Velikosrpski jazavac pred Sudom

2

Savo Štrbac – funkcioner terorističke paradržave tvz. RSK

Upravo je nevjerojatno da su haaški sudovi, najprije onaj za bivšu Jugoslaviju, a sada Međunarodne pravde, uzeli za glavnog suradnika, a potom i vjerodostojnog

svjedoka glavnog tajnika zločinačke ‘Krajine’, Savu Štrpca.

Ljudi koji se bar malo razumiju u pravo šokirani su takvom njegovom ulogom jer je sam Haaški tribunal za bivšu Jugoslaviju rekao da je ‘Krajina’ bila ‘kriminalna institucija’. Jedino, dakle, što bi Hag trebao imati s Štrpcem je odnos između suda i osumnjičenika.

Savo Štrbac je naime bio prvi iz vrha ‘krajinske vlasti’, koji je za vrijeme Oluje javno, pred kamerama TV Banja Luka, priznao da je ‘njegova vlada’ u dogovoru s Beogradom donijela odluku i izvršila egzodus hrvatskih Srba iz tzv. Krajine. Da ironija i apsurd budu kompletni on je samo nekoliko godina kasnije postao plaćeni prikupljač dokaza da su to učinili – Tuđman i hrvatska vojska!? Kako je došlo do tog paradoksalnog obrata?

Kada se nakon Oluje, skupa sa svojom ‘krajinskom vladom u izbjeglištvu’ i pljačkaškim plijenom s okupiranog dijela Hrvatske preselio i udobno smjestio u Beogradu, ‘sekretar Krajine’ Štrbac najednom je postao -‘humanitarac’. Pod patronatom srbijanske vlade osnovao je, velikosrpskim znamenjem okićenu, ‘nevladinu udrugu’ ironičnog naziva Veritas (istina) i preko australskog sudca Grahama Blewitta, koji ga je držao na vezi još od ‘krajinskih’ dana, s haaškim tužiteljstvom uspostavio službene kontakte. Dobio status ‘nepristranog suradnika’ i pismo potpore da može skupljati donacije za prikupljanje plaćenih svjedoka i ‘dokaza’ u montiranom procesu protiv Tuđmana i hrvatske vojske.

Uskočivši tako u vagon Haaškog suda kako bi izmakao ruci pravde, ‘glavni sekretar’ propale zločinačke paradržave, Savo Štrbac, dobio je vizu da slobodno putuje svijetom i skuplja priloge za novu rundu borbu protiv Hrvatske. Umjesto da skupa s Martićem i ostalim članovima svoje zločinačke ‘krajinske vlade’ čami u zatvoru zbog odgovornosti za genocidne zločine, pljačku i etničko čišćenje jedne trećine okupiranog hrvatskog teritorija.

Šepureći se titulom suradnika Haaškog suda i umotan u svoje novo ‘humano’ ruho u rujnu 2005. doputovao je i u Australiju. No, nakon njegovih prvih javnih nastupa, gdje je putem medija otvoreno pozivao i uvjeravao australske Srbe da nije sve gotovo i da treba nastaviti borbu za uspostavu željene granice Velike Srbije na račun Hrvatske, vidjelo se zapravo da je promocija velikosrpske ideje i rušenje novostvorene hrvatske države ono zbog čega je ‘humanitarac’ Štrbac došao u Australiju skupljati priloge.

Štrpčevi sponzori

Njegova suradnja s Haaškim sudom, javni istupi i putovanja po svijetu, uvijek su bili precizno upereni protiv prava postojanja neovisne hrvatske države i Hrvata kao slobodnog, civiliziranog i Mir i kaznanebalkanskog naroda. Čovjek se upita odakle toj politički i moralno degradiranoj osobi tolika moć i utjecaj na Haaški sud ? Kada je njegov mentalni kalibar na razini Milana Martića ili Gorana Hadžića, odnosno toliko mali da on ne bi mogao ‘pravilno’ odraditi zadatak bez stručne pomoći i sponzora izvana. Pogledajmo dakle malo kako su Štrpčevi sponzori događaje vodili i usmjeravali na višoj razini.

Bivša glasnogovornica Haaškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Florence Hartman, ogorčena političkim pritscima na taj sud i opstrukcijom pravde, napisala je knjigu: ‘Peace And Punishment: The secret wars of politics and international justice’ (‘Mir i Kazna: Tajni rat politike i međunarodnog prava’). Ona je bila prva koja je iznutra iznijela u javnost povjerljive informacije o konspirativnim političkim manipulacijama i opstrukcijama kojima je Haaški tribunal za bivšu Jugoslaviju bio izložen.

Tako na više mjesta u svojoj knjizi ona implicira ‘Anglo-Saxonsku zavjeru’ tvrdeći da su: ”određene sile kontrolirale i vodile ključne epizode svakog slučaja”… ”Anglosaksoski vojni analitičari namjerno su i sustavno skrivali izravnu Miloševićevu odgovornost” … ”Po naređenju svojih vlada oni su odugovlačili i predstavljali dokumente na način na koji su željeli i osiguravali da Tribunal, osnovan da bi prikrio njihovu odgovornost, ni u kojem slučaju nije smio otkriti kukavičluk velikih sila za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji” (str. 103-106).

GrewU spomenutoj knjizi ona dalje otkriva kako je za nezainteresiranost Haaškog suda da optuži i osudi najodgovrniji vrh JNA, s Kadijevićem i Adžićem na čelu, najzaslužniji bio Graham Blewitt. U to vrijeme zamjenik glavne tužiteljice Carle del Ponte (onaj isti koji je angažirao Štrpca da radi za Haaški sud, o.a.). Florence Hartman tvrdi kako se upravo Blewitt tada najžešće zauzimao da se iz haške optužnice izuzme i Slobodan Milošević, jer po ‘njegovom’ mišljenju: ”To bi bilo samo gubljenje vremena budući da on nikada neće biti izručen Haagu”. Važno je još istaknuti kako je, na osnovu relevantnih svjedočenja i dokumenata u posjedu suda, Hartman u svojoj knjizi potvrdila da je ‘vodstvo Krajine’, po naređenju iz Beograda, samo organiziralo i provelo odlazak hrvatskih Srba s okupiranih hrvatskih područja. I još dodala: ”To svaki izbjegli Srbin može potvrditi”.

Kada se tim otkrićima bivše glasnogovornice suda za bivšu Jugoslaviju doda još priznanje jednog od glavnih sudaca tog suda, Geoffreya Nicea, o tajnoj nagodbi između tadašnje glavne tužiteljice Carle del Ponte i Beograda i činjenica da je njen zamjenik, Blewitt, za glavnog suradnika u montiranju optužnice protiv Hrvatske angažirao bivšeg glavnog tajnika propale terorističke institucije na njenom teritoriju, jasno se može zaključiti da je Haaški tribunal za bivšu Jugoslaviju, u vrijeme Carle del Ponte, postao politički sud. Kojem je prvenstveni cilj bio kriminalizirati Domovinski rat za neovisnost Hrvatske.

Carla del Ponte, Graham Blewitt, Savo Štrbac, Stipe Mesić i svi drugi tajno-javni konstruktori zlonamjerno sklepane optužnice o Oluji kao ‘zločinačkom podhvatu’ moraju se zabrinuti da se nakon skorog prestanka rada tog suda, kada se bude ocjenjivao njegov rad, on ne pretvori u međunarodni forum koji će razotkriti sve njihove zakulisane zavjere i namjere.

„Regija”

Na temelju javnosti do sada dostupnih informacija i razvitka događaja na prostoru bivše Jugoslavije lako se može uokviriti šira slika na kojoj se jasno vidi kako su centri moći država osnivača bivših Jugoslavija i Haaškog suda, nakon neočekivanog vojnog poraza Miloševića u Hrvatskoj, željeli osudom žrtvovanog generala Gotovine skinuti odgovornost sa Srbije kao jedinog izvora agresije, ravnomjerno raspodjeliti krivicu između Srba i Hrvata i time poravnati teren za brže međusobno povezivanje u novu – ‘Regiju’.

Maratonskom farsom suđenja za ‘zločinački pothvat’ hrvatskim generalima u Haagu nastojalo se dodatno traumatizirati i pripremiti hrvatski narod kako bi se, nakon Mesićevog Balkanskog summita i detuđmanizacije, Hrvatsku moglo još lakše gurnuti natrag u novojugoslavensko slijepo crijevo zvano Zapadni Balkan.

Da je haškom tužiteljstvu pod vodstvom Carle del Ponte bilo doista stalo do pravde i istine, ono nikada ne bi spalo tako nisko da jednu tako mizernu osobu kao što je tajnik zločinačke ‘Krajine’ uzme za glavnog suradnika. Prvo zato jer je ‘glavni sekretar Krajine’ bio strana u sukobu, a drugo jer je po njegovom prvotnom priznanju ‘zločinački pothvat protjerivanja krajinskih Srba’ za kojeg su htjeli osuditi Hrvatsku počinili upravo on i njegova ‘krajinska vlada’!

Haaški sud nije zasmetala ni činjenica da je Štrpca, u svojstvu predsjednika Komisije za razmjenu tijela, kao potencijalnog zločinca, neizravno optužio njegov bliski suradnik, visoki oficir za vezu JNA na službi u ‘krajini’, Slobodan Lazarević. (‘Body exchange’; Brian Gallagher- Croatiafocus. com). On je svjedočeći u Haagu ispričao kako mu je jednom prigodom za razmjenu tijela između Srba i muslimana trebalo 100 tijela, a on ih je imao samo 90.

Kada je zatražio pomoć ‘krajinske milicije’ ona ga je uputila na groblje gdje su izvađena 4 raspadajuća tijela s rukama još zavezanim žicom. Ali je nedostajalo još 6. Za dodatnu pomoć obratio se paravojnoj jedinici ali oni su imali samo žive zarobljenike. ‘Ne brini’ rekli su mu. ‘Dođi sutra’. Slijedeće jutro isporučeno mu je 6 još toplih tijela zarobljenih Hrvata koji su ubijeni tijekom noći da bi nadopunili potrebnu brojku do 100.

Savo Štrbac je obnašao dužnost glavnog tajnika u nekoliko ‘krajinskih vlada’ što znači da je godinama neposredno nadzirao i koordinirao sve važnije događaje u tzv. Krajini, pa prema tome i masovna ubistva, torturu, uništavanje imovine i etničko čišćenje Hrvata s okupiranih dijelova. Jedna od najvažnijih dužnosti ‘glavnog sekretara krajinske vlade’ bila je da ‘aktivnosti svoje vlade koordinira s srbijanskom vladom u Beogradu i igra važnu ulogu u pomoći JNA i srpskim paravojnim formacijama prigodom operacija u Hrvatskoj’.

Sprdačina

Šokantna je činjenica da u cijeloj toj prilično bizarnoj haaško-štrbačkoj sprdačini s pravdom i hrvatskom državom koja traje preko deset godina službena Hrvatska nije uložili nikakav prigovor zbog nevjerojatnog apsurda da bivši ministar ‘vlade’ terorističke paradržave na njenom okupiranom teritoriju postane glavni suradnik ‘haaške’ tužbe protiv nje !? Nego ga i danas prihvaća kao vjerodostojnog svjedoka u srbijanskoj protutužbi!?

Zagonetno je čudno zbog čega ni hrvatsko pravosuđe za jednim takavim ključnim velikosrpskim talibanom nije raspisalo tjeralicu niti podignulo optužnicu. Čak suprotno! Iako se Štrbac isticao u progonu Hrvata, najprije kao suradnik UDBE u Zadru za vrijeme Jugoslavije, zatim odigrao važnu ulogu u velikosrpskoj agresiji i okupaciji djelova Hrvatske i na kraju glavnu ulogu u montiranju lažne haaške optužnice protiv hrvatske države, njegovi ‘bivši’ kolege u današnjoj hrvatskoj državi- nagradile su ga hrvatskim državljanstvom!? Pa neka netko kaže da Hrvatska nije zemlja apsurda.

Hrvatski predsjednici, Mesić i Josipović koji su žurno i kao od šale oduzimali činove i odličja najistaknutijim hrvatskim braniteljima, zbog stvari koje nemaju apsolutno nikakve veze s njihovim neporecivim junaštvom i zaslugama u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije – Savi Štrpcu, bivšem udbašu, velikosrpskom teroristu i glavnom tajniku zločinačke ‘Krajine’, koji je godinama u svojoj kriminalnoj paradržavi nadgledao i odobravao masovna ubijanja, progone i etnička čišćenja Hrvata, nisu se sjetili oduzeti hrvatsko državljanstvo. Slučajno? Možda. Ili možda da bi dali legitimitet njegovim ‘humanitarnim’ naporima da u Haagu i gdje god stigne nanese što više štete novonastaloj hrvatskoj državi?

Nije Savo Štrbac nikakav ‘humanitarac koji vodi nevladinu udrugu i informacijsko–dokumentacijski centar’ kakvim ga Srbija i Haag predstavljaju, a hrvatska vlast prihvaća, nego neizlječivi ovisnik o velikosrpskoj ideologiji otimačine, pljačke i tovljenja na tuđim jaslima. Bilo bi dobro kada bi on zaista predstavljao i brinuo se o nestalim, ubijenim i raseljenim osobama i kada tu plemenitu misiju ne bi tako ružno zlorabio kao paravan za širenje pohlepne velikosrpske mržnje prema Hrvatima. Taj velikosrpski fanatik, pun zla u sebi, ne može nažalost predstavljati nikog drugog osim onih koje je kao ‘sekretar Krajine’ već predstavljao. Na koje će nas Ovčara i Škabrnja zauvijek podsjećati.

Krvavi tragovi

Može dakle, Savo Štrbac, sada glumiti Majku Terezu koliko god hoće, ali krvavi trag njegovog ‘humanitarnog’ djelovanja u Hrvatskoj za vrijeme četverogodišnje velikosrpske agresije i Strbac citaokupacije kao i svaka njegova izgovorena riječ otkriva tko je. I govori protiv njega. Njegova retorika nije se u ciljevima ništa promjenila od njegovih ‘krajinskih’ dana i ideala. Za njega je i dalje okupacija hrvatskih teritorija i velikosrpska granica Virovitica-Karlovac-Karlobag, sasvim u redu.

On i dalje nastoji uvjeriti sve oko sebe, poglavito svoje sunarodnjake, da su Hrvati, odnosno ‘ustaše’ – kako ih on zove- s hrvatskim Srbima i Srbima općenito bili u sukobu oko nekakvog tobože spornog teritorija.

Može li biti veće laži od toga? Treba li danas još ikome dokazivati da su Hrvati, u svojoj državi i na svome tlu nakon raspada velikosrpske tamnice koja se zvala Jugoslavija, bili prisiljeni na neizbježan sukob i obranu od agresije grabežljivih velikosrpskih parazita poput Save Štrpca ?

Sudeći po Štrpčevim izjavama, Hrvati koji su se u Domovinskom ratu branili od njihove okupacije i uništenja činili su to samo zato jer ne vole Srbe. I zapravo toliko ih mrze da su im svojom obranom nanijeli duševne boli i štetu. Zato jer im nisu dopustili oteti željene hrvatske teritorije.

Budalasto, smiješno i djetinjasto, rekao bi svatko, tko nije velikosrbin.

Kako objasniti tim ljudima, za koje je porobljavanje i pljačka susjeda prava i normalna stvar da otpor prema njihovom nasilju i okupaciji nije utemeljen na mržnji prema Srbima nego na samoobrani? Što učiniti da hrvatski Srbi uvide i priznaju da je Hrvatska, u nametnutom, osvajačkom i neravnopravnom ratu bila napadnuta na svom tlu. Da je unatoč svemu, uz goleme žrtve, razaranja i rane uspjela pobjediti i potopiti luđačku velikosrpsku ideju koja je u svom krvoločnom pohodu i brodolomu već povukla za sobom i uništila stotine tisuća života nevinih ljudi.

Mnogi pošteni hrvatski Srbi nisu neprijatelji hrvatske slobode i države, ali dopuštajući da ih i dalje prestavljaju i vode Štrbac, Stanimirović, Džakula … čine ih da izgledaju tako. Ulaskom Hrvatske u NATO i EU takvi definitivno više ne mogu bitno naškoditi Hrvatima niti hrvatskoj državi. Ali mogu hrvatskim Srbima, ako dopuste da ih ponovo iskoriste kao naboj za rušenje hrvatske države i širenje granica Srbije. Što im se do sada već gadno obilo o glavu.

No, ako oni ‘ne vide’ da je Štrpčeva retorika samo nastavak pogubne velikosrpske politike neka im bude. Na kraju krajeva time ipak najveću štetu čine sami sebi. Činjenica je da ih je takva politika do sada gotovo pomela iz Hrvatske. Neka ih njihove vođe uvjere u suprotno ako mogu.

Željko Dogan

facebook komentari