Pratite nas

Povijesnice

VEDRANA MILAS: “Nemoral i izopačenost” Vesne Pusić

Objavljeno

na

Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova Hrvatske, eklatantan je primjer Hrvatske danas; moralna izopačenost te žene, a i društva, koja obnaša funkciju ministrice, nedopustiva je u demokratskom svijetu. Ona, koja se rasplače nad silovanim ženama u BiH, istovremeno prezire silovane Vukovarke, koje prije par godina nije željela niti primiti, i kako drugačije shvatiti – doli rugajući se njihovoj sudbini – poziva iste da se priključe gay aktivistima na splitskoj paradi – da bi u Sarajevu govorila o sprječavanju silovanja u ratu.

No, suze jedne hoolivudske glumice Angeline Jolie nad silovanim ženama Srebrenice, odjeknule su u svijetu, više nego vapaji silovanih žena u proteklih 20-tak godina. Na međunarodnoj konferenciji o spriječavanju seksualnog nasilja u ratovima na kojoj su sudjelovali i britanski ministar vanjskih poslova William Hague i „naša” ministrica Vesna Pusić, s pravom je ocijenjena kao predstava za javnost i uvreda svim žrtvama rata, posebice za silovane žene. Vrhunac predstave tj. konferencije bio je da se dobro pazilo da se ne spominju agresori i silovatelji, u gradu masovnih zločina i silovanja u Srebrenici, a koji je međunarodna zajednica dijeleći BiH, nagradila Srbe, a ne žrtve. Ista ta Međunarodna zajednica sjetila se počinjenih (ne)djela nakon 20 godina, i to nakon što je sjedila prekrštenih ruku u doba sadističkih orgijanja.

Hrvatske sigurnosne službe snimile su tada razgovor predstavnika UN-a u Srebrenici „kako daju jamstvo” Ratku Mladiću da NATO neće reagirati kada on krene na Srebrenicu. Rekli su mu, tek reda radi, nek postavi par starih kamiona i tenkova kao lažne ciljeve u slučaju reakcije. Ovdje se ne radi o propustu, već dopustu, svemu što se ondje dogodilo.

Da Hrvatska nije snimila razgovore, ne bi se znalo da su jedinice Ratka Mladića isto ponovile u još gorim razmjerima u Bihaću. I tu su predstavnici Međunarodne zajednice dali odriješene ruke za počinjenje zločina srpskim zapovjednicima. Britanski zapovjednik tamošnjih snaga, jamčio je Srbima, da neće biti reakcije međunarodnih snaga u slučaju njihova obračuna s Bihaćom. Hrvatske službe proslijedivši razgovor Amerikancima, koji su ostali osupnuti – pa je dojavljeno Englezima, koji su mislili da ih je snimila CIA, odmah su smjenili svoga zapovjednika u zapadnoj Bosni.

Hrvatska je krenula u „Oluju”, tijekom koje je spašen i Bihać, na čemu Hrvatima do danas nitko nije rekao niti hvala. Ali nema veze. No nakon 20 godina u Sarajevu sa bahatim pogledom odozgo, na konferenciji posvećenoj žrtvama rata pojavljuje se britanski ministar vanjskih poslova i priča o ulozi svijeta u sprječavanju silovanja u ratu. Fuj.

S provincijalnim instinktom i dobivanjem na važnosti, ako se moćnicima ulizuje, Vesna Pusić pojavljuje se na konferenciji, da bi nakon par dana objavila na svojoj internetskoj stranici fotografije s Angelinom Jolie i britanskim ministrom vanjskih poslova. Po to je išla u Sarajevo? Svo troje zajedno na fotografiji valjda bi trebali činiti moralnu vertikalu i horizontalu, pri čemu Vesna Pusić samo potvrđuje svoju moralnu izopačenost. Jer…

Baš ona je, prije nekoliko godina bahato i drsko odbila primiti izaslanstvo žena, silovanih u Vukovaru, poručivši im – kako drugačije shvatiti doli poruge – da se priključe aktivistima gay parade u Splitu. Ona koja je uvijek na stradale žene gledala s visoka s prezirom, odjednom trči u Sarajevo tobože solidarizirati se sa silovanim Bošnjakinjama. No ne stoga što suosjeća s njima, već zbog Angeline Jolie i britanskog ministra vanjskih poslova Williama Hagua, te ostalih moćnika koji su se tamo pojavili.

Pusić, poznata i po tome što je ustaška kći, (no to joj se ne može zamjeriti), oca Eugena Pusića koji je bio uniformirani sudac u NDH, danas je najveća sramota Hrvatske, koja odašilje sliku izopačenosti i dvostrukih mjerila u svijet. No nije ona kriva – krivi su oni koji su joj omogućili ministarsko mjesto. I kao što reče jedna od silovanih žena, krajnje rezignirano: „da je ona bila na našem mjestu, nju ne bi niti silovali”… Jer valja znati, da silovane žene nisu glupe, kako predmnijeva ministrica, a obzirom što su prošle, znaju i uzvratiti udarac.

Eugen Pusić – partizanski ilegalac u redovima NDH

Koncem 2011., godine odjeknula je vijest da je otac Vesne Pusić, pokojni Eugen Pusić, tijekom Drugog svjetskog rata bio uzorni časnik vojske NDH, pa čak i vojni sudac. Za svoju vjernost ustaškom režimu čak je i odlikovan, te je ostao u njemu do kraja. Nakon što su partizani ušli u Zagreb, Eugen Pusić bio je zajedno s tisućama civila zatočen na „Kanalu”, mjestu gdje se nalazi današnji zagrebački autobusni kolodvor.

Vesna Pusić, neslužbena liderica u sjeni, nametnula se mješavinom svojeg obiteljskog naslijeđa; djed Danko Anđelinović i njegova braća Grga i Berislav aktivno su proganjali i ubijali Hrvate u Kraljevini Jugosaviji i Drugom svjetskom ratu, kao članovi jugonacionalističkih i velikosrpskih stranaka, a bili su i suradnici, članovi monarhističko-četničkog pokreta Drugog svjetskog rata. Neporecivo je da Vesna Pusić ima svoje osobne dosljedne istupe, već petnaestak godina svog „glasnogovorništva”.

Njen stav u slučaju Haaške optužnice protiv Janka Bobetka i njen izborni uspjeh u mjestu Jagodnjak u Baranji, rezultat je prvog kruga predsjedničkih izbora 2009., godine u Jagodnjaku, čiji su mještani bili okosnica neprijateljske agresije i genocida istoka Hrvatske – iskazujući zapravo podršku Josipu Boljkovcu – tadašnjem optuženiku za teške ratne zločine nad civilnim stanovništvom.

Brat Vesne Pusić, Zoran Pusić poznat kao ekstremni protivnik Domovinskog rata i Republike Hrvatske, osobni prijatelj Save Štrbca, visokog činovnika propale Republike Srpske krajine, koji je, skupa sa svojim istomišljenicima pisao prijedloge optužnice protiv generala Janka Bobetka, Ante Gotovine i Mladena Markača, i koji je krajnje nekompetentno i britanskim interesima ispolitizirano haaško tužiteljstvo uglavnom – prepisao. Svojim takvim djelovanjem, zapravo je, samo nastavio kontinuitet politike većine svojih predaka Anđelinovića; Pusići se već podosta dugo ikone nehrvatske Hrvatske, a obzirom gdje djeluju i rade protiv, postali su ikone hrvatskog apsurda, s golemom tolerancijom Hrvata.

Otkriće službovanja Eugena Pusića među organima NDH izazvalo je konsternaciju u javnosti, ali i pitanje „kako se brzo prikačio moći komunističke Jugoslavije?

“Moj otac radio je potajno i u ilegali za partizane” tvrdi Vesna Pusić, a isto kaže, iako neuvjerljivo branivši svog prijatelja i Slavko Goldstein.

Krajnje neobično, ali istinito i dokumentirano, da je otac Vesne i Zorana Pusića bio kotačić ustaškog vlaka smrti, nekadašnjeg natporučnika NDH i vojnog suca, koji je po prirodi tadašnjeg posla potpisivao brojne presude protiv optuženika, počesto i neosnovano optuženih, Eugen Pusić, 90-tih godina, Republiku Hrvatsku i njene istaknute čelnike Franju Tuđmana, Janka Bobetka, Zvonimira Červenka, koji su se borili protiv NDH, njegova djeca danas, poistovjećuju sa NDH kako bi Hrvatsku kompromitirali pred svijetom.

Tvrdnje da je njen otac aktivno radio i za partizane kao ilegalac, po mnogima je suspektno.

Pod prismotrom

Vjenčavši se s Višnjom Anđelinović, sin Zoran rođen je u Zagrebu 1944., a kćer Danka Anđelinovića, koji je uspostavom NDH, pobjegao u Split koji je u to vrijeme bio pod talijanskom okupacijom, priključio se splitskom četničkom štabu, koji je vodio četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin. Danko Anđelinović, političar, odvjetnik, književnik i pjesnik tzv. velikosrpskog jugoslavenstva, bio je pisar na velikosrpskom suđenju Stjepanu Radiću 1921., godine. Odlikovan je karađorđevićevskim ordenima za zasluge velikosrpske Jugoslavije, te bio kućni prijatelj Đure Vilovića, jednog od najbližih suradnika Draže Mihajlovića.

Teško je vjerovati, uz navedene činjenice, da je Eugen Pusić mogao biti stalni partizanski ili četnički aktivni obavještajac unutar NDH sustava, ako se uzme u obzir da su njegov punac Danko Anđelinović i njegova braća bili „fetivi” neprijatelji NDH, kao i Hrvatske.

Vlasti NDH za njima raspisale su tjeralice, i to je jedan od razloga zašto su Eugen i Višnja Pusić bili pod stalnom prismotrom Ustaške nadzorne službe (UNS).

Koliko je poznato, 30-ih godina prošlog stoljeća, kao student prava, Eugen Pusić nije ulazio u tada zabranjenu i proganjanu Komunističku partiju, kao u niti proganjani ustaški pokret. Bio je samo član „Kulturnog udruženja studenata pacifista”, koje nije bilo zakonski zabranjeno.

Poznavao je Ivu Lolu Ribara (1916.-1943.) člana Komunističke partije od 1936., a zajedno su bili predstavnici jugoslavenske delegacije na Ženevskom omladinskom kongresu. Dva mjeseca prije toga u Zagrebu, na pripremama za Ženevki kongres, sudjelovali su u odabiru delegata s viđenijim masonima – po preporukama svojih centrala.

Iz svega je vidljivo da Eugen Pusić nije bio „bilo tko” od mladosti, te da u njegovom izboru imaju prste i masoni, koji su mu vjerojatno omogućili da preživi kasnije turbulentne godine, prevrate, kao i uljepšavanje osobnog životopisa.

Uvijek na distanci od nekog snažnijeg uplitanja u javnu politiku, Pusić je sa zagrebačkog sveučilišta, sigurno poznavao veliki broj svojih suvremenika – vršnjaka, raznoraznih političkih orjentacija. I UNS i Gestapo tragajući za komunističim ilegalcima, ispitivali su njihovu rodbinu prijatelje i znance.

Na čelu UNS-a u to doba, bio je Pusićev kolega sa Pravnog fakulteta u Zagrebu, Oktavijan Svježić. Da je UNS bio vrlo uspješan govori podatak da je krajem 1941., u Zagrebu broj komunističkih ilegalaca „pao” na 20 posto u usporedbi s brojem na početku rata. Većina njih, zbog otkrića identiteta pobjegla je u partizane, ili su pali u ustaške ruke. To je također razlog, zašto je Eugen Pusić morao biti pod prismotrom UNS-a i Gestapo-a.

Ako je zaista bio ubačeni ilegalac, tada, morao je biti – kao što tvrdi njegova kćer Vesna Pusić, jako hrabar – no njene tvrdnje demantira realnost, povijest, dokumenti, kao i narodna poslovica, što se nje tiče, „da jabuka ne pada daleko od stabla”.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati