Pratite nas

Povijesnice

Velika nadmoć JNA i četničkih postrojbi tijekom napada na Vukovar

Objavljeno

na

Najduži staž imali su četnici Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Počeli su dolaziti po naredbi Centralne otadžbinske uprave Srpskog četničkog pokreta od 2. travnja 1991. godine. Početna baza bila im je u Borovu Selu, a kasnije su djelovali i u drugim selima po Slavoniji i zapadnom Srijemu.

0310.cetnici%20u%20VU.jpg-550x0Iako je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Anton Tus, odmah tražio imenovanje novoga to nije bilo moguće napraviti. U Vukovaru je početkom listopada službeno osnovana 124. odnosno 204. brigada Hrvatske vojske u koju su uključeni zatečeni djelatni sastavi ZNG-a i HV-a. Do tada je obrana grada djelovala oslonjena na djelatne sastave ZNG iz 3. i 1. brigade, kao i po načelu naoružanog naroda. Po podatcima B. Borkovića i Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja obrana je Vukovara krajem rujna, odnosno 10. studenoga imala oko 1500 ljudi. Po podatcima skupine boraca koja se sredinom studenoga probila iz Borovog naselja, Vukovar je branilo 450, a Borovo naselje 300 boraca.

Od oružja većeg kalibra obrana je grada krajem rujna, neposredno pred okruženje, imala četiri haubice 155mm, dvadeset i sedam minobacača, od čega devet kalibra 120mm, petnaest kalibara 82mm i tri kalibra od 60mm, pet gorskih topova 76mm, tri protuoklopna topa 76mm, dva laka lansera raketa 128mm, dva jednocijevna protuzračna topa 20mm, jedan trocijevni top 20mm, jedan protuzračni top 40 mm, šest lakih protuzračnih lansera raketa „Strijela“ 2 M, sedam ručnih bacača, četiri ručna bacača tipa RPG, dva lansera protuoklopnih raketa „Osa“, dvadeset jednokratnih raketnih bacača „Zolja“ i četrnaest pultova za rakete „Maljutka“. Sredinom listopada osnovana je Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja kao prvi dugoročniji pokušaj organiziranja snaga radi obrane na jednom važnom pravcu i ujedno obrani grada Vukovara. Do 16. studenoga zapovjednik grupe bio je potpukovnik Mile Dedaković, a potom potpukovnik Vinko Vrbanac. U sastavu grupe bile su 109., 124. i 131. brigada, a povremeno je ojačavana drugim postrojbama po dijelovima (106., 122. i 130. brigada) ili u cjelini (3. i 105. brigada). Grupa je 10. studenoga imala oko 5300 ljudi.

Organizacija JNA

Istočna je Hrvatska bila u zoni 1. vojne oblasti, odnosno njezinog 17. tuzlanskog korpusa. U vukovarskoj vojarni bio je smješten inženjerijski bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade iz Osijeka. Nakon masakra u Borovom Selu smještena je borbena grupa iste brigade, a istovremeno je u grad doveden bataljun 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice. U prvim danima kolovoza na sjeverni dio u Trpinju i Borovo Selo stigao je dio 51. mehanizirane brigade. Krajem kolovoza dovedena su dva bataljuna 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, jedan u Negoslavce, a drugi u Trpinju. Napad na grad vodila je Komanda 12. novosadskog korpusa preko 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice. Krajem rujna za zauzimanje grada Komanda 1. vojne oblasti osnovala je dvije privremene skupine: Operativnu grupu „Jug“ i Taktičku grupu „Sjever“. Obje su bile namjenske skupine osnovane za osvajanje grada. Za osvajanje Vukovara, bez Borovog naselja, osnovana je Operativna grupa „Jug“. Do 8. listopada zapovjednik grupe bio je pukovnik Bajo Bojat, a potom pukovnik Mile Mrkšić, zapovjednik Gardijske motorizirane brigade Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. U vrijeme osnivanja u grupi su bile Gardijska motorizirana brigada, 453. mehanizirana brigada, Podunavska brigada TO Vojvodine iz Inđije, oklopni bataljun 544. motorizirane brigade, haubički divizijun 155mm iz sastava 1. proleterskog gardijskog mješovitog artiljerijskog puka i dijelovi TO pobunjenih Srba. Grupa se 16. studenog sastojala od Gardijske motorizirane brigade, dijelova 80. motorizirane brigade, 20. partizanske brigade, oklopnog bataljuna 544. motorizirane brigade, Diverzantskog odreda i nepotpunog bataljuna Vojne policije 93. zaštitnog motoriziranog puka, divizijuna haubica 122mm 453. mehanizirane brigade, divizijuna haubica 155mm 1. proleterskog gardijskog mješovitog artiljerijskog puka, Riječne ratne flotile i Odreda TO Kragujevac.

