Pratite nas

Kolumne

Velimir Bujanec: Komarci bi Predsjednicu na giljotinu jer se još nije poklonila Pupovcu!

Objavljeno

na

Iako je vani minus i svi čekamo snijeg i led, u Hrvatskoj ima komaraca kojima zima ne smeta, koji pikaju i po hladnoći.

Argentinskom groznicom usred zime nas pokušava zaraziti komarac imenom – Carlos. Sada se zove Drago i više ne baca kamenje na sinagoge kako je to činio u Argentini, kao šesnaestogodišnjak. Nešto stariji, ali jednako lud sada bljuje po hrvatskoj predsjednici.

Zasmetalo ga je što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović već drugu godinu svoga mandata novogodišnje blagdane provodi u Americi. Zbog toga ju je nazvao ‘gadurom’ i ‘počastio’ cijelim nizom sličnih uvreda, kakve je teško i ponoviti… Cijelu histeriju pokrenuli su drugi komarci, predvođeni rojem sa Imbexa.

Nekakav šonjo s „piš’ me vrit kravatom“ prvo je osmislio priču o ‘sukobu interesa’ pa su onda nasjeli i drugi, a Carlos je odlučio besprizorno vrijeđati. Svi znamo da je Carlos prijatelj Ive YUsipovića.

I ove godine slavili su rođendan zajedno, slušali valjda druga Ivu kako predivno svira klavir. Bit će da je zasvirao nešto iz vlastitog repertoara pa je Carlosu odmah pozlilo i sada je počeo nervozno zujati… I eto prigodnog blagdanskog članka na Autografu.

CARLOS NA VALU NOVE LJEVICE

Carlos je prije svega, ispao potpuni diletant, zajedno sa svima onima koji su kritizirali predsjednicu zbog odlaska u Ameriku, proglasivši ga ‘privatnim’ i ‘beskorisnim’.

Gospođa se sastala s cijelim nizom važnih Amerikanaca koji će u budućoj administraciji Donalda Trumpa igrati značajne uloge. Jedan od najvažnijih susreta je onaj s budućim ministrom obrane, cijenjenim generalom Jamesom Mattisom, poznatim i po nadimku „Mad Dog“.

Naravno da Carlosu, koji je sada radikalni ljevičar i kamenje sa sinagoga preusmjerava prema američkim ‘imperijalističkim’ ciljevima, silno smeta prijateljstvo hrvatske predsjednice s generalom koji ima neupitnu reputaciju u američkoj vojsci, Pentagonu i NATO-u.

Još ako je vrhovna zapovjednica dogovorila kakvu eskadrilu borbenih zrakoplova F16, eto razloga Carlosu i njegovom drugu YUsipoviću da se još više nerviraju.

‘Komplimenti’ kojima je Carlos počastio hrvatsku predsjednicu nisu slučajno izabrani. Kada joj je rekao da je ‘gadura’, zapravo je citirao francuske revolucionare koji su Mariju Antoanetu nazivali ‘kravom’ (vache) što u slobodnom prijevodu dođe na isto… „Vashe autrichienne“ (Austrijska krava) urlali su razbojnici kada su nakon montiranog procesa 1793. godine vodili Mariju Antoanetu na giljotinu.

Čisto sumnjam da je Carlos kada je odlučio usporediti Kolindu Grabar-Kitarović s francuskom kraljicom, zaboravio na koji je način Marija Antoaneta skončala svoj život.

Možda bi on i hrvatsku predsjednicu volio vidjeti na giljotini?! U svakom slučaju, ono što je servirao na Autografu nije ništa drugo nego giljotina. Carlos se ne bi zaustavio samo na predsjednici, kao što se francuska besprizorna rulja nije zaustavljala samo na kraljici.

Razbojnici su tijekom revolucije likvidirali više od 100.000 ljudi, 17.000 ih je završilo na giljotini, a gotovo 30.000 su strijeljali. Pobijeno je 40.000 svećenika i aristokrata, a 500.000 rojalista završilo je u logorima. Carlos sve to dobro zna i na valu politike Nove ljevice priziva sličan scenarij, već viđen i nakon 1945.

BOLJE U AMERIKU NEGO KOD PUPOVCA!

Naravno da komarcu iz Argentine nije stalo do naših vojnika u Afganistanu, vatrogasaca niti policajaca. Predsjednica se za njih i onako brine 365 dana u godini, a Carlos ih sada samo demagoški spominje baš kao i obitelj Salopek.

A kada bi zaista znao kako se, za razliku od notorne Vesne Pusić, predsjednica za njih pobrinula… Ali o tome neću, jer ne želim biti indiskretan.

Nije Carlos poludio zato što je predsjednica već dvije godine za blagdane u Americi, poludio je zato što se već drugu godinu zaredom, nije došla pokloniti Miloradu Pupovcu i zato što nije pohodila božićni performans SNV-a.

To njih zapravo muči! Kolinda Grabar-Kitarović posve je pristojno čestitala pravoslavnim vjernicima Božić, kao što bi to učinio i svaki normalan Hrvat. Ali ona je čestitala vjernicima, a nije pognute glave i na koljenima otišla etno biznismenu koji veliki blagdan koristi isključivo za političke manipulacije.

Kada je ove godine u Mlaki održan parastos za žrtve Jasenovca, Pupovac je jedva ušao u pravoslavni hram, a očevici su mi rekli da se nije znao niti ‘prekrstiti’! Kako i bi kada je deklarirani ateist. Ili možda agnostik?! Ne znam, ali sigurno zna veliki prijatelj najpoznatijeg hrvatskog agnostika – Carlos.

On je i inače stručnjak za crkvena pitanja. Naročito Stepinca. A to je još jedan od razloga zašto Carlos mrzi predsjednicu. Njezino lobiranje prema Vatikanu za to da Stepinca proglase svetim poznato je tek manjem krugu ljudi. Možda i Carlosu, pa zato ovako pika. I dalje: iz Ureda na Pantovčaku izbacila je Tita.

A Carlos je kao mlad mrzio Tita. Kada ga je kasnije ipak zavolio, njegovi simpatizeri u Zagrebu odmah su mu oprostili to što je bacao kamenje na sinagoge. Zapravo – i Titoisti i Carlos imaju nešto antisemitsko u sebi.

Ovaj je kamenovao sinagoge u Argenitni, a oni sirotim Židovima ni danas ne žele vratiti konfisciranu imovinu, koju su prisvojili godine 1945.

Upravo tako: ako su tako veliki ‘antifašisti’ pa što se ne isele iz židovskih stanova i vila u centru Zagreba?! To bi Carlos mogao pitati i jednog svog kolumnista sa Autografa…

MRZE CRO COPA, ONI BI YU DROTA!

Što još smeta Carlosu? Možda imena savjetnika hrvatske predsjednice?! Kada je na Pantovčaku stolovao YUsipović, imali smo Dejana, Sinišu, Sašu, Danicu… A onda su došli Ante, Mate, Luka, Domagoj… Carlos?

On se srami i svoga imena – nekada je bio Zvonimir, a sada je samo Drago… Ne znam zaista pod kojim je okolnostima promijenio ime, ali znam kako su ga se odrekli čak i vlastiti roditelji.

Lud kakav je, optužio je Tuđmanove tajne službe da su u Argentinu njegovim roditeljima i katoličkoj misiji slali protuhrvatske novinske uratke koje je u Zagrebu objavljivao još devedesetih.

Međutim, to uopće nisu bile službe, već jedan mladi HOP-ovac kojeg dobro poznajem i koji je surađivao čak i s Carlosovim bratom! Čovjek je fotokopirao sve te pamflete i pizdarije i poslao ih fino poštom u Argentinu. Ljudi su se zgrozili kada su shvatili u što se pretvorio njihov Zvonimir.

A ja ga donekle i razumijem; nakon vruće mladosti tražio je prostor za afirmaciju i morao je izdati Hrvatsku da bi mu oprostili kamenovanje sinagoge.

