi incidenti skidanja ćiriličkih ploča i navodi se kao krunski dokaz istup Joea Šimunića nakon utakmice Hrvatska–Island. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je na neprimjeren način, mlako, čak se opravdavajući, a bez pokušaja da drugoj strani kaže istinu o uzrocima skidanja ploča s ćirilicom. Hrvatski odgovor kaže da političko vodstvo Hrvatske uvijek osuđuje ispade te da nijedna država nije imuna na takve ispade. Dakle, na neki način prihvaća srpske optužbe umjesto da ih raskrinka. Kad bi hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova stvarno branilo hrvatske nacionalne interese, onda bi u odgovoru argumentirano pokazalo kako je taj novi memorandum politička laž, politička drskost i dokaz da Srbija ne odustaje od velikosrpske politike.

    Izmišljeni logori

    Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijetaMemorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao „zvanični“ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

    U Memorandumu iz 1995. „dokazuje“ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: „Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.“ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, „opština“ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

    Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: „Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.“

    Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.

    Može se navesti bezbroj dokaza kako se obnavlja velikosrpska agresija iz 1991, kako hrvatska državna vlast ne samo da se ne odupire takvoj agresiji nego na neki način i pomaže.

    Zbog toga hrvatski branitelji, a prije svega Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, imaju golemo značenje jer oni obavljaju one poslove u obrani nacionalnih interesa koje propušta obaviti hrvatsko državno vodstvo.

    U povijesnoj situaciji kada velikosrbi ne priznaju da su izgubili rat, kada ne priznaju da su bili agresori, kada pokušavaju u miru dobiti ono što su izgubili u ratu, kada je na djelu ponovno pokušaj velike povijesne prijevare, stotinu tisuća Hrvata u koloni sjećanja okrenulo je leđa hrvatskom državnom vodstvu te su dali potporu Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara.

    Tužba protiv Srbije za genocid

    Hrvatska je s punim pravom i argumentirano podigla pred međunarodnim sudom pravde u Haagu tužbu protiv Srbije za genocid počinjen u Hrvatskoj. Tužba je prihvaćena i nedavno je počela rasprava. U skladu sa svojom strategijom i u skladu s izjavom Dobriše Ćosića da je laž u povijesti bila sredstvo borbe srpskoga naroda za nacionalne interese, Srbija je podignula lažnu protutužbu protiv Hrvatske optužujući Hrvatsku da je učinila genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Tužba je podignuta kako bi se izjednačila krivnja i kako bi se stvorila mogućnost da se Hrvatska privoli da za volju bolje budućnosti i okretanja nove stranice suradnje dođe do obostranog povlačenja tužbi. Velikosrpska politika strahuje od rasprave u Haagu jer će se tamo doći do istine kojom će se utvrditi tko je agresor, a tko žrtva, tko je počinitelj genocida, a tko žrtva genocida. Srbijanska politika jako je računala na Haški sud i krivotvorene i monstruozne lažne optužnice protiv državnog i vojnog vodstva Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom da je Oluja bila planirano i provedeno etničko čišćenje Srba. Oslobađajuća presuda u Haagu ne samo Gotovini i Markaču nego i državnom i vojnom vodstvu Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom izbila je lažne argumente za srpsku protutužbu i zato se provodi strašan pritisak na Hrvatsku da se radi novoga regionalnog zajedništva povuku tužbe. Vodi se dobro organiziran specijalni rat protiv Hrvatske kako bi se krivotvorinama stvorili kakvi-takvi dokazi o tome da su Srbi u povijesti bili žrtve genocida hrvatskog naroda te da navodni genocid počinjen 1991. nije posljednji, nego da se sprema novi.

    Nastoji se opravdani otpor vukovarskih branitelja nasilno postavljenim ćiriličkim natpisima na javne ustanove prikazati kao rat protiv Srba, kao ugrožavanje njihove ravnopravnosti te kao pritisak na iseljavanje. U sklopu specijalnog rata da bi se diskreditirali vukovarski branitelji i da bi se njihov opravdani otpor ćirilizaciji Vukovara prikazao kao širi pokret protiv Srba u Hrvatskoj u specijalnom ratu skinute su ćiriličke ploče u nizu mjesta u Hrvatskoj gdje dosada nikom nisu smetale.

    Skidanje ploča izvan Vukovara nedvojbeno je dio specijalnog rata. To su činili oni kojima odgovara da se opravdano postupanje vukovarskih branitelja diskreditira i prikaže kao dio opće hrvatske ustaške politike koja prijeti oduzimanjem prava Srbima. Takvim specijalnim ratom Srbi se žele ponovno prikazati kao žrtve i dokazati kako se navodno nastavlja genocid nad Srbima te da je na djelu novi progon Srba u Hrvatskoj.

    Dakle, Vukovar je izabran ponovno kao točka destabilizacije Hrvatske. U velikosrpskoj strategiji lažne optužbe protiv hrvatskog naroda iz 1991. pokušavaju se obnoviti na isti ili sličan način. U tome važnu ulogu ima peta kolona, koja drži ključne pozicije u mnogim medijima, nevladinim udrugama, strankama i drugim bitnim institucijama te u savezu s velikosrbima izvan Hrvatske i u Hrvatskoj ponovno pokreće sotonizaciju hrvatskoga naroda i branitelja kao i 1991.

    Križarski rat protiv Katoličke crkve

    Ponovno je na udaru kao i 1991. Katolička crkva, čak se može reći da se vodi pravi križarski rat protiv Crkve. Zato je važno podsjetiti kako se ponašala Katolička crkva 90-ih, a kako Pravoslavna.

    U propovijedi hodočasnicima, vojnicima i policajcima na misi u Mariji Bistrici za vrijeme agresije na Hrvatsku i strašnih zločina koje su agresori činili kardinal Kuharić je rekao: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre.“

    I drugi biskupi, nadbiskupi i svećenici, kao duhovna snaga hrvatskoga naroda, djelovali su na isti način. Oni su pomagali državnom i vojnom vodstvu da hrvatski vojnici i policajci, koji su nosili križ oko vrata, i u ratu u najtežim okolnostima djeluju u skladu s tim križem.

    Bez velike – neprocjenjive – uloge Katoličke crkve, na čelu s kardinalom Kuharićem, hrvatski narod teško bi se odupro brojnim kušnjama da na zločinačku politiku odgovori istom mjerom.

    Kardinal Bozanić, hrvatski biskupi i svećenstvo i danas nastavljaju tu Kuharićevu politiku, ali svejedno su izloženi grubim napadima, sve do optužbi da i oni podupiru ustašku politiku.

    Suprotno takvim stajalištima i politici kardinala Kuharića i Katoličke crkve u Hrvata, Pravoslavna crkva ne samo da se nije suprotstavila velikosrpskoj agresiji i masovnim zločinima nego ih je opravdavala i poticala. Čak se može reći da se velik dio Pravoslavne crkve uključio u stvaranje nacionalističke histerije i opravdavanje zločina. Ilustrativan je govor beogradskoga patrijarha Pavla u uskršnjoj poruci iz ožujka 1991, u kojoj, osim ostaloga, kaže: „Kad bi se Srbi srazmerno osvetili za sve zločine koji su im naneti u ovom stoleću, što bi trebali da oni učine? Trebali bi da pokapaju žive ljude, da žive peku na vatri, da ih žive kolju, da seku decu u komade pred očima njihovih roditelja. To Srbi nisu nikada činili niti divljim životinjama, a kamoli ljudima.“

    Strašno je da se sve to što je patrijarh rekao, da zapravo Srbi imaju „pravo da rade, ali oni to ne čine niti divljim životinjama“, dogodilo u Vukovaru i Bijeljini, što je bio uvod u pokolje nad Muslimanima u kojima je ubijeno, masakrirano i nestalo oko stotinu tisuća Muslimana. Patrijarh nikada nije osudio te jezive zločine. Sve je to u sklopu jedinstvene velikosrpske strategije da se krivnja prebaci na žrtve kako bi se opravdali koncentracijski logori i masovna ubojstva koja su učinili.

    I u novoj velikosrpskoj agresiji politika svetosavske Pravoslavne crkve nije se promijenila, što se najbolje vidi iz dijela Božićne poslanice patrijarha Pravoslavne crkve Irineja. Patrijarh je u poslanici obnovio velikosrpske pretenzije na tzv. Krajinu u Hrvatskoj te ponovno teško optužio hrvatski narod za mržnju i progon Srba. Evo dijela te poslanice:

    „Srećan i blagosloven Božić želimo i svoj našoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji koji ponovno doživljavaju, kao i pre dvadeset godina, progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika. Čitav slobodoljubivi i pravdoljubivi svet stoji nem i zapanjen nad činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo, u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metodija. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i odvraćanje istih od povratka na njihova ognjišta. Molimo se Bogomladencu Hristu da svojom božanskom ljubavlju ispuni srce i duše onih koji gaje netrpeljivost pa i mržnju prema svemu što je srpsko i pravoslavno. S posebnom očinskom i pastirskom ljubavlju danas se molitveno sećamo naših braće i sestara prognanih sa Kosova i Metohije, iz Dalmacije i čitave Krajine, iz Bosne i Hercegovine, koji eto godinama Božić dočekuju obespravljeni bez prava na povratak i svoju imovinu.“

    Velika je laž da su Hrvati krivi za rat

    Cijela velikosrpska strategija utemeljena je na golemoj krivotvorini i laži da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili kako bi spašavali gole živote, kako bi se spasili od novoga genocida. Tu laž podupirali su i mnogi u Hrvatskoj, ne samo Srbi u tzv. Krajini nego i srpski političari koji se nisu priključili izravno pobuni Srba, nevladine udruge te mnogi hrvatski intelektualci i znatan dio medija u Hrvatskoj. Riječ je o velikim krivotvorinama jer je postojao plan stvaranja velike Srbije svim sredstvima uključujući rat prije nego što je u Hrvatskoj na vlast došao Franjo Tuđman i HDZ, koji su od početka proglašavani ustašama, nasljednicima NDH i velika prijetnja za Srbe u Hrvatskoj. Malo se toga promijenilo u velikosrpskoj politici i strategiji u odnosu na strategiju iz 1991. Kako postoji kontinuitet velikosrpske imperijalne politike, najbolje je pokazati putem kontinuiteta dva ključna čovjeka u velikosrpskoj politici oca i sina Tadića.

    Akademik Ljubo Tadić, jedan od autora Memoranduma 1 i Memoranduma 2, prije Oluje 23. lipnja 1995. gostovao je na kninskoj radioteleviziji te je između ostalog rekao: „Borba za jedinstvo našeg naroda najviši je zakon, a budući da je spas Republike najviši zakon, oni koji taj spas Republike ne poštuju moraju biti isključeni iz političkog procesa.“ U nastavku izlaganja na kninskoj radioteleviziji Ljubo Tadić poručio je: „Ja taj spas vidim u otvorenom, jasnom i nepokolebljivom programu za sjedinjenje svih srpskih država. Ja se nadam svim srcem da će biti stvorena jedinstvena srpska država na Balkanu.“ Dakle, stvaranje velike Srbije bio je uzrok i cilj rata, a ne obrana navodno ugroženih Srba od nove ustaške politike.

    Boris Tadić, sin Ljube Tadića, kao predsjednik Srbije nastavio je očevu politiku tvrdeći da je Oluja bila zločinački pothvat, da su Hrvati počinili etničko čišćenje.

    Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom, kao i svi najviši srbijanski dužnosnici, i Boris Tadić nastavio je optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i navodno najveći zločin u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

    Tadićeva politika, koju još agresivnije nastavlja i sadašnje četničko srpsko vodstvo, zasniva se na krivotvorini da je Srbija samo pomagala i branila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od novoga genocida. To je velika laž jer velikosrpska agresija na Hrvatsku bila je isplanirana prije donošenja hrvatskoga božićnog Ustava 22. prosinca 1990, prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prije nego što su Franjo Tuđman i HDZ došli na vlast.

    Krivotvorinama se u različitim opcijama sto­tine i stotine puta plasiraju laži s namjerom pre­tvaranja velikosrpske agresije u građanski rat ili u sukob dvaju nacionalizama, da se Srbi prikažu kao žrtve hrvatskoga nacionalizma koji nisu imali drugi izlaza nego braniti, kako kažu, goli život. Treba podsjetiti na ciničnu izjavu Slobodana Miloševića na procesu u Haagu kada se retorički upitao: „Papa je pomagao Hrvatima, a ja sam pomagao ugroženim Srbima, i kako to da je onda Papa Sveti Otac, a ja ratni zločinac?«

    Evo nekoliko činjenica koje se nerado spominju, koje se prešućuju kako 1991. tako i danas, a koje dokazuju da pobuna Srba nije bila reakcija na hrvatsku nacionalističku politiku, nego dio strategije da se ognjem i mačem te agresijom stvori Velika Srbija.

    Veljko Kadijević, šef JNA, prije božićnog Ustava u Hrvatskoj, za koji su naknadno tvrdili da je uzrok srpske pobune jer je Srbima ukinuo status naroda, napao je na TV Beograd dr. Franju Tuđmana i hrvatsku politiku zbog „obnavljanja fašizma i genocida protiv Srba“.

    Godinu poslije, 3. listopada 1991, Kadijević je proglasio neposrednu ratnu opasnost i primjenu ratnog prava jer „u Republici Hrvatskoj djeluje neonacizam“, koji je „prijetnja srpskom narodu u Hrvatskoj“. Zato je Armija „dužna zaštititi srpsko stanovništvo od progona i uništenja“. (Tako je i Hitler išao „štititi“ navodno ugrožene Nijemce u Češkoj 1938)

    JNA je tri puta pripremala državni udar na Hrvatsku (operacija Štit u studenom 1990, 24. siječnja 1991. na dan prikazivanja špijunskoga filma o Špegelju te u ožujku 1991).

    Koncem rujna iste godine Veljko Kadijević i Blagoje Adžić izvješćuju Slobodana Miloševića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića i Branka Kostića da su „svi srpski krajevi u Hrvatskoj oslobođeni“ te da su provedene sve pripreme da Komitet za obranu Jugoslavije na čelu s admiralom Brankom Mamulom preuzme ulogu i ovlasti Predsjedništva SFRJ na rok od godine dana. Kadijević traži ustavnu promjenu za legalno izvođenje vojnog udara.

    Suprotno takvim povijesnim istinama danas se ponovno vrlo agresivno lažima i krivotvorinama pokušava hrvatski narod optužiti kao agresor i krivac za rat, kao genocidan narod koji ponovno prijeti genocidom nad Srbima. U toj agresiji važnu ulogu ima peta hrvatska kolona.

                                           Nastavlja se…

    Zdravko Tomac/Vijenac

    facebook komentari