VELIKA GOSPA: Priča o prvom hodočašću, ili kome je govorio Stepinac?

11

Nikada nisam saznao je li Gospa uslišila mamine molitve.

«Tamerlan, glasoviti vladar Mongola, iza prvog pokušaja da osvoji strane zemlje, vratio se potučen. I dok je sjedio ozlojeđen u šatoru, opazi mrava, kako s mukom, ali izvanredno ustrajno, gura pred sobom zrno, veće nego je bio sam. Ali najednom naiđe na zapreku. Valjalo je da prijeđe preko jednog kamenčića. Pokušao je jedanput, pa drugi put, pa treći put, ali se toliko puta i natrag srušio. Nakon mnogih pokušaja ipak konačno pređe ne samo sam, nego je izgurao i svoje zrno. Kad je to Tamerlan vidio skoči kao lav na noge. Ta on je istom jednom pokušao da osvoji daleke zemlje, pa da bi se dao posramiti od mrava. Probudila se u njemu odlučna volja, koja ga je vodila nečuvenim uspjesima.»
(Blaženi Alojzije Stepinac, Marija Bistrica, srpanj 1941. godine)

Dani između Sv. Ane i Velike Gospe, Gospojine, kako se ta svetkovina zvala kod nas, bili su po svemu posebni. Ljeto je dosezalo vrhunac, žege su bile sve nesnosnije kao da su znale kako zamiru i grčevito se bore protiv smiraja, radovi na njivama sabijali su se u rane jutarnje sate i kasne popodnevne, a nakon obiteljskoga ručka koji je bio uvijek prije podne kako bi se ljudi mogli komotno odmoriti u hladovini svojih kuća, vrijeme smo provodili čitajući romane, poneku knjigu ili prisluškujući priče nekolicine staraca u hladovini ispod murvi o davnašnjim bojevima i junaštvima, piše u novoj kolumni za politikaplus Marko Ljubić.

Neki tihi mir, neka blagost primjećivala se na starijima.

U tome vremenu su i seoski psovači, kojima smo se iz prikrajka smijali krijući svoje izdajničke osmijehe i vragoliju u očima od roditelja, pogotovo sveprisutnih baba, jer su, posebno Slavko, smišljali psovke svih vrsta i sadržaja bez ikakvoga razloga i pogotovo bez ljutnje, u svakodnevnome mirnome razgovoru, postajali tihi, nisu se ni čuli ni primjećivali.

Kao da ih je najednom neka nevidljiva sila zadržala u kućama ili onijemila.

Ljudi su redovito išli nedjeljom u Crkvu, momci i cure su svake večeri išli kod fratra pjevati, ostajali do dugo u noć, spremale su se procesije i hodočašća.

O tome se govorilo kao o nečemu posebnom, znali smo da postoji neka vrsta natjecanja između sela, zapravo župa, a sve bi doseglo vrhunac na Gospojinu.

Kakvi smo god bili zločesti, spremni već tada, s obzirom da su prispjevale od Petrovdana smokve, jabuke i prije toga, kruške, vinogradima su šarale prve izdajničke bobice grožđa, upasti u tuđe i učiniti štetu kako su stariji govorili, nitko među nama nije bio tko nije sanjario o hodoočašću. Ali, nije se išlo dok se nisi mogao brinuti sam o sebi, trebao si postati momak ili cura, ili čudom neviđenim da te povede majka sa sobom, ako je zavjetovala hodočastiti na Gospojinu.

Ja sam nekoliko dana prije Gospojine odlučio, pogotovo kada sam čuo mamu kako govori ocu da je zavjetovala ići na hodočašće, reći da me boli zub.

Zub je bio jedini spas. I to kutnji zub.

Jer su nama u toj dobi još uvijek Ćiro i Bože vadili prednje zube. Bio je i ogroman rizik jer smo se bojali zubara kao vraga, ali ovisno koliko si bio spreman riskirati, pa makar i zdrav zub, mogao si i postići takav cilj – ići na hodočašće. Danima sam jaukao, pa čak i izbjegavao jesti u nekim trenutcima kada bih se najeo jabuka, rajčica ili smokava vani, prije polaska kući, kako bih ispao uvjerljiviji. Dva dana prije Gospojine mama mi je rekla da će me povesti zubaru. Raspravljali smo o tome hoću li moći izdržati, jer je ona zavjetovala ići pješice, na što sam ja istoga trenutka zaboravio na «zubobolju» i oduševljeno uzviknuo kako mogu hodati koliko god hoće i još više od toga. Znajući za naše vratolomije od jutra do kasne večeri roditeljima to nije bilo ni malo dvojbeno.

Oka nisam sklopio te noći.

Noć je sporo prolazila, čuli su se vani zrikavci, poneki lavež pasa, sve rijeđi koraci oko kuća kako je noć odmicala dok se sve nije umirilo i selo zaspalo. Mama me je probudila u tri sata poslije ponoći. Brzo sam popio toplo mlijeko, pojeo poveći komad kruha dok je ona popila kavu i spremala stvari u svoju veliku torbu, dogovarala s ocem nešto što ja nisam trebao čuti.

Izašli smo u noć, iz sela su se čuli glasovi, više kao udaljeni žamor, osjećao sam zapravo više kako su to ljudski glasovi, nego što sam mogao po nečemu točno prepoznati.

Ni pijevci još nisu pjevali.

Nebo je bilo puno zvijezda, nije bilo mjeseca, mrak je bio gotovo potpun. Takav da nisam znao kako ćemo doći do glavne, već tada asfaltirane, ulice. Mama je odlučila do glavne ulice ići u sandalama, a nakon toga bosa. Bila se zavjetovala Gospi. Ja nisam, iako mi potpuno naviknutome na hodanje, trčanje i igranje lopte bos satima, to ne bi bio nikakav problem. Stariji su govorili da bi nama djeci koža na stopalima očvrsla  «k’o kopita».

«Mama, ‘oću li se i ja izuti?», pitao sam kod Pušušića kuće kada sam shvatio da ona izuva nečujnim pokretom svoje sandale.
«Nemoj ti, nisi ti zavitovo, a izgubićeš tene», mirno mi je rekla.

Tu su pored nas već prolazile grupe momaka i djevojaka smijući se, u mraku, nitko nikoga nije mogao prepoznati, samo su glasovi i smijeh odavali prisutnost ljudi ispod milijuna zvijezda. Naprijed negdje, do nas je dopirala pjesma čije riječi nismo mogli jasno razaznati, koja bi u jednome trenutku nestajala, pa se opet pojavljvala, ovisno o položaju ceste, koja je izvirala i nestajala u dragama i šumarcima cijelim tokom.


Hodali smo, nakon nekoga vremena iz sporedne ulice su nam se pridružile još neke žene, čulo se zvonko «Faljen Isus i Marija», mama je odgovorila «uvik», jedna je pitala «ko je to», mama je prepoznala glas, rekla joj tko smo, pozdravile su se i zašutjele.

Mama je nosila svoju krunicu, koju joj je otac donio kada se prvi put vratio iz Njemačke za Božić, znao sam da moli, jer se ponekada kada bih joj prišao jako blizu tumarajući za njom, čulo tiho, tiho šaputanje.

Ni ostale žene nisu bile razgovorljive, vjerojatno su i one molile. Brzo smo hodali.

«Moreš li sine» pitala me je s vremenom na vrijeme, a ja bih iz svojih misli samo poskočio, pojačao hod i najvedrije što sam mogao odgovorio: «Mogu, mogu» nakon čega bismo opet zašutjeli.

«Šta je malom», pitala je mamu u jednome trenutku žena koja je hodala uz nas.
«Ništa, fala Bogu. Zub ga muči danima, pa sam ga povela zubaru», odgovorila je mama.

Sve sam češće zaboravljao da hodamo. Sve su tiše k meni dopirali glasovi iz daleka, pjesme, žamor koji se osjećao više očekivanjem, nego sluhom, u selima ispod kojih smo prolazili, utonuo sam u misli, u prsima mi se širio nepoznat ponos, zamišljao sam Stipu koji je u tome trenutku spavao dubokim snom, kako će bit zavidan kada se vratimo. I ne samo njega.

Rudu, Kolu, Vicu, Macu, Ilu, Zdravu. Bio sam prvi među njima koji je išao na pravo hodočašće. Jedino što mi je te slatke misli kvarilo bilo je saznanje da sam slagao da me boli zub. Nisam bio siguran koliki je to grijeh. A znao sam da to Gospa zna iako mama ne zna.

Mučilo me je i to smijem li moliti Gospu za neke stvari koje sam silno želio i hoće li moje molitve uslišiti, jer sam lagao. Bojao sam se toga, ali, brzo bi mi grč u želucu prošao pri pomisli kako će me svi oni, pogotovo Stipe, ljubomorno gledati i slušati moje priče o hodočašću danima nakon toga.

Drugom stranom Mostarskoga blata s vremena na vrijeme ukazalo bi se pokretno svijetlo, znao sam da je to cesta koju smo svaki dan s polja gledali.
Bila je još uvijek mrkla noć, iako se iza nas na istoku, iznad obronaka Veleža već slutila neka daleka rumen, neki daleki plamen borio se s nebeskim mrakom i svijetlošću zvijezda koje su nestajale pod tim udaljenim rumenilom.

Nikada do tada nisam vidio izlazak sunca.

«Oćemo li malo odmoriti radi malog?», pitala je ona Manda mamu.

«Moreš li sine», čuo se ponovo mamin glas.
«Mogu, mogu», uzviknuo sam i dodirnuo mamu rukom po leđima.
«Ja bi sila malo kad izbijemo na Krtine», rekla je mama.
«Dobro.»

Na Krtine smo stigli u osvit zore. Nebo na Istoku je bilo već rumeno, sunce, iako nije bilo vidljivo navještalo se iznad planinskoga luka, zvijezda je nestajalo, a neka čudna blaga svijetlost, više mliječna i prozirna, prostirala se iznad nas dok je oko sezalo.

Ušli smo mama i ja, s ove tri žene, imale su godina kao i moja majka, posve obične naše svakidašnje žene, na jednu livadicu u šumarku i sjeli odmoriti se.

«Oćeš li pojesti», mama me je nježno upitala, gledajući me onim poznatim brižnim pogledom.
«Nisam ogladnio», rekao sam.
«’Ajde ako ‘oćeš, ponila sam onog sirca što ti voliš». 
Nisam htio.
«Jesi se umorio»?
«Ma kakvi.»

Pored nas je već prolazila kolona za kolonom, pa se sve najednom stopilo u nepregledan niz šarenoga mnoštva, krivudava makadamska cesta izgledala je kao živa rijeka. U toj masi naroda nije bilo ljudi.

Kod nas su se ljudima nazivali oženjeni muškarci, svejedno koliko su godina imali. Muškarci su se tada djelili na djecu, momke, ljude i djedove. Djedova nije bilo kod nas, svega nekoliko u cijelome selu. Govorilo se da je to imalo veze s ratom.

Prolazile su žene, većinom u manjim grupicama, zatim velike grupe momaka i djevojaka, a svako malo sustizale bi ih i prolazile procesije velikoga broja mladića i djevojaka koje je predvodio njihov župnik. Te procesije su na čelu nosile zastave, svih boja i oznaka na njima, a nosili su ih snažni mladići.

«Brzo ćemo», tiho mi je šapnula mama kad smo ustali i krenuli, «Blizu smo!»

Pred velikom Crkvom, na sve strane oko nje, ispod stepenica, na livadama, u obližnjim šumarcima, bilo je mnoštvo svijeta, stizale su svim cestama, sa svih strana, procesije. Pjesma je odzvanjala Brijegom.

«Iđemo odma u Crkvu do kipa. Daj mi ruku da te ne odvuče narod», rekla je mama.

Nitko nije bio živčan, ljudi su strpljivo sačekivali jedni druge, sklanjali se koliko su mogli, iako je prema samome ulazu bilo već jako teško prolaziti kroz tu nepreglednu masu.

«Sine, ja sam zavitovala na klečeći obić Gospin kip, ti ne moraš, ‘oćeš ostati ovde kraj vrata»
, zastala je mama kada smo ušli u Crkvu.

Na samome ulazu je bio veliki kip Blažene Djevice Marije, oko njega su u krugovima stotine žena na koljenima, raširenih ruku molile, svatko za ono što ga je najviše mučilo.

Ti krugovi su se namotavali i odmotavali kao neprekinuta nit kojom neka moćna i nevidljiva ruka upravlja.

«I ja ću s tobom», rekao sam, čvrsto stiskajući maminu ruku.
«Ne moraš sine moj, ti si mali još.»
«Ne boj se, ‘oću», panično sam odgovorio bojeći se ostati sam u toj masi.

Nisam tada volio vidjeti mamu na koljenima, više što mi je tako izgledala nekako slaba, a navikli smo je vidjeti čvrstu, snažnu, izgledala je uvijek kao netko tko se ne boji ničega i nikoga, kao netko tko može riješiti sve što treba. Djelovala je usprkos očevoj galami uvijek snažnije od njega. U nju sam imao više povjerenja, usprkos tome što je ona u svim trenucima s ostalim ženama znala ponavljati da je «muška ruka, muška ruka», dajući očevima neku tajanstvenu i posebnu važnost.

Općenito, mi smo svi više cijenili majke i više im vjerovali. Očevi se nama i nisu gotovo nikada bavili, bilo da smo bili dobri ili krivi zbog nečega. Oni su samo šutjeli. Mi smo tada mislili da je to nekakva obaveza ljudi.


Oko nas je do samih ulaznih vrata na koljenima oko kipa molilo stotine žena, neke su bile stare, neke mlade, jedna je žena u naručju nosila vrlo malo dijete, a ja sam bio vjerojatno jedini dječak u tim krugovima koji su nastajali i nestajali govotovo neprimjetno u nekim pravilnim pokretima, bez ikakve gužve usprkos tome što se tijelo oslanjalo na tijelo.

Crkvom su odjekivale pjesme, čuo se glas svećenika, počela je Rana misa, a ja sam u tome svome zavjetnome mimohodu na koljenima odlučio Gospu zamoliti, usprkos svojoj laži o zubobolji, da mi mama kupi šangajke. Plitke šangajke, koje je već imao Rudo i danima nam objašnjavao kako loptu njima možeš udariti na sve načine, kako njih imaju pravi igrači. Svašta nam je pričao o njima.

Ne znam što je mama tražila od Gospe.

O tome se nikada nije razgovaralo. Čuo sam više puta tada među ljudima da se zavjetuje za zdravlje, da se moli za kišu u tim ljetnim vrućinama koje su ubijale ljetinu, za posao, za djecu, molilo se Gospi za svašta, a zavjetovalo samo za najvažnije stvari i velike, velike probleme koje ljudi nisu uspjevali godinama sami riješiti.

Gospa mi je iznad nas izgledala tužno. Kao da joj je bilo žao toga naroda ispod nje na koljenima, kao da je htjela nešto reći ili ispružiti ruke i prigrliti ih sve.

Crkvom je odjekivala pjesma, gromka i snažna – «Rajska djevo Kraljice Hrvata» –  druge pjesme su se nastavljale, ali ni jedna mi nije bila lijepa kao ta.

Gromka jeka je ispod visokih svodova tražila put vani, kroz ogromna teška drvena vrata među masu koja je pristizala na Pučku misu.

Prvi sam put tu čuo kako se na nekom skupu pjeva o Hrvatima. Jednako sam se osjećao krivcem slušajući riječi«Kraljice Hrvata», kao kad sam prisluškivao uz vatru priče o Hrvatima u Njemačkoj, koje su nama djeci bile zabranjene pa se pred nama i nisu izgovarale, ili kada sam kasnije u osnovnoj školi u udžbeniku «istorije»pročitao bojni usklik Nikole Šubića Zrninskoga – «Za mnom junaci, za mnom tko je Hrvat». Tada mi to nitko nije vjerovao, pogotovo što je pisalo na ćirilici koju stariji nisu znali, mama me je plašljivo upozoravala da to ne govorim u školi, jer bi – «tata mogao imati problema».

«Nek pišu šta ‘oće sine moj, drž’ se ti ovoga što ti govorim», danima mi je ponavljala.

Džaba mi se bilo kleti čak i dušom, nisu mi vjerovali da se to smije reći jer piše u udžbeniku. Ljudi su zbog takvih riječi išli u zatvor, Hrvate se većinom nije smjelo spominjati. Samo na Gospojinu. I za Božić kući.

Po tome sam zapamtio to svoje hodočašće.

Zapamtio sam ga i po tome što mi je mama kupila plitke šangajke, iako se ja nisam ni usudio tražiti, jer sam bio u tome trenutku zadovoljan SN revijom i najnovijim Doc Holidayom.

Sve mi je kupila.

Nikada nisam saznao je li Gospa uslišila mamine molitve. Nekada mi je, kada bih je vidio nasmijanu i sretnu izgledalo da jest, ali, kako je većinom bila zabrinuta, često i tužna, najčešće sam mislio da nije.

Bilo je u mome odrastanju gnjeva na Gospu, na Boga, naročito u tim trenutcima, nikako nisam mogao shvatiti kako dopuštaju tugu, očaj ili nesreću koju sam pratio na maminome licu, na licima svih žena u našemu zaseoku.

Mama je davno umrla, na ta pitanja nemam ni danas odgovora. Iako danas, sjećajući se njenih posljednih riječi vjerujem da joj je Gospa uslišila molitve. Tada nisam bio siguran, najčešće nisam.

Danas sam rijetko ljut na Boga, iako se i to dogodi.

Danas gledam milijune ljudi, svih uzrasta kako s istim onim pogledima, istom onom nadom i vjerom, s istim brigama na licima i tihim molitvama, koja sam zapamtio ispod Gospina kipa u Širokome Brijegu, hodočaste Gospi.

I danas kao i tada tisuće ljudi, najčešće mladića i djevojaka hodaju u susret svetištima, svojim prolaskom i dolascima šalju poruke svijetu i ljudima, štuju Gospu, koja, kako god vrijeme prolazi, postaje sve veća, sve bliža, sve potrebnija, a često mi se čini i sve tužnija gledajući silnu masu ljudi koja joj se utječe.

Jednako kako su žene nekada molile za kišu, za zdravlje, za uspjeh djece, za puno toga neizgovorenoga, jer se najvažnije molitve nisu izgovarale, baš kao i rođendanska želja prilikom gašenja svijećica na torti, danas se mole za iste probleme, iste potrebe.

Danas se sve češće moli i za svoju domovinu. Iako danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj, čak se i to ime sve češće, sve snažnijm utjecajem prije svega medija, polako povlači u sebe, pod crkvene svodove, u obiteljske domove, u molitve hrvatskoga naroda.

Imam i sada osjećaj kako milijuni ljudi osjećaju krivnju i na spomen svoga naroda. Upravo onakvu kakvu sam osjećao slušajući gromku jeku pjesme iz širokobriješke crkve «Rajska djevo kraljice Hrvata», zbog koje je i moj otac bio u zatvoru. I cijela njegova generacija.


Ne znam kako će Gospa odgovoriti na prošnje svoga naroda, na zazivanje milosti svome narodu i domovini Hrvatskoj. Danas znam, da se uz to što se moja mama molila Gospi, svakim danom, u svakome trenutku i sama borila za svoje snove, do zadnjega daha, čvrsto vjerujući da je Gospa uz nju.

Blaženi Alojzije Stepinac je u Mariji Bistrici 1941. godine izrekao riječi, koje kao da je cijeli život slušala moja mama, padajući i ustajući pod teretom žvota:

«Tamerlan, glasoviti vladar Mongola, iza prvog pokušaja da osvoji strane zemlje, vratio se potučen. I dok je sjedio ozlojeđen u šatoru, opazi mrava, kako s mukom, ali izvanredno ustrajno, gura pred sobom zrno, veće nego je bio sam. Ali najednom naiđe na zapreku. Valjalo je da prijeđe preko jednog kamenčića. Pokušao je jedanput, pa drugi put, pa treći put, ali se toliko puta i natrag srušio. Nakon mnogih pokušaja ipak konačno pređe ne samo sam, nego je izgurao i svoje zrno. Kad je to Tamerlan vidio skoči kao lav na noge. Ta on je istom jednom pokušao da osvoji daleke zemlje, pa da bi se dao posramiti od mrava. Probudila se u njemu odlučna volja, koja ga je vodila nečuvenim uspjesima.»

Danas, masa ljudi, milijuni Hrvata koji odlaze svojoj Gospi, vjerojatno više nego u mnogim drugim vremenima trebaju ove riječi. Moja ih je mama nekim čudom čula.

autor: Marko Ljubić / politikaplus.hr

facebook komentari

  • zbilobrk

    Kako je to već lijepo rekao pjesnik Žarko Dugandžić..”Oh, samo za Te, krv će moja teći..”

  • peppermintt

    Prekrasno, Marko nam je ponudio toplinu svog djetinjstva, svoje duše , svog srca 🙂

  • Hvala Marko na prekrasnoj kolumni!

    «Za mnom junaci, za mnom tko je Hrvat» ..

  • zbilobrk

    Dobar dio i mog djetinjstva opisan je ovdje. I točno mu mogu zamislit mater. S njom je ujedno opisao i sve žene iz toga kraja, sve one valjale, brižne, požrtvovne, zabrinute ženice, koje su uporno i bezpogovorno osmišljavale svaki novi dan, krpareći sa ono malo i premalo, svega..

    • Da, Marko je to lijepo opisao. A isti dan sam pročitao bogohulnu kolumnu ante tomić na istu temu. Drago mi je da živim s ljudima kao što je Marko, a ne likovima poput tomića!

      • zbilobrk

        Tomića izbjegavam, ne volim ništa iz čega izbija zloća. al di je to njegovo, divotno i krasno, da bacim pogled?

      • zbilobrk

        U stvari nemojte mi govorit di je Tomić. ne čitam svašta. Tako sam se trudila i oko dice da biraju šta će i di proćitat.biće mi pametnije još jednom ovo gore. Aj Bog:d

  • zbilobrk

    Možda će zvučat preuzetno uspoređivat ovo današnje vrijeme sa ovim ovdje iznesenim,ali puno nas je koji se jednako moramo dovinut da bi podigli dicu i dali im ono najnužnije. Ja se uvijek i kad mi je bilo najteže, sjetim moje babe i njenoga života. Imala je petero dice i bila trudna sa šestim, kad su partizani došli i odveli joj muža. teško mi je i zamislit njene muke, ali ono po čemu je pamtim (umrla je 93.u 91,god), a sigurna sam da to još znaju i ostali u selu,je librić i očenaši, koje je svaki dan uzimala negdje oko Večernje. I ne mogu se sjetit da je ikad rogoborila ili se potužila..To je bila moja baba Anđica..:((

  • peppermintt

    Matere uvik mole i zavituju se za svoju dicu, Gospi priporučaju svoje najmilije da ih čuva i brani od svakojakog zla
    🙂

    • Alan B’Stard

      Matere Majci, a tko će drugi! Hvala našim majkama

  • zbilobrk

    Tila mi je ćer stavit lajk na Peppermintt al je izbrisala i ovaj od Alen Delona!? Sori.:(