Grupa je tada imala 5149 ljudi iz JNA, 135 iz Riječne ratne flotile i 373 iz TO Srbije. Za napad na Borovo naselje osnovana je skupina „Sjever“. U početnoj fazi napada osnova je grupe „Sjever“ vjerojatno bila 51. mehanizirana brigada ili njezina glavnina.  Osim nje, bio je angažiran dio 18. proleterske motorizirane brigade, dio 211. oklopne brigade,  Panonska partizanska brigada TO, dva odreda dobrovoljaca iz TO Srbije, kao i paravojna skupina Željka Ražnatovića Arkana. Izvjesno je vrijeme u sastavu grupe bio i 366. dopunski bataljun i dio 401. lakog artiljerijskog puka protuzračne obrane. Sredinom studenoga 1991. godine grupa se sastojala od dijela 211. oklopne brigade, mehaniziranog bataljuna 36. mehanizirane brigade, mehaniziranog bataljuna 51. mehanizirane brigade, bataljuna 80. motorizirane brigade, Omladinskog bataljuna i dijela 305. inženjerijske brigade. Od sastava TO Vojvodine, odnosno Srbije, bili su odredi TO Niš, Srijemska Mitrovica, Subotica i Kula. Operaciju osvajanja Vukovara na pravcu od Osijeka do Vinkovaca osiguravao je Novosadski korpus, a na pravcu od Vinkovaca 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija. Divizija je bila u jačini korpusa i sastojala se od Komande s prištabnim (podstožernim) postrojbama, triju mehaniziranih brigada, mješovitog artiljerijskog puka, mješovitog protuoklopnog artiljerijskog puka, lakog artiljerijskog puka protuzračne obrane, bataljuna veze, pozadinskog bataljuna i inženjerijskog bataljuna. Od 19. rujna 1991. cjelovita divizija pokrenuta je prema Hrvatskoj, odnosno, pravcem Šid – Vinkovci – Đakovo – Slavonska Požega. Divizija je cijelo vrijeme dobivala pojačanja: 252. oklopnu brigadu kao stalno pojačanje, 130. motoriziranu brigadu u listopadu i studenom 1991. godine, dio 80. motorizirane brigade od kraja listopada i u studenom, 453. mehaniziranu brigadu od sredine studenog i nekoliko postrojbi TO Republike Srbije, odnosno Vojvodine uključujući bataljun 60. partizanske brigade TO. Za potporu je imala 152. mješovitu artiljerijsku brigadu. Iako po imenu divizija, po snazi se mogla nositi i s najjačim korpusima JNA. Sredinom studenog 1991. godine u širem području Vinkovaca i Županje imala je u svom sastavu 14 288 pripadnika JNA, 2722 pripadnika TO Srbije, a od oružja i oruđa 320 tenkova, 246 borbenih vozila pješaštva, 184 topničkih oruđa za potporu, 126 protuoklopnih oruđa i 142 protuzračna oruđa. Vatrena moć divizije u to je vrijeme bila veća od vatrene moći cijele Hrvatske vojske.

Zračnu potporu snagama 1. vojne oblasti u istočnoj Hrvatskoj pružao je 1. korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane iz Beograda s 204. lovačkim avijacijskim pukom i 252. lovačkobombarderskom avijacijskom eskadrilom iz Batajnice kod Beograda. Osim njih od početka srpnja do 10. listopada bio je angažiran i 172. lovačkobombarderski avijacijski puk iz Titograda sa zračne luke Tuzla. Nakon što je puk povučen na matičnu zračnu luku, zamijenila ga je 241. lovačkobombarderska avijacijska eskadrila iz Skopja.

Paravojne formacije pobunjenih Srba

vukovar1Teritorijalna obrana pobunjenih Srba nastala je na prostornoj strukturi TO Republike Hrvatske. Za takvu vrstu najprimitivnije vojne organizacije, ljudstva vezanog isključivo za svoj prostor, bilo je dovoljno samo osigurati  i nekakva oružana sila je već postojala. Najkasnije od svibnja 1991. u mjestima gdje su Srbi bili većina ili značajna manjina postojali su ratni štabovi i postrojbe TO koje su zvane po selima ili dijelovima grada. Veličina tih skupina bila je različita i ovisila je prvenstveno o veličini naselja i broju stanovnika. Po informacijama iz 1992. godine može se zaključiti da je TO Borova Sela bila prilično velika i da je bila organizirana u bataljune. Selo Negoslavci imalo je oko 350 ljudi u sastavu seoske TO. U Vukovaru je krovna organizacija bio TO Vukovar u čijem su sastavu bila dva odreda, nazvana po dijelovima grada, „Leva Supoderica“ i „Petrova Gora“, koji se zbog bliskosti sa Šešeljevim radikalima mogu držati četničkim sastavima. Srbijanske paravojne formacije U Istočnoj Hrvatskoj 1991. djelovalo je nekoliko paravojnih skupina koje su nastale u organizaciji ili na poticaj službe državne sigurnosti MUP-a Republike Srbije Najduži staž imali su četnici Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Počeli su dolaziti po naredbi Centralne otadžbinske uprave Srpskog četničkog pokreta od 2. travnja 1991. godine.

Početna baza bila im je u Borovu Selu, a kasnije su djelovali i u drugim selima po Slavoniji i zapadnom Srijemu. Dobrovoljački odred Šešeljevih četnika sudjelovao je u borbama za Vukovar u zoni djelovanja Operativne grupe „Jug“. Najpoznatiju paravojnu skupinu vodio je beogradski kriminalac Željko Ražnatović – “Arkan“. Skupina je osnovana kao Srpska dobrovoljačka grada i nazivana „Tigrovi“. Na području Istočne Slavonije nalazila se od svibnja 1991. godine. U zapadnom Srijemu djelovao je i Odred „Dušan silni“ u čijem su sastavu bili uglavnom dobrovoljci iz Stare Pazove, a koji su bili simpatizeri Srpske narodne obnove Mirka Jovića. Od ljudstva s Fruške Gore ustrojen je Odred „Crnogorac“. Po tvrdnji generala Aleksandra Vasiljevića ta su dva odreda zajedno s Arkanovim „Tigrovima“ činili Brigadu milicije MUP-a Srbije kojom je naređivao Radovan Stojičić Badža.

Autor: dr. sc. Davor Marijan /Vojna Povijest

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

16. listopada 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

facebook komentari

Nastavi čitati