Carlos naprosto nije znao pronaći put u kojem bi se ogradio od mladenačkih nedjela i ostao Hrvat. To je za njega ipak bilo preteško.

Isto kao što je preteško suzdržati se Imbexovcima koji u svojoj mržnji ne napadaju samo predsjednicu, već svakog tko je i malo Hrvat, najnovije – čak i Cro Copa!

Zato jer bi im draži bio ‘YU drot’. To ti je tako kada roj predvodi komarac sa malim žalcem koji bi zbog svojih protuprirodnih sklonosti najradije živio na Madagaskaru.

HOĆE LI DRŽAVA DATI NOVCE AUTOGRAFU?!

Hoćemo li dalje nabrajati razloge zbog kojih bi komarac iz Argentine hrvatsku predsjednicu volio vidjeti na giljotini?! Ne voli je zbog toga jer je odlikovala Nikolu Štedula, jer se nije odrekla prvog bijelog, jer je otišla na Bleiburg, a nije sa drugovima išla na komemoraciju u Jasenovac… Ne želi da se ukloni ploča HOS-ovcima s njihovim pozdravom pa je odmah ‘čokolinda’.

Carlos je sa očitim oduševljenjem prihvatio Imbexovu priču o čokoladicama. I pri tome zaboravio tko je prvi počeo. Još prije tri godine srbijanski ministar pravde Nikola Selaković na Pravnom fakultetu u Beogradu, usred predavanja je otrgnuo jednoj studentici iz ruke bocu Jane i bacio je u „đubre“.

Rekao je da se mora piti srpska voda, valjda je mislio na ‘Knjaz Miloš’. Selakovića je podržao Vučić i cijela srbijanska vlada, govorili su da je važno držati do svojih proizvoda, kupovati srpsko.

Carlosov prijatelj Zoran Milanović tada je šutio, isto kao i Carlosova prijateljica Vesna Pusić. Šutili su i komarci s Imbexa. Nisu pikali i nisu dijelili boce Jane po Beogradu. Ipak, Srbi znaju kako pošpricati komarce kada su dosadni.

Slično kao što je zaboravio beogradski slučaj Jana, pa su mu važnije čokoladice, tako je Carlos zaboravio i Milanovićev svojedobni put u Australiju.

Zoki je zajedno s Kotromanom išao preko velike bare, tamo su se fino proveli, od cijele priče nikakve koristi, sve su platili porezni obveznici, a Carlosu to tada nije smetalo.

Smeta mu kada predsjednica ode u Ameriku, sastane se s budućim ministrom obrane i razgovrara o tome da nakon Kiowa, dobijemo i F16.

A da će nam zrakoplovi dobro doći, još smo svjesniji nakon najnovije izjave Vučićeva izaslanika, Draškovićevog četnika i Amfilohijevog učenika – Vlade Božovića koji je na Carlosovu omiljenom domjenku kod Pupovca, usred Zagreba, zaprijetio: „Srbe ćemo braniti svim sredstvima!“ Eto, zašto je bolje da je predsjednica u Americi nego kod Pupija. Pa, zar da sluša takva sranja?!

Zar da se prepucava sa ovakvim glupanima?! Zar da vodi računa o tome što piše neki komarac iz Argentine?! Žalosno je jedino što će to i ove godine najvjerojatnije financirati hrvatski porezni obveznici.

Ajde ti Carlos fino na tržište, svoje govnarije prodavaj budalama koje to žele kupiti, a ako misliš da će te financirati Nacionalna zaklada, onda se varaš – jer i oni će morati objasniti zašto daju novac pomahnitalom luđaku koji hrvatsku predsjednicu naziva ‘gadurom’ i priziva za nju giljotinu. Kune koje ste namijenili Autografu dajte obitelji Salopek.

Velimir Bujanec / direktno.hr

MLADEN PAVKOVIĆ: Pilselov pamflet je pokušaj „državnog udara“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati