VI IMATE SAT, A MI – VRIJEME

0

Kenija/ Kada sam kočnano svoj 40-godišnji terenac kojeg već godinama vozim bez kočnica, s napuklom šoferšajbom i bez retrovizora uspio zamijeniti mlađim polovnim terencem, već nakon par dana imao sam nezgodu na blatnim putevima koji jedino postoje ovdje oko mene.

Bilo nas je petero – dvojica fratara i troje volontera iz Njemačke, otklizali smo u blatni kanal napunjen vodom uslijed teškog tropskog pljuska i prevrnuli se na krov.

Svi smo prošli bez ozlijeda, samo je lokalnim majstorima trebalo pet mjeseci da moj novi stari auto vrate u vozno stanje. Na sreću, stigao je netom prije početka nove kišne sezone pa je sada puno lakše obavljati svakodnevne poslove ovdje u misiji koju vodim u centralnoj Keniji.

Upravo se spremam otići u selo kako bih kupio kukuruz za prehranu u sirotištu Mali dom, a poslije još obići nekoliko stanovnika pokrajnjih sela u našoj župi. Trebam podijeliti bolesnička pomazanja dvjema staricama, ali i jednoj mlađoj ženi koja umire od aidsa. Prije nekoliko godina od aidsa je umro njezin muž, koji ju je i zarazio, a sada je evo došlo vrijeme i za njezin odlazak.

Po povratku još moram navratiti u osnovnu školu, pozvao me je ravnatelj jer ima problem koji treba hitno riješiti. Doduše, riječ hitno kod nas u Africi ima vremenski drugačije značenje – ovdje za sve treba imati puno strpljenja, ali ne gubiti vjeru da ćemo nešto napraviti.

U jeku smo sezone dugih kiša pa su im se urušile wc kabine za učenike napravljene od trošne blatne građe. I sada stvarno trebam hitno reagirati da im pomognem napraviti nove, jer ovako bez wc kabina funkcioniranje škole za 200 učenika čak i u ovoj divljini je teško. Novac koji sam prikupio za mjesec dana prehrane učenika u srednjoj školi Sv. Franje koju vodim u selu, sada ću potrošiti za materijal za gradnju, a za prehranu ćemo se već nekako snaći.

Kao što sam rekao – nema gubljenja nade. Ako će me Afrika ičemu naučiti onda je to strpljenje, zato je u Keniji i popularna izreka – u ostatku svijeta imate sat, a mi vrijeme. U zapadnom svijetu na cijeni su brzi auti, internet i brza rješenja. Dobro, ne bih imao ništa protiv brzog interneta, ali i sama činjenica da ga danas imam ovdje u Subukiji te da mogu komunicirati s ostatkom svijeta veliki je napredak u mom misijskom životu.

Ipak u sedam godina koliko sam ovdje u franjevačkoj misiji puno se toga promijenilo. U selo sam uspio dovesti vodovod. Nije to vodovod kakav ćete vjerojatno zamisliti. Ljudi u svojim blatnim kućama nemaju tekuću vodu. To je cijev koja ide kroz središte sela, uz put, i ima pojilišta na nekoliko mjesta na koje mještani dolaze sa spremnicima i odnose vodu u svoja domaćinstva. No smanjio sam višesatno pješačenje i nošenje vode koje su najčešće obavljala manja djeca u obitelji jer se taj posao smatra lakšim. U 16 sela koliko obuhvaća naša župa izgradili smo crkve, pola njih su drvene, a ostale su sazidane od kamenih blokova.

U ovoj misiji smo nas dvojica svećenika pa nedjeljom svaki od nas obiđe dva sela gdje imamo misu sa stanovništvom. I tu dolazim do najljepšeg dijela Afrike. Energične mise uz glasno udaranje bubnjeva i afričke ritmove od kojih drvene crkvice doslovno poskakuju svake me nedjelje premjeste bliže Bogu. Afrikanci doista slave misu, svi pjevaju i plešu – starica od 80 godina, djeca od dvije godine, pleše trudnica pa tako i dijete u njezinoj utrobi. I u takvom se ritmu ovdje rađaju djeca.

Uz navještanje Bože rječi, moja posebna misija je da svako dijete dobije priliku ići u školu. Obrazovanje je najsigurniji put za bolji život koji im ja mogu pružiti. Zato u selu vodim srednju školu Sv. Franjo koju trenutno pohađa 250 djece, većina njih su oni najugroženji koji ne mogu plaćati školovanje ali postižu dobre rezultate u školi. Naša škola je jedina koja upravo takvoj siromašnoj djeci financira obrazovanje, a to znači od udžbenika, školskih uniformi do prehrane i cjelokupnih troškova života.

Učenici u školi spavaju jer uglavnom dolaze iz sela koja su udaljena po nekoliko sati hoda pa drugačije ne bi mogli pohađati nastavu. Imamo mušku i žensku spavaonicu s krevetima, ali bez madraca, njih si ipak moraju sami nabaviti jer škola za to nema mogućnost. U školi dobiju 3 redovita obroka i to im je dovoljan poticaj za učenje, a ta činjenica mene tjera da svaki mjesec ispočetka krenem u novu pustolovinu kako bih prikupio financije da platim nastavnike, osiguram hranu za kuhinju i tako školu održim u funkciji.

Priznajem, na početku svakog mjeseca čini mi se kako će se škola raspasti – i fizički i financijski, ali eto, dosad smo se svaki mjesec uspjeli provući. U Afričkim uvjetima nema mjesta za stres, a ako me ponekad i ulovi uspješno ga izliječim u Malom domu, utočištu za siročad i napuštenu djecu koji također vodim ovdje u Subukiji.

Zbog loših uvjeta života, u Africi se rađa znatan postotak djece s fizičkim ili mentalnim invaliditetom, a takva djeca su zbog kulturalne zaostalosti najčešće odbačena. Ponekad ih roditelji naprosto ostavljaju u crkvi i na putu u nadi da ćemo se za njih pobrinuti jer oni to doista ne mogu zbog teškog siromaštva. Svatko ima svoju tužnu stranu priče, ali mogu reći da je Mali dom ipak ona sa sretnim završetkom. Naši mali štićenici ovdje žive kao složna obitelj, idu u školu, oni koji su za to sposobni, a bolesnoj djeci omogućavamo koliko toliko pristojnu zdravstvenu njegu. Poput ostale djece bilo gdje u svijetu maštaju kako će postati liječnici, piloti i kako će imati svoje obitelji i velike ljubavi.

Hranimo ih jednostavnom prehranom kakvu jede i ostalo stanovništvo – to su kuhani grah i kukuruz, riža, zelje i raštika, a meso možda jedanput u par mjeseci. Ljudi se ovdje bave zemljoradnjom, a oni bolje stojeći uzgajaju koze. Za četrdesetak eura može se kupiti jedna koza, a ona je garancija da obitelj neće biti gladna. Nažalost, koza je luksuz za većinu ovdašnjeg stanovništva. Materijal za gradnju kuće iznosi 300 eura i koliko god se ta svota činila smiješnom, ovdašnjem stanovništu gotovo je jednako nedostupna kao i običnim ljudima u zapadnom svijetu kupiti stan za stotinjak tisuća eura.

Kada uspijem postići da svaka obitelj ovdje ima bar jednu kozu i svoj krov nad glavom mislim da ću ispuniti svoju misiju i bit će vrijeme za novi korak. A kad i gdje će to biti, zasad znaju samo u uredu na nebesima.

piše: fra Miro Babić

facebook komentari