Vesna Pusić glavna tajnica Ujedinjenih naroda? Bože, pomozi!

    4

    Nakon pobjede u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, u našoj je državi sve krenulo – naopako. A kad smo krenuli u borbu protiv srpskog i inog okupatora, vjerovali smo da smo, kako je govorio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, ostvarili hrvatski san, da smo svoji na svome, da imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti povijesni i čuvajmo to što smo stvorili.

    un logoZatim je dodao da je naša sudbina samo u našim rukama! I što se dogodilo nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika i njegova najbližeg suradnika Gojka Šuška? Tuđmana još valjda nisu ni sahranili, a već su pojedini političari, i desni i lijevi, počeli kampanju tko će zasjesti na njegovo mjesto, a sve su zasluge za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države malo – pomalo počeli pripisivati – sebi. Jedno vrijeme Tuđmana su javno spominjali i za njega se molili jedino u crkvama.

    Kako su godine prolazile, a njega nije bilo, tako smo sve više odlazili u propast. Eto, sad smo, opet zahvaljujući Tuđmanu i hrvatskim braniteljima, članovi Europske unije, pa što se dogodilo? Ovih dana počela je politička kampanja tko će od predloženih kandidata ući u Europski parlament. Na listama su svakakvi i nikakvi, puni obećanja, od kojih za hrvatski narod sigurno neće biti ništa, ili tek neke mrvice. Većina građana uopće nije zainteresirana za te izbore, ali to one koji se natječu nimalo ne smeta. Broj nezaposlenih već je dostigao nevjerojatnu brojku od oko 400 tisuća ljudi. Nema dana, a da bez posla ne ostane barem tisuću radnika. Oni koji su na vlasti, bivši i sadašnji, to pripisuju “globalnoj krizi”, a ne svojim nesposobnostima.

    U Hrvatskoj nije provedena lustracija, tako da bivši Udbaši i dalje zauzimaju najistaknutije položaje, baš kao i bivši sekretari i ini općinskih komiteta SK. Nevjerojatan je podatak da u našoj zemlji još ni jedan bivši komunista nije suđen za zlodjela, a tijekom hrvatskog Domovinskoga rata mi smo se borili, osim protiv srpskog okupatora, domaćih izdajica i protiv istaknutih bivših komunista koji su počinili ogromna zla, kakva svijet ne pamti. Rušili smo Jugoslaviju, a sada  pojedini hrvatski političari opet “igraju kola” s onima koji su tijekom 1991, ali i kasnije, ubijali, klali, ranjavali, rušili, zatvarali, proganjali…

    Ono što je najžalosnije u svemu je to da svaka “nova vlast” traži, među ostalim, krivce i među hrvatskim braniteljima i generalima. Puni su ih zatvori i psihijatrijske ustanove, dok o grobljima da i ne govorimo, i to ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Vesna Pusić (gdje je bila zajedno sa svojim bratom 1991.?) želi, zamislite, biti glavna tajnica Ujedinjenih naroda? Bože, pomozi! No, prije svakih izbora pojedine političke stranke i kandidati izlaze sa svojim programima. Tko se ne sjeća Plana 21. aktualne Kukuriku koalicije.

    Pročitajte ga, pa sami donesite zaključak što su obećali, a što su napravili. Političari nemaju nikakvu odgovornost, jedino ako poneki od njih ukrade nešto malo više milijuna eura onda ih gone, a ovako mogu pričati, ucjenjivati, lagati, klevetati do mile volje, jer ih štiti zastupnički imunitet. Ne trebaju, kao ostali građani, ni dolaziti na posao, tj. na sjednice hrvatskog Sabora, ne trebaju sudjelovati ni u raspravama, a još manje se prije svake sjednice trebaju konzultirati sa svojim biračima. Tko ima većinu, taj donosi zakone i propise, svađa li se to vama, koji ste za njih glasovali ili ne. Ministar Linić sigurno je u najtežem položaju.

    Više, jadnik, ni sam ne zna odakle da običnim, pretežno siromašnim građanima, uzme još koju kunu, što mu je inače uz i dalje ogromna zaduživanja glavni izvor prihoda. Ni jednom se taj ministar, kao ni ovdašnja i prijašnja Vlada, nije obratila za pomoć Srbima i Crnogorcima, pa im rekla: drugovi, dajte nam koji euro, pa porušili ste nam pola Hrvatske! Ne, oni rade da se prošlost što prije zaboravi, pa da  idemo u – budućnost (koje “nema”). Obično na tim svojim “dernecima” kažu kako oni nisu bili “glavni” na početku Domovinskog rata, kako nema kolektivne odgovornosti i tome slično. Slažemo se. Ali, zato ima – pojedinačne.

    Pa, svatko onaj koji je od okupatora pucao na Hrvata treba (i već je trebao) snositi odgovornost. Ali, sjećate li se tko je od tog tzv. Predsjedništva SFRJ ikada za nešto odgovarao, a oni su bili ti koji su odlučivali o ratu i miru. JNA je bila vojska Srbije, a sve druge priče su priče za malu djecu. Međutim, dok skupina pomno odabrana hrvatskih političara iz tzv. velikih stranaka (uglavnom podobna) kreće u “ljuti boj” za dobro plaćena mjesta u Europskom parlamentu, Eduard Soudil, piše da “podaci o stanju siromaštva stanovništva Republike Hrvatske pokazuju da je stopa rizika od siromaštva u 2012. iznosila 20,5 posto, a postotak osoba u riziku od siromaštva i socijalne isključivosti 32,3 posto”.

    Siromaštvo je poglavito pogodilo djecu, koja nemaju ni za mlijeko,  a kamoli za “gablec” u školama. S problemima siromaštva na žalost suočeno je i na desetine tisuća hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Može ministar branitelja pričati koliko god hoće, ali veliki broj ljudi koji su branili hrvatsku Domovinu (a koje nije ni metak okrznuo) nemaju nikakvu potporu, pa jedan dio živi od onoga; “Oprostite, imate kunu!”

    Danas je u tom nekakvom Registru hrvatskih branitelja više od 500 tisuća imena, a taj broj se, kao kod partizana, ne smanjuje, već se svake godine – povećava. To je još jedan hrvatski fenomen. Tuđman je još 1995. izjavio da je u Domovinskome ratu potkraj 1991. i na početku 1992. pod oružjem bili oko 200 tisuća  ljudi, ili 4,2 posto ukupnog pučanstva, ili oko 20 posto  onog dijela što spada pod vojnu obvezu, te da je svih mobiliziranih u Domovinskome ratu  bilo točno 340.617 ljudi, ili 7,13 posto od ukupnog pučanstva.

    U ratu su sudjelovali i dobrovoljci iz Hrvatske, ali i iz BiH i iseljene Hrvatske. Međutim, kako se broj branitelja u svega nekoliko godina “popeo” za skoro 200 tisuća, e to je pitanje za kviz-tko pogodi dobije milijun kuna! I sad umjesto da barem od tih 200 tisuća ljudi svi, ili većina, žive pristojnim obiteljskim životom, dobar dio njih je prinuđen svakodnevno tražiti pomoć. I to od onih koji su u Europskom parlamentu, koji će tamo biti, razno raznih (gluhih) političara te od općinskih i županijskih struktura koje imaju samo za svoje ne baš male plaće.

     Srbi se bune što slavimo pobjedu u Oluji, a naši visoki političari na to daju neke “mlake” odgovore, umjesto da ih pitaju: a kako to da vi slavite i svoje poraze (recimo na Gazimestanu)?

    Hrvati, a poglavito hrvatski branitelji, više nemaju povjerenja u većinu političara. Ali, to je njihova stvar, rekla bi većina njih koji već danas hodočaste okolo i obećavaju “med i mlijeko” ( za sebe i svoje najbliže).

    Sramotno, ali je tako.

    Mladen Pavković/kamenjar.com

    facebook komentari

    • Crnostrig

      Poštenje se odma pripozna, vesela i pitoma neka žena. zrači toplinom i ljubavlju.

      • peppermintt

        brižna “mati ”
        nos je belaj !!

    • Laktashenko Shumski Shtrumph

      Poštenje se odma pripozna, vesela i pitoma neka žena. zrači toplinom i ljubavlju.

      • peppermintt

        brižna “mati ”
        nos je belaj !!