Venera Kordić, supruga zatočenoga hrvatskog generala Darija Kordića: Moj muž je u zatvoru svjedok Isusa Krista

    0

    Dario Kordić je 5. listopada 1997. u skupini od jedanaest Hrvata iz Srednje Bosne dragovoljno otišao u Haški sud, ne kojem je protiv njih podnesena optužnica zbog navodnog kršenja međunarodnog prava u Lašvanskoj dolini. Otada pa sve do danas general Dario Kordić nalazi se zatočen, prvo u Haškom potom u zatvoru u Grazu.

    Nakon što je prošlo nekoliko dana od Dariova odlaska, djeca su počela ispitivati majku kada će se otac vratiti. U tom trenutku Veneru su obuzeli osjećaji velike tuge koji su u prvi čas bili potisnuti. Premda nije skrivala emocije pred svojom djecom, nije htjela da je djeca vide kako plače. ‘Znala sam otići u auto i isplakati se. Nisam željela prenositi svoju žalost na djecu jer je moja žalost rađala u njima strah. Pokušala sam ih zaštititi od svojih osjećaja. Oni su proživljavali Dariov i moj križ više kroz mene nego kroz odsutnost oca. Djeca su bila mala i Dario je za njih bio negdje daleko u Hagu. Nisam ih htjela opterećivati svojim križem.’ Svih ovih godina boravka Darija u zatvoru, Vladimir, Marija i Elizabeta redovito su posjećivali svoga oca te rasli s njime i proživljavali njegovo zatočeništvo. U tom prvom razdoblju najteže je bilo sinu Vladimiru koji je kao najstariji najviše bio povezan s ocem. Marija također nosi uspomene oca prije odlaska u Hag, dok Elizabeta ne poznaje svoga oca drugačije nego kao zatvorenika.

    ‘Bilo im je teško kada bi u medijima pročitali ili čuli da im je otac zločinac. Ja sam im uvijek govorila da novine mogu pisati što žele, ali da nas to nije briga’, rekla je Venera. Nije se prepuštala očaju ni samosažaljenju, već se hrabrila riječima: ‘Idemo, sutra je novi dan, sve će biti dobro uz Božju pomoć.’ Reakcija okoline na Dariov odlazak u Hag bila je raznolika. ‘Sjećam se da je u našoj kući telefon utihnuo. Osim nekoliko ljudi, naših vjernih prijatelja koji nas nikada nisu napustili, nitko nije zvao. Više su se javljali novi ljudi s kojima se prije nismo poznavali da nam iskažu blizinu, nego neki otprije. Nekada sam mislila da su mi mnogi okrenuli leđa, ali sada shvaćam da su se jednostavno bojali ili da nisu znali kako se ponašati. i ne zamjeram im na tome.’

    Onda je došao trenutak koji je obilježio život jednog čovjeka, obitelji i cijeloga hrvatskog naroda, naročito onog u Srednjoj Bosni. Sudsko vijeće Haškog suda potvrdilo je u žalbenom postupku pravomoćnu presudu protiv Darija Kordića za odgovornost u ratnom zločinu u Lašvanskoj dolini i kaznu od 25 godina zatvora. ‘U tom času, kad sam čula sudsku presudu, shvatila sam što znači narodna izreka ‘osjećam da mi je tijesna koža’. Htjela sam izići, iskočiti, iz svoje kože. Bila sam izvan sebe. Došla sam u hotelsku sobu i jecala: Bože, zašto?’ Odgovor je došao predvečer, Gospodin joj je stavio u srce riječi utjehe i mira, prisjeća se Venera. ‘Shvatila sam da me Isus poziva da uzmem svoj križ’, rekla je Venera. Tih dana tjednik Globus objavio je naslovnicu sa slikom generala Kordića iz haške sudnice kako radostan i spokojan pozdravlja. ‘Nakon presude vidjela sam svoga muža radosnog. Bio je sretan što mu Haški sud nije dao mrvice. Nije htio da mu smanje presudu jer nije želio da se priča kako mu je sud iskazao milosrđe. Rekao mi je da mu nije teško malo pretrpjeti za Gospodina.’

    Dario je prihvatio svoju situaciju, a svoje uzništvo prikazivao za svoju domovinu, naročito za svoj napaćeni narod u BiH-i. ‘U početku nepravda boli, ali ta bol i taj osjećaj nepravde prijeđu u radost. Događa se promjena perspektive. Shvati se da se može pretrpjeti nepravda i to prikazati kao žrtvu za narod. Jednom mi je Dario rekao: Ti ne znaš koliko ja volim svoj hrvatski narod’, kazala je Venera.

    Svakom čovjeku teško je odreći se slobode, a pretvoriti zatočeništvo u mjesto radosti i susreta s Bogom i ljudima, neshvatljiv je fenomen samom razumskom prosuđivanju. Venera Kordić nije mogla niti zamisliti što će se sve dogoditi u razdoblju koje je slijedilo i u kojem je njezin suprug služio zatvorsku kaznu, prvo u Hagu potom u Grazu. U prvom razdoblju zatočeništva hrabri i stoički stav generala Kordića pred svojom sudbinom bio je obojen prije svega domoljubljem. ‘Moj muž, premda je uvijek bio vjernik katolik te je dolazio iz vrlo pobožne obitelji, doživio je u Hagu svoje obraćenje. Bolje rečeno, bio je to proces. Imao je vrlo snažna duhovna iskustava. Radilo se o izvanrednim Božjim intervencijama’, rekla je Venera.

    ‘Naravno da je sve to i na mene djelovalo. I ja sam u svom životu doživjela obraćenje. Nakon što je Dario otišao u Hag, krenula sam prvi put na duhovnu obnovu, prije toga nisam ni znala da laici mogu ići na duhovnu obnovu. Doživjela sam na toj duhovnoj obnovi da je Bog ljubav i da je uvijek moj prijatelj. Dotada sam ga se zapravo bojala. Bila sam u šoku kada sam iskusila da je Bog uvijek i sama ljubav. Osjetila sam se ljubljenim Božjim djetetom. Doživjela sam onaj duboki osjećaj koji ja imam prema svojoj djeci. Spoznala sam da me poučava i vodi na način koji mi nije bio razumljiv.’

    Supružnike Veneru i Darija Kordića dijelila je udaljenost i visoki zatvorski zidovi, ali ih je tijesno povezivao zajednički rast u ljubavi prema Raspetom Isusu. Zajedno su rasli u vjeri i međusobno dijelili duhovna iskustva koja im je Bog darovao. ‘Često mi se događalo da mi je Dario govorio o nekim svojim osobnim spoznajama koja sam ja dobivala slušajući na duhovnim obnovama ili čitajući u duhovnom štivu. Znala sam da ga je Bog poučavao.’ U toj preobrazbi svojih roditelja sudjelovala su i Venerina i Dariova djeca. ‘U prvo vrijeme naših dolazaka Dariju u posjet molili smo zajedno s djecom da Dario što prije iziđe iz zatvora. Elizabeta, naša najmlađa kćer, primijetila je nedavno da to više ne činimo. Sada se samo molimo da bude volja Božja.’ Djeca su, nastavlja Venera, vrlo svjesno proživljavala svaki korak Dariova sužanjstva. Rasla su i sve bolje shvaćala kroz što je prolazio njihov otac i cijela obitelj. U svom ocu su mogli vidjeti konkretan primjer da u životu postoji netko veći u koga se uvijek mogu pouzdati. Kroz našu priču vidjeli su da je pravi oslonac u životu samo u Bogu. Sada vidim da je u njihovu životu to duboko posijano.’

    Venera, kao i njezin muž u zatvoru, iskusili su snagu molitve. Molitva ih je povezivala na čudesan način. ‘Dario je počeo puno moliti. Kao da je otkrio svijet molitve. Sjećam se da je od nekih redovnica iz Hrvatske dobio molitve za nerođenu djecu. Otada Dario svakodnevno moli za nerođenu djecu i žrtve pobačaja. On u molitvi učini duhovno posvojenje nekog djeteta u majčinoj utrobi koji se nalazi u opasnosti od ubojstva i onda kroz devet mjeseci moli za njega.’ Cijela obitelj Kordić iskusila je snagu iskrene, pouzdane i žarke molitve. ‘Bog uvijek izvede stvari na dobro’, kazala je Venera.

    Nisu samo Venera i njezina djeca svjedoci onoga što se događa u životu jednoga iskrenog domoljuba i uvjerenoga kršćanina Darija Kordića, već i oni koji dijele s njime zatvorske dane.‘Moj je muž od dolaska u Graz iz Haga osjećao da je dobio poslanje biti svjedok Isusa Krista, živjeti poruku evanđelja unutar zatvorskih zidina. Zatvor mu je pokazao druge ljude, ljude bez vjere ili pak pripadnike drugih vjera. On u svakom čovjeku, pa i u onom koji je u zatvoru zbog najgorih nedjela, vidi nešto pozitivno, vidi čovjeka kojeg je pozvan ljubiti.’

    U zatvoru Karlau u Grazu general Kordić našao se u novim prilikama, lišenih političkih konotacija Haga, mogao je jasnije vidjeti svoje poslanje apostolata u zatvoru. Neki su znali Dariju reći da se on u zatvoru nalazi zbog drugih zatvorenika. On je u tim riječima vidio potvrdu onoga što je u sebi već osjećao. ‘Dario je kao politički zatvorenik mogao zatražiti sobu za sebe, ali shvativši svoje poslanje, odlučio je ostati u ćeliji u koju je došao kada je stigao u Graz. Radi se ozloglašenoj sobi prozvanoj zatvorskim terminom ‘teksas’ u kojoj nitko drugi nije ostao duže od tri mjeseca. I njemu su rekli da neće duže ostati u toj sobi, a evo Dario nije odande izišao otkada je došao’, rekla je Venera. Zatvorenici imaju veliko poštovanje ‘prema generalu’ Dariju, kako ga znaju i zovu u zatvoru.

    U svojoj ćeliji Dario je doživio stvarnost zatvorske svakidašnjice, krute i sirove, ali nikada se nije dogodilo da mu je netko od drugih zatvorenika pravio probleme. ‘Mnogi od tih ljudi s kojima moj muž dijeli svakidašnjicu nisu nikada čuli za Isusa, za njegovu neograničenu i milosrdnu ljubav, za molitvu, a kamoli da vide da netko moli krunicu’, nastavlja Venera. Dario je izravno ili neizravno djelovao na mnoge zatvorenike. Venera svjedoči o životnoj preobrazbi jednog Austrijanca iz Graza koji se nakon izlaska iz zatvora odlučio krstiti. Taj je čovjek posvjedočio na dan svoga krštenja da je tri godine kroz prozor svoje ćelije svaki dan gledao generala Kordića kako šećući moli krunicu. Taj mu prizor nije dao mira te se raspitao među zatvorenicima tko je taj čovjek i živi li uistinu kao vjernik. Njih se dvojica nisu nikada susreli. ‘Kada sam čula za tog Austrijanca, postalo mi je jasno koliko mi kršćani svojim primjerom i svojim svakodnevnim ponašanjem možemo nekoga sablazniti ili privući k Isusu, pa da i on kaže da želi tako živjeti, jer je to ljubav, radost i nada.’

    Zatvor u Grazu ipak nije mogao ograničiti unutar zatvorskih zidina djelovanje Božjeg Duha kroz životnu priču obitelji Kordić. Mnogi ljudi, generalovi poznanici ali i potpuni stranci, posjetili su Darija u zatvoru. Dok mnogi to nisu učinili ili su licemjerno prozivali one koji to čine. ‘Kroz ovih šesnaest godina upoznali smo toliko ljudi, njihove priče i poteškoće. Molili smo jedni za druge. Mnoštvo ljudi nam je darovalo ljubav, pokazalo nam ljubav prema Bogu i prema domovini Hrvatskoj. Vidjela sam i upoznala ljude s velikom vjerom i na tome sam zahvalna. U kojoj bismo drugoj situaciji to mogli doživjeti?’

    Kada je Dario prebačen iz Haga u zatvor u Grazu, Venera i djeca su se radovali jer su puno brže i jednostavnije mogli doći Dariju u posjet. No nitko nije mogao očekivati da će zatvor u Grazu postati odredište putovanja mnogih ljudi koji su htjeli nešto učiniti i dati tim posjetom, a zapravo su oni ti koji su primili mnogo više. Dario ima dva termina tjedno za posjete i svi su puni. Šest ljudi tjedno. Puno ljudi dolazi posjetiti Darija prvi put. Već je nekoliko puta upravitelj zatvora morao dati dozvolu da se poveća popis mogućih posjetitelja. ‘Nitko od nas to nije planirao niti mislio da će toliko ljudi biti zainteresirano vidjeti ga. Bili smo radosni što Dario dolazi bliže Hrvatskoj jer nam je postalo lakše posjetiti ga, ali nitko nije mogao očekivati takav fenomen posjeta. Moj muž ima doista jako intenzivan društveni život, rekla bih čak na granici stresa’, rekla je Venera.

    Darija su posjetili mnogi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, kao i mnoštvo ljudi različitih životnih priča. Svi su ti ljudi ušli u srce Darija i Venere, koji su rasli u vjeri uz potporu stotina molitelja sa svih strana. Venera ističe blizinu i potporu klauzurih samostana koji su posebno povezani s Dariom. Možda je na početku kod nekih postojala samo znatiželja, ali nakon susreta s njime u sobi za posjete u zatvoru u Grazu odlazilo se doma drugačijim. ‘Ja se divim tim ljudima koji ga žele vidjeti, pitam se kako im se da to činiti. Treba se odvažiti na put i platiti troškove. Ponekad se dogodi da ljudi moraju krenuti dan prije i prenoćiti negdje kako bi ga drugi dan ujutro susreli. Nitko ne želi ostaviti Darija dok s njime razgovara. Mnoge sam ja vozila do Graza i redovito se događa da ljudi na povratku u autu ne znaju što bi rekli’, rekla je Venera.

    General Dario Kordić nije ljut ni na koga, Bog ga je oslobodio srdžbe prema ikome. ‘Sigurna sam da Bog djeluje preko Darija. Pitam se ponekad zašto smo mi izabrani da budemo primjer radosti. Kad gledamo ljudskim očima, ponekada nema razloga za radost, ali ja nosim radost koju mi Bog stavlja u srce. Kada nam je teško, ma što nam je ovo malo muke prikazati Gospodinu za tolike nakane, za vječni život.’ Venera kaže da na svoj život ne gleda kao na nešto strašno i tragično, nego kao na milost, jer Bog vidi dalje od nas i zna dobro zašto je sve dopustio. ‘Kada gledam unatrag, zahvaljujem Bogu na svemu. Ja ne doživljavam zatvor kao kaznu, nego kao Božju milost kroz koju nam je Bog omogućio da spoznamo Božju ljubav i da mu se istinski približimo. Tko zna što bi s nama bilo da je Dario bio na slobodi. On je vrlo aktivna i angažirana osoba te nikada nije imao vremena. Bog ga je stavio u situacija da bude s njime’, rekla je Venera.

    Venera se ne vraća stalno na optužbe protiv njezina muža i na mukotrpni sudski postupak, ona je taj dio prerezala. ‘Svi koji će jednoga dana analizirati taj proces protiv Darija i ostalih vidjet će da tu nije ništa bilo. To je bila politička odluka koju smo mi prihvatili jer se iz toga trebalo dogoditi nešto veće.’ I dogodilo se, sudeći po onom što je obitelj Darija Kordića nakon svega toga doživjela.

    Na pomisao o povratku svoga muža Venera je vrlo staložena te se ne opterećuje kada bi to moglo biti. Haški sud ima praksu pustiti na slobodu optuženike nakon dvije trećine odslužene kazne. ‘Molim se samo Bogu da ne skrenemo s Njegova puta. Bit ćemo izloženi očekivanjima mnogih ljudi. Ja ne znam kakvih. Makar i razočarali ljude, ja ne želim da mi skrenemo s Božjega puta. Ja se molim Gospodinu da nas on vodi i da nam pokaže milosrđe vodeći nas uvijek svojim putem. Ja samo želim da ostanemo s Isusom. Dario mi uvijek kaže da se ne brinem jer će Bog voditi i njegov povratak kući.’

    Bračni život Venere Kordić i njezina supruga Darija već više od polovice svoga trajanja obilježen je iskustvom fizičke odvojenosti supružnika koju sa sobom nosi zatvor. Ipak njihova odvojenost samo je prividna. Zavapili su Bogu koji ih je na početku njihova bračnog puta spojio u jedno tijelo i nikada ih nije prestao održavati u svojoj ljubavi. Žrtvovali su svoje pravo i slobodu da kao supružnici zajedno ustaju i ugledaju jutarnju zoru, a dobili su zauzvrat dar slobode ljubiti preko visokih zatvorskih zidova. ‘Ja vidim u svom mužu slobodnog čovjeka. S njim nikada ne osjećam da sam u zatvoru.’

    Cijeli tekst možete pročitati OVDJE!

    facebook komentari