Pratite nas

Kolumne

Vican poručila predsjednici: ‘Pridružili ste se glasu ulice kojem pripada Divjak’

Objavljeno

na

Pismo prof. dr. sc. Dijane Vican predsjednici države

Dijana Vican poslala je pismo predsjednici u kojem izražava žaljenje što se ona kao predsjednica pridružila ‘glasu’ ulice koji podupire i Blaženka Divjak. Pismo, koje je objavila televizija N1, donosimo u nastavku. Zanimljivo je pri tome kako je ovo pismo, izgleda, televizija N1 dobila preko ureda Predsjednice. Moramo se početi zaista pitati gdje ide Hrvatska? (hkv)

Poštovana predsjednice RH, gospođo Grabar Kitarović,

u trenutku nedjeljne invazije medija s pitanjem da prokomentiram Vašu izjavu u Jutarnjem listu, od danas 10. rujna 2017., a vezano za reformu odgoja i obrazovanja i tim Vican vis á vis tim Divjak, a koja glasi (cit.)

Mislim da trebamo raditi u sinergiji. Više sam kompatibilna s ministricom Divjak, razmišljamo na isti način. Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje i može pridonijeti, ali definitivno treba biti timski rad. Javnost ima pravo na raspravu. Zaustavit ću svaki ideološki prijepor.

(…)

Ja sam uvijek za rad, a taj tko radi taj i griješi. Ali grijeh može biti i propust, kad se ne napravi ništa. Mislim da treba krenuti s elementima reforme s kojima se slažemo. U razgovoru s ministricom Divjak sam shvatila da se 90 posto sadržaja može primjenjivati, a deset posto se može riješiti. Moja djeca su prolazila kroz spolni odgoj u Belgiji i tamo se smatra da roditelji imaju pravo na riječ, dobili smo popis literature i pozvani smo da pregledamo sve i kažemo svoje mišljenje. Vjerujem da se to može riješiti i kod kurikuluma. Djeci treba omogućiti da imaju pristup sadržajima koji ih zanimanju.

Imam potrebu komentirati Vama, a ne medijima.

Svoje doprinose poboljšanju i unaprjeđivanju sustava odgoja i obrazovanja ozbiljivala sam kao profesionalac punih 30 godina rada, a zadnjih 10 godina konkretnim rezultatima, među kojima i prelazak na suvremenu kompetencijsku paradigmu – nacionalni kurikulum, kojega je RH dobila radom preko petsto stotina stručnjaka, i to nacionalnim konsezusom 2010. godine, a objavilo ga je nadležno ministarstvo 2011. godine pod naslovom Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje – NOK (Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, 2011.; www.mzo.hr) To je ishodište daljnjeg reformiranja sustava, prema istoj metodologiji kako je 2005. godine reformiran sustav visokog obrazovanja, a rađeno je timski, temeljito, prilagođeno našem sustavu, vrlo transparentno, i to pune četiri godine. Transkripti javnih rasprava su u arhivi Saborskog odbora za obrazovanje i kulturu, odnosno Sabora RH, a zapisnici preko dvjesto javnih rasprava u arhivi Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Kao stručnjak u području odgoja i obrazovanja i kao sveučilišna profesorica sudjelovala sam u javnim raspravama sve vrijeme dok se donosila Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije (Sabor RH, 2014.).

Kao stručnjak u području odgoja i obrazovanja i kao sveučilišna profesorica očitovala sam se 2016. godine tijekom stručne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi, i to u vrijeme pred izbore, znači vrlo neutralno, kad se nije znalo koja stranka će pobijediti i tko će s kim koalirati. Moje primjedbe nisu bile ni svjetonazorske, ni ideološke, niti političke, niti su ijednom rječju podrivale hrvatsko društvo ili sustav odgoja i obrazovanja. Nikada, ali baš nikada, nisam koristila imena osoba.

”Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje: što kao predsjednica RH niste našli riječi za ostvarenje sinergije, nego javno podupirete ministricu Divjak riječima Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje, uzdižući dostojanstvo ministrice jer vas dvije razmišljate na isti način, a rušeći moje dostojanstvo kao sveučilišne profesorice i rektorice…”

Pozivom predsjednika Vlade RH gospodina Andreja Plenkovića u siječnju ove godine odazvala sam se dati smjer Akcijskom planu prema Strategiji i reformi sustava odgoja i obrazovanja, te izraditi Prijedlog Akcijskog plana za dvogodišnje razdoblje (2017. – 2018.).

Nakon izrađenog Nacrta prijedloga Akcijskog plana te nakon pristiglih očitovanja svih ministarstava i relevantnih ustanova, nastaje preokret: ulični prosvjedi na kojima je sadašnja ministrica sudjelovala, potom jedan medijski linč, onda i drugi medijski linč, demoniziranje moje osobe i profesije.

Ja sam sveučilišna profesorica i rektorica Sveučilišta u Zadru. I majka sam 25-godišnjeg sina. Obrazovala sam se i profesionalno usavršavala u zemlji i inozemstvu.

Nemam nikakav svoj reformski ni strateški tim. Svoje mišljenje o reformskim i strateškim procesima dijelila sam s članovima Posebnog stručnog povjerenstva istim rječnikom kao i sa sudionicima na javnim predavanjima, okruglim stolovima, u javnosti i u uredu predsjednika Vlade RH.

Ponašajući se profesionalno, što bi Umberto Eco rekao (parafraziram), kao patuljak na ramenima patuljaka, svojim isključivo profesionalnim doprinosom, nisam se bavila opredjeljivanjima za jedne i suprotstavljanjima drugima, niti sam se obrušavala ultimatumima da se itko makne s nekog mjesta ili funkcije, a da ja sjednem.

Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje:

što nalazite kompatibilnost s ministričinim manifestom: depolitizacija, ideologija jednako tehnologija, uvođenje informatike, a mene koja kanaliziram reformu na cjeloviti razvoj djeteta i učenika, odstranjujete stavom da sam ja odradila svoje;

što nalazite kompatibilnost s ministricom glede pilot projekta iza kojega stoji Hrvatska narodna stranka koja je bila suautor Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije 2014. godine, a danas bi mijenjala Strategiju i svojatala reformu prema svojim mjerilima (iako je njihova parlamentarna zastupljenost manja od veličine statističke pogreške);
što nalazite kompatibilnost s ministricom glede pilot projekta, koji se 80% odnosi isključivo na informatizaciju škola, što je prvenstveno unaprjeđenje pedagoškog standarda škola, a ne nalazite kompatibilnost s mojim usmjeravanjem reformskih procesa na učenikovo optimalno opterećenje u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju;

što nalazite kompatibilnost s ministricom u uvođenju Informatike kao svjetskoj novini, iako je Informatika zastupljena u odgojno-obrazovnom sustavu s inoviranim planom i programom 2006.godine (usput rečeno, uvođenje Informatike nije predviđeno Strategijom);

što sa svojim savjetnicima niste našli poveznicu u konzistentnom i koherentnom uređenju hrvatskog sustava odgoja i obrazovanja, koji je već utemeljen u NOK-u, nego se priklanjate reformskom diskontinuitetu temeljenome na naslovima knjiga (tržište rada, obrazovanje za budućnost) ili koncepata (npr. škola za život) koji lijepo zvuče uhu javnosti, a ne rješavaju nijedan suštinski problem odgojno-obrazovnog sustava;

što nalazite kompatibilnost s ministricom, vrsnom matematičarkom, koja od prvih nacionalnih ispita održanih 2006. godine, te PISA rezultata (2006. i 2009. i 2011.) do danas nije dala svoj doprinos u rješavanju problema, primjerice, „nestručno pokrivene nastave“ iz matematike, kemije, fizike i engleskog jezika (moje prijedloge ni ne znate), što nije utjecala na smanjenje instrukcija (sumrak odgojno-obrazovnog sustava RH) barem iz matematike, nego oduševljava javnost i Vas školskim tabletima, pametnim interaktivnim pločama i računalima;

što se divite informacijsko-komunikacijskim tehnologijama koje plaća hrvatski narod skuplje nego Šveđani, Finci, pa i Irci koje spominjete kao poželjan uzor;

što se priklanjate kurikulumima istih nastavih predmeta koji sada žive u školi kao nastavni programi, a odbacujete zajedno s ministricom Divjak koncept hrvatske škole utemeljen i objavljen 2011. godine, s jasnom strukturom koja se odnosi na: jezgrovni kurikulum (dio koji je jednak za sve učenike), diferencirani (izborni predmeti ili moduli) i školski kurikulumi – autonomnog dijela odgojno-obrazovnog rada škole, koji je prilagođen svakom učeniku, i onome koji hoće učiti ćirilicu u hrvatskoj školi, a ne samo srpskoj, onome koji hoće učiti hebrejski jezik (za što sam se ja založila), onome koji hoće biti kreativan i inovativan u bilo kojem odgojno-obrazovnom području (škola u prirodi, robotika, mehatronika, izrada informacijsko-komunikacijskih aplikacija, i tako dalje), a ne samo tehnologijama koje će se od učenikovog šestog razreda osnovne škole do trećeg razreda srednje škole promijeniti šest puta;

što ste svojom izjavom, a citirajući ministricu, da je 90% kurikuluma primjenjivo, obezvrijedili rad svih stručnjaka koji su se očitovali, jer Ekspertna radna skupina još nijedno očitovanje ni prijedlog kurikuluma nije ni dotakla.

Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje: što kao predsjednica RH niste našli riječi za ostvarenje sinergije, nego javno podupirete ministricu Divjak riječima Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje, uzdižući dostojanstvo ministrice jer vas dvije razmišljate na isti način, a rušeći moje dostojanstvo kao sveučilišne profesorice i rektorice; što ste se kao predsjednica svojom izjavom danas u Jutarnjem listu pridružili glasu ulice kojemu pripada ministrica Divjak, a ne kulturi rada onih koji rasprave vode za stolom i služe se argumentima; što ste upravo ovakvom izjavom napravili crtu razdjelnicu koje sam se ja cijelo vrijeme uljudno suzdržavala, ne nadolijevajući ulje na vatru, pružajući ruku ministrici Divjak, a koju je ona uporno odbacivala.

Na koncu iskazujem žaljenje što ovakvim izjavama pothranjujete profesionalno sektaštvo, zbog čega će, budite sigurni, popriličan broj stručnjaka napraviti odstupnicu od davanja sebe javnom dobru, a što ću nakon Vaše današnje izjave i sama učiniti.

S poštovanjem,
prof. dr. sc. Dijana Vican,
rektorica Sveučilišta u Zadru

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati