Pratite nas

Priče

VI IMATE SAT, A MI – VRIJEME

Objavljeno

na

Kenija/ Kada sam kočnano svoj 40-godišnji terenac kojeg već godinama vozim bez kočnica, s napuklom šoferšajbom i bez retrovizora uspio zamijeniti mlađim polovnim terencem, već nakon par dana imao sam nezgodu na blatnim putevima koji jedino postoje ovdje oko mene.

Bilo nas je petero – dvojica fratara i troje volontera iz Njemačke, otklizali smo u blatni kanal napunjen vodom uslijed teškog tropskog pljuska i prevrnuli se na krov.

Svi smo prošli bez ozlijeda, samo je lokalnim majstorima trebalo pet mjeseci da moj novi stari auto vrate u vozno stanje. Na sreću, stigao je netom prije početka nove kišne sezone pa je sada puno lakše obavljati svakodnevne poslove ovdje u misiji koju vodim u centralnoj Keniji.

Upravo se spremam otići u selo kako bih kupio kukuruz za prehranu u sirotištu Mali dom, a poslije još obići nekoliko stanovnika pokrajnjih sela u našoj župi. Trebam podijeliti bolesnička pomazanja dvjema staricama, ali i jednoj mlađoj ženi koja umire od aidsa. Prije nekoliko godina od aidsa je umro njezin muž, koji ju je i zarazio, a sada je evo došlo vrijeme i za njezin odlazak.

Po povratku još moram navratiti u osnovnu školu, pozvao me je ravnatelj jer ima problem koji treba hitno riješiti. Doduše, riječ hitno kod nas u Africi ima vremenski drugačije značenje – ovdje za sve treba imati puno strpljenja, ali ne gubiti vjeru da ćemo nešto napraviti.

U jeku smo sezone dugih kiša pa su im se urušile wc kabine za učenike napravljene od trošne blatne građe. I sada stvarno trebam hitno reagirati da im pomognem napraviti nove, jer ovako bez wc kabina funkcioniranje škole za 200 učenika čak i u ovoj divljini je teško. Novac koji sam prikupio za mjesec dana prehrane učenika u srednjoj školi Sv. Franje koju vodim u selu, sada ću potrošiti za materijal za gradnju, a za prehranu ćemo se već nekako snaći.

Kao što sam rekao – nema gubljenja nade. Ako će me Afrika ičemu naučiti onda je to strpljenje, zato je u Keniji i popularna izreka – u ostatku svijeta imate sat, a mi vrijeme. U zapadnom svijetu na cijeni su brzi auti, internet i brza rješenja. Dobro, ne bih imao ništa protiv brzog interneta, ali i sama činjenica da ga danas imam ovdje u Subukiji te da mogu komunicirati s ostatkom svijeta veliki je napredak u mom misijskom životu.

Ipak u sedam godina koliko sam ovdje u franjevačkoj misiji puno se toga promijenilo. U selo sam uspio dovesti vodovod. Nije to vodovod kakav ćete vjerojatno zamisliti. Ljudi u svojim blatnim kućama nemaju tekuću vodu. To je cijev koja ide kroz središte sela, uz put, i ima pojilišta na nekoliko mjesta na koje mještani dolaze sa spremnicima i odnose vodu u svoja domaćinstva. No smanjio sam višesatno pješačenje i nošenje vode koje su najčešće obavljala manja djeca u obitelji jer se taj posao smatra lakšim. U 16 sela koliko obuhvaća naša župa izgradili smo crkve, pola njih su drvene, a ostale su sazidane od kamenih blokova.

U ovoj misiji smo nas dvojica svećenika pa nedjeljom svaki od nas obiđe dva sela gdje imamo misu sa stanovništvom. I tu dolazim do najljepšeg dijela Afrike. Energične mise uz glasno udaranje bubnjeva i afričke ritmove od kojih drvene crkvice doslovno poskakuju svake me nedjelje premjeste bliže Bogu. Afrikanci doista slave misu, svi pjevaju i plešu – starica od 80 godina, djeca od dvije godine, pleše trudnica pa tako i dijete u njezinoj utrobi. I u takvom se ritmu ovdje rađaju djeca.

Uz navještanje Bože rječi, moja posebna misija je da svako dijete dobije priliku ići u školu. Obrazovanje je najsigurniji put za bolji život koji im ja mogu pružiti. Zato u selu vodim srednju školu Sv. Franjo koju trenutno pohađa 250 djece, većina njih su oni najugroženji koji ne mogu plaćati školovanje ali postižu dobre rezultate u školi. Naša škola je jedina koja upravo takvoj siromašnoj djeci financira obrazovanje, a to znači od udžbenika, školskih uniformi do prehrane i cjelokupnih troškova života.

Učenici u školi spavaju jer uglavnom dolaze iz sela koja su udaljena po nekoliko sati hoda pa drugačije ne bi mogli pohađati nastavu. Imamo mušku i žensku spavaonicu s krevetima, ali bez madraca, njih si ipak moraju sami nabaviti jer škola za to nema mogućnost. U školi dobiju 3 redovita obroka i to im je dovoljan poticaj za učenje, a ta činjenica mene tjera da svaki mjesec ispočetka krenem u novu pustolovinu kako bih prikupio financije da platim nastavnike, osiguram hranu za kuhinju i tako školu održim u funkciji.

Priznajem, na početku svakog mjeseca čini mi se kako će se škola raspasti – i fizički i financijski, ali eto, dosad smo se svaki mjesec uspjeli provući. U Afričkim uvjetima nema mjesta za stres, a ako me ponekad i ulovi uspješno ga izliječim u Malom domu, utočištu za siročad i napuštenu djecu koji također vodim ovdje u Subukiji.

Zbog loših uvjeta života, u Africi se rađa znatan postotak djece s fizičkim ili mentalnim invaliditetom, a takva djeca su zbog kulturalne zaostalosti najčešće odbačena. Ponekad ih roditelji naprosto ostavljaju u crkvi i na putu u nadi da ćemo se za njih pobrinuti jer oni to doista ne mogu zbog teškog siromaštva. Svatko ima svoju tužnu stranu priče, ali mogu reći da je Mali dom ipak ona sa sretnim završetkom. Naši mali štićenici ovdje žive kao složna obitelj, idu u školu, oni koji su za to sposobni, a bolesnoj djeci omogućavamo koliko toliko pristojnu zdravstvenu njegu. Poput ostale djece bilo gdje u svijetu maštaju kako će postati liječnici, piloti i kako će imati svoje obitelji i velike ljubavi.

Hranimo ih jednostavnom prehranom kakvu jede i ostalo stanovništvo – to su kuhani grah i kukuruz, riža, zelje i raštika, a meso možda jedanput u par mjeseci. Ljudi se ovdje bave zemljoradnjom, a oni bolje stojeći uzgajaju koze. Za četrdesetak eura može se kupiti jedna koza, a ona je garancija da obitelj neće biti gladna. Nažalost, koza je luksuz za većinu ovdašnjeg stanovništva. Materijal za gradnju kuće iznosi 300 eura i koliko god se ta svota činila smiješnom, ovdašnjem stanovništu gotovo je jednako nedostupna kao i običnim ljudima u zapadnom svijetu kupiti stan za stotinjak tisuća eura.

Kada uspijem postići da svaka obitelj ovdje ima bar jednu kozu i svoj krov nad glavom mislim da ću ispuniti svoju misiju i bit će vrijeme za novi korak. A kad i gdje će to biti, zasad znaju samo u uredu na nebesima.

piše: fra Miro Babić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati