Pratite nas

Kolumne

Veliki Aleksandar i mali Tino

Objavljeno

na

Ima tome nekoliko dana kako je veliki Aleksandar u beogradskim dvorima primio skupinu prvašića iz susjedne Hrvatske. Jednog od njih, imenom Tino, upitao je za koga navija, na što je mališa veselo i spremno ispalio – za Rijeku! Velikog Aleksandra odgovor baš i nije oduševio pa je sedmogodišnjaku odvratio kako za navijanje mora naći neki veći klub od Rijeke – niti Dinamo niti Hajduk, kako je izričito napomenuo, nego Crvenu zvezdu ili Partizan!

Nije propustio dodati ni da je grad Beograd ljepši i veći – skoro triput od Zagreba i pet puta od Sarajeva – i da stoga računa kako će ga riječki školarac voljeti koliko i Rijeku.

Kako su Amerikanci opskrbili prijateljske obavještajne zajednice najsuvremenijom komunikacijskom opremom za presretanje i prisluškivanje, koja omogućuje uvid ne samo u prošlu i trenutnu, već i u buduću komunikaciju, spletom okolnosti našli smo se u ekskluzivnom posjedu nastavka ove priče. Donosimo najzanimljivije dijelove.

 

Dvije godine kasnije

ALEKSANDAR:   Tino, sećaš li se našeg susreta pre dve godine?

TINO (9):             A, barba Aleksandre, to ste vi! Jupiii! Da, sjećam se, bio sam na televiziji!

ALEKSANDAR:   Tino, organizujemo druženje u prirodi sa decom koju si upoznao ovde u Beogradu pa bi mi bilo mnogo drago da nam se pridružiš i da se opet sretnemo. Učićete da podižete šatore, da pravite mornarske čvorove, palite kontrolisanu vatru i još se do mile volje igrate s onim neodoljivim svetlećim ampulicama. Samo pre toga, voleo bih da mi kažeš za koga navijaš?

TINO (9):             Za Rijeku !!!

ALEKSANDAR:   Hm …. Rijeku i …?

TINO (9):             Aaaa,… Zvezdu, Zvezdu, Zvezdu!

ALEKSANDAR:   Tako je pile moje! Bićeš vođa desetine, … ovaj, trojke!

 

Još dvije godine kasnije

ALEKSANDAR:   Tino, evo mene opet, nismo se neko vreme čuli!

TINO (11):           Barba Aleksandre, kako lijepo od Vas što mislite na mene!

ALEKSANDAR:   Više bih voleo da me zoveš čika Aleksandre, ako nije problem! Je l’ može?

TINO (11):           Naravno, čiča Aleksandre!

ALEKSANDAR (raznježeno):         Može i tako! Imaš li neku posebnu želju?

TINO (11):           Čika Aleksandre, ona velika knjiga koju ste mi zadnji put dali, ona s puno slika o našoj povijesti i samostanima …

ALEKSANDAR (preozbiljno):        Valjda istoriji i manastirima?

TINO (11):           Da, to! Je l’ ćeš me vodit’ na Kosovo, da sve to vidim izbliza?

ALEKSANDAR:   Ne mogu, Tino! Ne mogu na Kosmet, tako mi Miroslavljevog jevanđelja! Tamo su sad Šiptari! Ne daju! Ali mogu da te odvedem u hram sv. Save ovde u Beogradu pa da se na licu mesta uveriš kako je naš krst još uvek čvrst i prav. A ne kao onaj kod tvojih komšija u Rijeci, sav grbav i nekako iskrivljen!

TINO (11):           Al’ ne bi’ ja u Beograd!

ALEKSANDAR:   Zašto?

TINO (11):           Ljeto je, a tamo nema mora.

ALEKSANDAR:   Tino, a za koga ja pravim taj “Beograd na vodi”? Jeste, malo se zakomplikovalo u zadnje vreme, …, šejku, investitoru se trese stolica, ali šta ćeš! Ne razumeš ti to, još si dete! … Ljudi bi sve preko noći. Ma, biće vode. Možda ne slane, ali biće!

 

Poslije još tri godine

ALEKSANDAR:   Tino, čika Aleksandar je, kako si?

TINO (14):           Aaaa, ne pitajte! Bio sam sa školom na ekskurziji u Vukovaru,…, u memorijalnom centru i na Ovčari. Ne ide mi u glavu kako su kraj svih tih gadosti mogli još pjevati onu – Slobodane, daj salate, bit će mesa … Fuj, kako odurno! Ne mogu to do kraja ni izgovoriti.

ALEKSANDAR:   Tino, nemoj da im veruješ sve šta ti kažu. To su sve bili moji dobri drugovi. Bio sam tada s njima i o njima mogu da kažem samo sve najbolje. Vole pesmu, igru, druženje… A ono šta nije vredelo smo već promenili. Evo na primer, sad pevaju – Aleksandre, daj salate …! Nego, jesu li ti tamo u Vukovaru rekli da je sve započelo u Jasenovcu i da se ama baš ništa ne može objasniti bez Jasenovca?

TINO (14):           Nisu!

ALEKSANDAR:   Eto, vidiš!

 

Dva tjedna poslije

TINO (14):           Čika Aleksandre, čika Aleksandre, moj prijatelj Ante, koji jedini u razredu ima peticu iz povijesti, kaže da u Jasenovcu nema zemnih ostataka žrtava ni pisanih dokumenata koji bi potkrijepili i približno tako velik broj žrtava kako se govori. A za popis imena, dodaje, može ga i on sam napraviti, i to još puno veći. Osim toga, stalno mi pokazuje slike nepreglednih hrpa lubanja i kostiju ubijenih Hrvata. I još kaže – neka i oni pokažu kosti ako ih imaju pa ću im vjerovati! Pa nastavlja – pitaj onog svog Aleksandra neka ti pošalje dokaze ako ih ima. Ako nema, neka začepi za svagda. Što da mu kažem?

ALEKSANDAR:   Taj tvoj drug – Ante, kažeš – je veoma podao i opasan dečak, pravi mali psihopata. Uostalom, ime sve govori! Tino, k’o Boga te molim da ga se kloniš, jer bi mogao ozbiljno da ti naudi. Dođi kod mene u Beograd! Angažovaću naše najbolje naučnike, akademike da ti objasne sve šta je bilo i kako je bilo. Oni te revizionističke nebuloze saseku u paramparčad dok si rek’o keks! I još te jedno molim, nemoj nikako o tome nasamo da razmišljaš! U te ovejane laži možeš lako da se zapleteš k’o pile u kučine. Obećaj mi da nećeš!

TINO (14):           Paaa…

ALEKSANDAR:   Gle, tamo blizu tebe na ostrvu Krku trenutno boravi tetka Ana, ona što si je upoznao zadnji put ovde u Beogradu. Letuje s devojkom negde u okolini mesta Aleksandrovo, … ah kako lepo ime (OPASKA: za stare Jugoslavije Punat na Krku se zvao Aleksandrovo u čast kralju Aleksandru)! Javiću joj da te na povratku poveze za Beograd.

 

Dogodine

TINO (15):           Aleksandre, delijo! Zovem da osjetiš malo atmosferu – na Kantridu nam stiže Juveeee! Ovo je ludilooooo – brodske sirene, baklje, maškare, trube, morčići … Ajmoooo svi k’o jedan – krepat’ ma ne molat’!

ALEKSANDAR:   Neka, lepo da si nazvao! Nisam razumeo ovo zadnje … verovatno zbog buke! Zvezda igra protiv Kairata …

TINO (15):           Puno sreće protiv Karitasa!

ALEKSANDAR:   Kažem – Kairata, ne Karitasa, ali to uopšte nije toliko važno. Ključni meč za opstanak u prvoj evro-azijskoj ligi igramo već iduće sedmice u Minsku. Tino, upamti – Minsk je duplo veći grad od Torina! Svejedno, ako ne uspemo protiv tog giganta, doživeću to kao sopstveni neuspeh.

 

Sljedećeg ljeta

TINO (16):           Aleksandre, ne’š vjerovat’, Ante me pozvao na proslavu Oluje u Knin pa, rek’o, da ti se javim. Kaže, bit će super glazbe, odlične klope, dobrih koka, svega kol’ko ti srce zaželi. A povrh toga još njemačke haubice, američki vrtoleti, izraelski nadzvučni lovci … vau, šta ne!

ALEKSANDAR:   Nikad više! Nikad više nemoj da mi to uradiš! Duboko si me razočarao i povredio – kao Srbina i kao čoveka! Jesam li ti rekao da se kloniš tog Ante! Je l’ te spuc’o pubertet, ja ne znam… Kad se već interesuješ za vojsku, dođi ovde kod nas u kamp za momke i devojke pa da se uz logorsku vatru i bitke daleke družite vi rođeni tek posle njih. Veruj mi, ovo je mnogo ozbiljnije od onog kad si bio ovde kao dete. Ima mnogo interesantnih stvarčica, ali ne mogu sad sve da ti kažem. Neka nešto ostane kao iznenađenje. Zasad tek mogu da ti kažem da svi polaznici koji prođu trening posle polaganja zakletve otadžbini dobivaju prestižnu značku “četnik-maloletnik”!

 

I prođe još jedno ljeto, taman pred ljeto

ALEKSANDAR:   Tino, bliži se leto! Je l’ vruće?

TINO (17):           Jedva se dura!

ALEKSANDAR:   Super! Je l’ znaš gde su prostorije Novog lista, Edvarda Kardelja 20/A?

TINO (17):           Znam, znam!

ALEKSANDAR:   Odlično, to je naš stari punkt! Idi tamo, možeš bilo kome da se obratiš, čak da im baneš i na sastanak uredničkog kolegija, ha-ha! Nakon što se identifikuješ šifrom – “Gori Lepa njihova i  2027.” – daće ti fosforne ampule i uputstva za daljnja dejstva. Upamti, ovo ti je poslednja šansa za igru, jer dogodine ćeš već biti punoletan. Šta kažeš?

TINO (17):           A ne znam … mislim da ću ipak radije s Antom na piće!

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati