Veliki čovjek i mali ljudi – osvrt na knjigu ‘260 Dana’ Marijana Gubine

5

»Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim… Nemojte ni vi!« (str. 4.)

Zamiriše ovo odmah na naučeni govor mirovnjaka preko noći, onih koji si umišljaju da znaju što je zapravo Domovinski rat. Ipak u ovom slučaju to nije tako. Treba pročitati Gubinino djelo i vidjet ćemo da je život pun nijansi i da u svakom trenutku, unatoč svemu, treba ostati na pravoj strani, piše Miljenko Stojić.

Bio je 10-godišnji dječak kada se zlo sručilo na njega i na njegovu obitelj. Dogodilo se to u Dalju, ljeta Gospodnjega 1991. »Rekao sam ti da će doći i mojih 5 minuta«, izgovorio je susjed i nastavio tući Gubinina oca i majku. Tako je to sve počelo, podrazumijeva se u njihovom obiteljskom domu. Došli su po njih i kalvarija je trajala punih 260 dana te odatle naslov ovoga djela. Otac, glava obitelji, nastojao ih je zaštititi, ali što je mogao? Čak je i mali Marijan morao na tzv. rad, kad se njihovim progoniteljima učinilo da je to bolje nego da umiru beskorisno u logoru. A svi su mu znali oca kojega su zvali Čaruga. Prijateljevao je s njima, pomagao im. Uzalud. Jezovito zvuče Čarugine riječi kad se obitelji ispričava što ih ne može zaštititi. (str. 82.) A bili su rijetki trenutci kad su bili zajedno, samo onda kad kao isprebijan jednostavno nije nikuda mogao.

260 dana gubinaJoš se netko žrtvovao za obitelj. Bila je to najstarija Marijanova sestra. Zaprijetili su da će pobiti cijelu obitelj, ako ona ne pođe s njima. Znala je što će s njom biti. Silovanje. Ali željela ih je zaštititi. Život se poigravao s njihovim sudbinama. Kao da im nije bilo dosta batina, gladi, neizvjesnosti.

Od početka su ih, malo je reći grubo, ispitivali i držali u logoru. Ali su ih jedanput pustili kući. No, ubrzo je došla skupina vojnika, uzela od njih što je htjela i na koncu rekla da ne smiju ništa jesti, ništa micati, da životinje hrane ali da ih nipošto ne smiju zaklati. Kućni pritvor pod neljudskim uvjetima. Marijanu kao dječaku teško je bilo objasniti zbog čega ne smije jesti ono što pripada njegovoj obitelji, a on je tako gladan. Brzo je odrastao i pronalazio odgovore. Posebno onda kada su ga prebijali nešto stariji od njega ili kada je golim rukama morao kupiti mrtve.

Nekoliko puta bili su tik do smrti. A onda su stvarno mislili da je gotovo. (str. 90.) Klanje. Pogledima su se oprostili. Spasio ih je polubrat i njegovi. Dojurio je s njima i bio spreman pucati na svakoga tko učini krivi korak. Ipak ih je morao otpremiti iz mjesta, u neko drugo srpsko mjesto, jer ih tu jednostavno nije mogao zaštititi.

Ovo je jedan od primjera drukčijeg ponašanja prema zarobljenoj Gubininoj obitelji. Bilo ih je još nekoliko. Recimo onaj kada im nepoznati pruža nešto hrane i vode u turobnom logoru. (str. 93. – 95.) Drugi su ih tukli, oni koji su se osjećali velikima, ovaj nije. Samo mu se zrcalila suza u oku. Kao onomu prije koji je spasio Marijana da ne umre kada su ga gadno pretukli dok je kao zarobljenik prolazio kroz perivoj. Marijan bi rekao da su to bili mali, dobri ljudi, kao što i za sebe na početku knjige kaže da je mali čovjek. Zapravo i on i ovi spomenuti i nespomenuti drugi bili su, svatko za se, veliki čovjek, a oni drugi bili su mali ljudi. Obuzelo ih zlo, povjerovali su da su s njim netko i nešto.

Kraj umalo nije bio tragičan, otac je trebao ostati i to bi značilo da ga više nikada ne će vidjeti. Progledao mu je kroz prste čovjek s kojim je prijateljevao, ali su kasnije njega zbog toga ubili. Konačno su na slobodi. Iz životopisa kasnije saznajemo da Marijanu ubrzo tragičnim slučajem ginu otac i mlađa sestra. Počeo se gubiti, ponašanje mu je otišlo skroz kako ne treba. Izbacili su ga iz kuće. Opet je nesmiljeno zagrizao život. Ali kad je upoznao sadašnju suprugu, kad je upoznao ljubav, sve se promijenilo. Postao je drugi i zaista odstranio mržnju iz svoga srca ne zaboravivši pritom da je Hrvat i tko mu je sve i kakvo zlo nanosio u životu.

Što reći za kraj ovoga osvrta? Ništa drugo nego da iz pročitanog zaista trebamo izvući zaključke za svoj život. I još k tomu da će se valjda naći neki redatelj koji će pošteno, kao što je napisana i ova knjiga, sve to staviti na kazališne daske i na filmsko platno. Jer ova knjiga otvara oči.

[ad id=”40551″]

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. ožujka 2015.

facebook komentari

  • Herceg-Bosna

    :((

    • Lilith

      Tužna priča! Šta je ovaj čovjek sve proživio, to nema ni u horor filmovima

      • Herceg-Bosna

        e moj lijo
        ovo preživiti i ostat u pameti, hm
        a oprostiti i ne mrzit ih, neznam ja nemogu,,

        • Lilith

          teško je ostat normalan, tko zna kakve su mu sve traume ostale, ali eto, kao što i sam kaže, ljubav liječi i u tome je našao mir. Neka mu je Bog na pomoći!

          • Herceg-Bosna

            u mene nema ljubavi za neprijatelje, čast ko može praštat takve zločine,,
            neka mu bog bude u pomoći,,