Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

0
Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Vesna Balažević i Zorica Gregurić, medicinske sestre iz zagrebačke Klaićeve, dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu i ostale do kraja

Dijelile su klupu medicinske škole u zagrebačkom Vrapču, potom započele raditi u Klinici za dječje bolesti, a odatle su se kao 23-godišnjakinje dobrovoljno javile za odlazak u vukovarsku bolnicu u rujnu 1991. godine.

Životi Vesne Balažević i Zorice Gregurić danas su različiti, prošlo je 25 godina uostalom, sestra Vesna i dalje radi u bolnici u Klaićevoj, a sestra Zorica je u mirovini i aktivna je u Udruzi zagrebačkih branitelja Vukovara.

No, ono što su zajedno prošle tada kao mlade djevojke na prvoj crti, ono čemu su svjedočile, što su proživjele i preživjele zauvijek će ih povezivati, piše Večernji list

I, kako je to bilo tamo u vukovarskoj bolnici 1991. godine?, pitamo ove školske kolegice i medicinske sestre za stolom jednog od odjela Klaićeve.

Radno! – kao iz topa će sestra Vesna, skromna žena čija je nesebična žrtva kao i njezine kolegice poznata samo najbližima. Kada je stigao poziv za dobrovoljan odlazak u Vukovar, nisu dvojile iako su mogle ostati i raditi svoj posao u Zagrebu.

U timu s anesteziologom dr. Stankom Kuštom i kirurgom prim. dr. Tomislavom Vlahovićem u Vukovar su pokušale ući 24. rujna 1991., ali taj dan to nisu uspjele.

Vratili su se u Đakovo i pokušali sutradan. I otad počinje njihova svakodnevna borba za život civila, vojnika, djece u vukovarskoj bolnici. Liječnici koje sa sjetom i ponosom spominju u međuvremenu su preminuli, ali su itekako živi u sjećanjima ovih sestara.

Pacijentica od šest mjeseci

To su dva velika čovjeka koji su malo govorili, a puno radili. Primarijus Vlahović dječji je traumatolog i zadnja operacija u Vukovaru bila je operacija malene Sanje Vidić, danas odrasle žene, koja je ranjena u granatiranju. Imala je ozljedu bedrene kosti i trbuha, a bolnica nije imala uvjete za operaciju male djece.

Nismo imali ni struje ni grijanja pa smo uz pomoć generatora održavali inkubator, a dr. Kušt ga je fenom zagrijavao – opisuje sestra Zorica jedan detalj iz vukovarske bolnice u zimu 1991. godine.

Pacijentica tog zadnjeg zahvata imala je tek šest mjeseci. Danas su, kaže nam, prijateljice na “fejsu”. Najmlađa žrtva Vukovara je Ivan Kljajić, dijete koje im je u bolnicu doneseno raznesene glavice.

Mrtav je donesen i mali Matija. Puna dva mjeseca u hitni prijem i operacijsku salu, gdje smo Zorica i ja radile, svakodnevno su dolazili teški ranjenici koji su često umirali pred našim očima, a mnogi su već mrtvi doneseni u bolnicu.

Među njima je bilo mnogo mladih branitelja, civila, staraca i djece. Najteže od svega bilo je vidjeti ranjeno ili mrtvo dijete.

Osjećaje boli i bijesa koje tada doživite neopisivi su. Jedino što je nama malo lakše bilo jer smo došle iz Zagreba pa nikog od njih nismo poznavale. Ostalima je, zbog toga što su poznavali ljude koji su dovezeni, bilo još teže – priča sestra Vesna.

Prisjeća se kako nije povjerovala u prvu informaciju da je Vukovar pao.

Jednostavno nije mogla pojmiti što to znači da je gotovo. Bile su, pričaju, uz svoje ranjenike kad su vojnici ušli u bolnicu. Obje živo pamte svoju prvu reakciju.

Zapjevale smo “Milost”! Pomislila sam, sve što sam radila bilo je za dobro ovih ljudi i ako je Božja volja da me sada uzme, neka bude. Ali kao što riječi ove pjesme kažu, “Milost koja sve vodi nas”, vodila je i mene i umjesto smrti darovala mi je moj život i život jednog napuštenog djeteta – priča Vesna, koja je sa svojom kolegicom i ostalim zarobljenicima odvedena u Srijemsku Mitrovicu i potom razmijenjena.

Nikad neće zaboraviti ništa iz te 1991. i Vukovara, tko će znati koliko su života spasile, ali jedan od tih života svjedok je i danas.

Doktorica Bosanac povjerila mi je da iznesem napuštenu bebu, u dobi od godinu dana. Bolničko ime bilo joj je Bečo, beba romskog podrijetla koju su roditelji ostavili u bolnici.

Kako sam ostala u bolnici jer je ostalo još dosta hrvatskih ranjenika, zamolila sam Vesnu da iznese Beču – opisuje sestra Zorica i zamoli Vesnu da nam ispriča što je poslije bilo s tom bebom.

Odnijela sam ga sebi kući, donijela roditeljima. U početku nisu ništa pitali, ali nakon mjesec dana morala sam nešto poduzeti.

No kako da ga sad dam u dom, nema šanse. Posvojila ga je moja sestrična, prošli su sve da bi našli njegovu obitelj i kada to više nije bilo moguće, Bečo je postao njihov.

Danas je odrastao mladić – opisuje Vesna svog člana obitelji, koji je tada kao beba s njom prošao sve: i vukovarsku bolnicu, i Srijemsku Mitrovicu, i razmjenu.

Jedina utjeha – krpica

Rekli su mi samo da voli držati krpicu u ustima, tada nisam shvaćala da je to jedina utjeha koju je to dijete imalo. Čvrsto sam ga zagrlila i više ga nisam puštala.

Na mojim rukama prošao je težak put vozeći se u oklopnom transporteru preko razorenog Vukovara, sela Negoslavaca do vojarne u Srijemskoj Mitrovici, gdje smo proveli noć neizvjesnosti i straha. Sljedeći dan put preko Bosne, razmjena u Bijeljini i konačni povratak u Hrvatsku.

Moja sestrična i njezin suprug pružili su mu topli dom pun ljubavi i pažnje. Ništa za njega nisu tražili, a dali su mu sve – govori Vesna.

Ove dvije žene, bez sumnje, mogu napisati knjigu uspomena. Svaka minuta tamo danas je velika priča. Vratile su se svojim životima. Vesna je uzela dopust prije povratka na posao nakon Vukovara, a Zorica je počela raditi odmah jer je godišnji već bila iskoristila toga ljeta.

zorica-greguric-vukovar

Ivana Rimac Lesički / Večernji list

facebook komentari