Pratite nas

Kolumne

Vehabije ante portas

Objavljeno

na

Islamska država Iraka i Levanta sada je samo Islamska država, jer su joj očito teritorijalne pretenzije narasle i u formi kalifata sežu sve do Palestine i još dalje, ali isto tako jedan se krak proteže i prema Balkanu gdje već ima svojih simpatizera koji je jedva dočekuju

Krajnje okrutno odsijecanje glava američkim novinarima i britanskom humanitarcu pred kamerama, kojima se slika šalje cijelom svijetu, drska je provokacija Zapada koja šokira više tisuća anonimnih i neviđenih žrtava. Žrtva je još k tome prisiljena nešto govoriti, dok kraj nje miran kao kip bez imalo uzbuđenja s nožem u isto tako savršeno mirnoj ruci stoji krvnik.

Radikalni islamistički pokret, koji okuplja al-Qaidu, razne sunitske i vehabijske skupine pojavio se naizgled niotkuda i za nekoliko mjeseci osvojio i zavladao transgraničnim teritorijem jedne Velike Britanije i proglasio Islamsku državu, brišući bez milosti sve i svakoga tko nije njihove vjere i tko im se nije spreman bez ostatka podrediti i preobratiti. Očito je, također, kako se ne radi tek o pukom fanatizmu već i o dobroj organizaciji, borbenoj spremnosti i vojnoj opremljenosti, iza čega zacijelo stoje izdašni novčani izvori.

isil1Zapad reagira, po običaju, sporo i nesložno, onako moralistički trabunjajući o demokraciji i ljudskim pravima, ali ipak reagira. Iz Pariza, gdje su se ovih dana okupili predstavnici tridesetak država pod vodstvom SAD-a, bez kojega ipak ništa ne bi bilo moguće, poslana je poruka kako se na sve to što se događa na Bliskom istoku neće mirno gledati. Na neki je način najavljen rat. Francois Hollande je bio nekako najjasniji kazavši kako će ova globalna prijetna cijeloj međunarodnoj zajednici imati i globalni odgovor, te kako se više ne smije gubiti vrijeme. Šteta što u toj koaliciji nema Rusije zbog, valjda, ukrajinske krize, a u njoj je, tek simbolično, i desetak arapskih zemalja kako se ne bi stekao dojam da je ovdje riječ o ratu protiv islama kao takvog. Intervencija je definirana kao rat protiv terorizma i kao pomoć ugroženom Iraku i njegvu režimu, ali ne i Siriji, jer sirijski režim ne uživa simpatije Zapada, čime je već na samom početku u eventualnu intervenciju ugrađena nedosljednost i politikanstvo.

U ovom najnovijem razvoju događaja i u novom ratnom žarištu, koje može poprimiti svjetske dimenzije i čak formu vjerskog rata, ključnu ulogu ima određeni vjerski fundamentalizam, ma koliko se mnogi upinjali dokazivati kako je muslimanska vjera tolerantna i miroljubiva. U osnovi te vjere je džihad, odnosno vjersko širenje u ime kojega je dopušteno i poželjno ubijati druge i ne štedeći ni sebe same, jer će sve to Alah bogato nagraditi na onom drugom svijetu. Već su s džihadom svijetom protutnjala dva velika carstva, ono arapsko i ono tursko, zašto ne bi i treće!? Od prebogatih, primjerice, kršćanskih ostataka u Carigradu nakon turskog osvajanja nije ostao ni kamen na kamenu. Pa i u Bosni su porušene gotovo sve crkve i samostani.

Čini se kako i nova turska poltika temeljena na islamu pogoduje ovoj revoluciji. Turski predsjednik Recep Erdogan ne taji kako se želi pozicionirati kao lider cijelog tog muslimanskog svijeta od Bakua i Nikozije do Palestine i do Sarajeva. Vrlo je znakovito da se iz Ankare nije čuo ni glas prosvjeda ili osude protiv onog što se događa praktički na turskim granicama, a kao što znamo Turska je odbila pristupiti spomenutoj koaliciji i na bilo koji način sudjelovati u akcijama protiv Islamske države.

No, ni politika Zapada, kako ona iz prošlih stoljeća tako i ova recentna, u svemu ovome nije posve nedužna. Osvajao je taj Zapad kolonije širom kugle zemaljske, a sada je kolonizirao sam sebe. U Londonu, primjerice, živi šezdesetak posto doseljenika i Englezi, kako mi reče slučajni suputik na putu od Splita do Zagreba, dr. Branko Kalebić, koji u glavnom britanskom gradu radi 40 godina, “obični”, “mali” Englezi mu se žale kako više ne prepoznaju vlastitu zemlju. Vehabijski rat vodi se permanentno u samom srcu europskih i američkih metropola i nije, kao što se taj isti Zapad eufemistički tješi, problem samo u socijalnom položaju doseljenika. Tamo se forsiraju multietnička i multireligijska društva, što je i sama Angela od Njemačke proglasila promašenim projektom, a glavni se promidžbeni rat začudo vodi protiv kršćanskih vrijednosti na kojima je izrasla zapadna civilizacija, specijalno protiv Katoličke crkve. Vehabijski borci regrutiraju se u Njemačkoj, Engleskoj i drugim zemljama baš među djecom tamo rođenom, obrazovanom i društveno afirmiranom. Vanjske intervencije u Libanonu, Egiptu, Iraku, Siriji i drugdje, radi promjene nepoćudnih režima i zaštite vlastitih geopolitičkih i profitnih interesa proglašene kao navodna borba za demokraciju, izravna su podloga anarhizmu iz kojega su isplivale upravo najradikalnije skupine. Radikalizaciji je dodatno doprinijela i izraelska ratna strategija protiv susjeda. Zapad je, napokon, propustio formirati kurdsku državu raščetvorenu između Turske, Sirije, Iraka i Irana koja bi bila solidan jamac mira u ovom dijelu vazda nemirnog svijeta. Oslonio se na Tursku koja se osovila, osilila i osamostalila.

Islamska država Iraka i Levanta, kako se zvala na početku, sada je samo Islamska država, jer su joj očito teritorijalne pretenzije narasle i u formi kalifata sežu sve do Palestine i još dalje, ali isto tako jedan se krak proteže i prema Balkanu, gdje već ima svojih simpatizera koji je jedva dočekuju. Vijesti govore o novačenju islamskih boraca na Kosovu, Sandžaku i naročito u Bosni. Oni će tamo steći potrebna iskustva i vratiti se natrag. Vehabije su svoje krvave tragove ostavili u Grabovici, Uzdolu, Doljanima i drugdje, s istim onim ritualnim odsijecanjima glava, samo su te scene i te situacije zarad nekih teško razumljivih računa, sustavno gurane pod tepih. Vehabije su, nije pretjerano reći, ante portas, ma koliko se i u samom Zagrebu, a nekamo li malo dalje, pravili kako to ne vide. Hoćemo li onda opet morati biti ante murale?

Podsjetimo još jednom na Erdogana, kojega član BiH predsjedništva Bakir Izetbegović čiji je otac rahmetli Alija 1993. godine primio saudijsku nagradu baš za džihad, naziva “našim vođom”, kako žali za Otomanskim Carstvom, naziva Bosnu turskom baštinom, te najavljuje sto milijuna Turaka u obrani Bosne i Bošnjaka. Sefer Halilović, najodgovorniji za pokolje Hrvata i vrlo izgledni kandidat za člana Predsjedništva BiH na skorim izborima, poručuje u sklopu svoje kampanje kako će Tomislavu Karamarku zabraniti dolaziti u BiH, kako će uzeti Mostar i učiniti BiH jedinstvenom, unitarnom državom s jednim narodom i u kojoj će se vijoriti jedna zastava od Save do Neuma i od Drine do Une!

Josip Jović/ dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati