Video: Tko je bio Bruno Bušić?

4
DEKONSTRUKCIJA MITA
Lažnjaci o Bruni Bušiću
KRIVOTVORENI PROROČKI DESETERAC ZAKRILJEN JE AUTORITETOM HRVATSKOG REVOLUCIONARA
Izmišljeno: “Najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima.”
tekst ::::: MILAN JAJČINOVIĆ – Večernji list 16.10.2010 Obzor

Svako malo netko zdvojan, ljutit i ogorčen današnjom neuzoritom Hrvatskom razočarano odmahne rukom govoreći: “Imao je pravo pokojni Bruno Bušić.” I počne s citatom: “Da smo složni i čestiti…” Dalje se i ne citira, jer se uglavnom zna na što se misli. Navod se već nekoliko godina rabi za oslikavanje hrvatskoga stanja i slovi kao Bušićevo proročanstvo. Kako poznati navod korespondira s našim sumornim raspoloženjima i nespokojnom realnošću, mnogi se i ne pitaju je li citirano doista Bušićevo ili nije. Jer, rečenice koje slove kao Bušićeve doimaju se šokantno, proročki, kao bljesak spoznaje. Pa i kao otkriće i prosvjetljenje, kada se jedino može izustiti: “To je to!” Mit “Tako je govorio Bruno Bušić!” počeo se širiti nakon razgovora s don Ivanom Grubišićem u Slobodnoj Dalmaciji (20. rujna 2007.) pod naslovom: “U Hrvatskoj nikad nije bilo gore”. Don Grubišić, da bi ilustrirao socijalno i duhovno stanje Hrvatske, naveo je i citat: “Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?”

Zar bi Muslimane zvao Turcima?!

Grubišić je Hrvatsku ocrtao kao turobnu realizaciju navodne bušićevske antiutopije, a legendarnog hrvatskog revolucionara kao navjestitelja takvog sumornog hrvatskog stanja!? A kao godinu nepoznatog proročanstva daleku 1975.! Od tada taj su navod, kao autentičnoga Bušića, preuzeli mnogi braniteljski portali, Marko Perković Thompson stavio ga je na svoj CD, preuzeo Google, pod odrednicu o Bušiću uvrstila Wikipedia. Počelo ga se citirati po novinama i u svakodnevnom govoru. Samo nekoliko mjeseci prije isti se navod mogao pročitati u Hrvatskom slovu. Bio je to tekst zagrebačkoga književnika Ante Matića (rođen u Borčanima kod Duvna, u BiH), bivšeg urednika BiH izdanja Večernjaka. Objavljen je prigodom smrti književnika Mile Maslaća. Matićevu literarnu fikciju   Hrvatsko je slovo objavilo 4. svibnja 2007. U Matićevim “Beogradskim sjećanjima” posvećenima “pokojnom suputniku i pjesniku Mili Maslaću” navedene su i “rečenice Brune Bušića”. “Ostalo mi je u sjećanju kad je jedne prilike…”, napisao je Matić, navevši da ih je Bušić izgovorio 1975. u nekoj gostionici u Frankfurtu na Majni. Očito je Grubišić to što je rekao u Slobodnoj Dalmaciji nekoliko mjeseci prije pročitao u Hrvatskom slovu.

U nespokojnoj hrvatskoj svakodnevici, u emocionalnoj mješavini turobnosti, sjete i razočaranja, “Bušićevo upozorenje” mnogima sliči na nepobitnu anticipaciju. Unatoč upozorenjima da deseterački leksik s “krvavim gaćama”, s “pticama grabljivicama” i “krvavim carstvima” nije bio svojstven Bušiću. Kao ni politički govor gdje se (tadašnje) bosanskohercegovačke Muslimane pogrdno naziva “Turcima”. Kako bi bilo moguće da ih Bušić, sljedbenik starčevićanske filozofije o hrvatstvu od katoličke i islamske sastavnice, zove pogrdnim – “Turci”!? Kolega Milan Ivkošić i nekadašnji naš londonski dopisnik Željko Toth ne dijele mišljenje da je posrijedi autentičan Bušić. Naprotiv. Ivkošić, koji je Bušića znao i po pisanju i “po imotskoj liniji”, kaže da spomenuto nikada nije ni čuo ni pročitao, dodavši da mu navedeno nije znano ni iz onoga što su o Bušiću znali i svjedočili i oni koji su ga poznavali i bolje od njega. Toth, koji ga je znao iz emigrantskih francuskih dana, osporio je i politički i jezični izričaj kao Bušićev. Jezično mu je navod “sasvim nebušićevski”, “jer on tako nije govorio”, a politički pogotovo, “jer to nije Bušićeva politička filozofija”.

Sanjao i demokratsku Hrvatsku

Toth tvrdi da u emigraciji niko

me ni u primisli nije bila bilo kakva mogućnost rata “s Turcima”. To nije imanentno emigraciji, koja je u nacionalnom pogledu mahom bila starčevićanska. Ako se uvijek i nije zastupao spomenuti integralistički princip, nikada se pak nije palo ispod razine da su Hrvati i Muslimani prirodni saveznici. I dr. Anđelko Mijatović, koji je nekoć s Bušićem radio u Institutu za historiju radničkog pokreta, a slovi za najboljeg poznavatelja njegova djela, spori naziv “Turci” kao Bušićev. U knjizi Bruno Bušić: Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.) piše da je izraz Turci “upotrebljavao samo kad je govorio o osmanlijskim vremenima ili o suvremenoj Turskoj, a o bosanskohercegovačkim Muslimanima, držeći da su velikim dijelom potomci poislamljenih Hrvata…”, da je “govorio i pisao u svojim tekstovima s velikim poštovanjem”.

Ivkošić i Toth uvjereni su da spominjani navod ne odgovara ni Bušićevu psihološkom profilu. Slažu se da je bio osebujan politički sanjar, ali nikako ne i istraživač neke skrivene hrvatske kvarnosti koja bi se u samostalnoj Hrvatskoj pojavljivala kao njezina fatalnost. Znali su ga kao političkog idealista i zanesenjaka koji je maštao ne samo o samostalnoj nego i o demokratskoj Hrvatskoj. U takvoj i idealiziranoj Hrvatskoj ni ljudi nisu mogli biti ispod te povijesne i idealističke razine. Jer, da je mislio da su naši ljudi nepošteni i bez časti, ni njegova borba za Hrvatsku ne bi imala ni svrhe ni smisla. Doista, kakvog bi smisla imalo maštati o slobodnoj Hrvatskoj, boriti se za nju, založiti i izgubiti život za nju, ako bi bila domovina kradljivaca, lopova, švercera i zelenaša!?

Dr. Mijatović pak piše: “Više su me puta, kao dobra poznavatelja Bušićeva života i djela, pitali je li to Bušićev tekst. Neki su odmah prihvaćali tu ‘poruku’ i u njoj vidjeli Bušićevu pronicavost, a neki su posumnjali u njezinu autentičnost. Ponajprije zbog izraza ‘Turci’, a i ostalog promišljanja, odbacio sam navodno Bušićevo autorstvo toga teksta i zaključio da je riječ o nečijoj podvali. Međutim, u lipnju 2009. s ing. Antom Ledićem i još nekoliko prijatelja navratio sam na terasu kafića pokraj ‘Zrinjevca’, poduzeća za hortikulturu. Tu nam se nametnuo Ante Matić, novinar i književnik. Kada je upoznao ing. Ledića, zažalio je što nije i prije znao da je Imoćanin jer bi i njega opisao u svojoj knjizi Imoćani (vl. nakl., Zagreb, 2006.). Navodeći koga je sve opisao u tom tekstu, spomenuo je i Bušića, govoreći kako je upamtio sliku iz 1975. u Njemačkoj kada je Matićevoj punici koja je razvlačila tijesto za zeljanicu Bušić objašnjavao kako će doći do oslobođenja Hrvatske. Tada je, prema Matićevim tvrdnjama, izgovorio citiranu rečenicu, a on shvatio “da je on izvor ‘vizionarske poruke’ pripisane Bušiću”, u što se osvjedočio knjigom “Imoćani” u kojoj je “pronašao navedeni tekst (n. dj., str. 51.-52.)”. Toga pak apokrifnoga navoda nema u Bušićevim tekstovima, ni u jednom izvorniku. Nigdje, osim “u sjećanju” Ante Matića!

Link na cijeli članak u pdf-u Bruno Bušić – Lažnjaci o Bruni Bušiću.

[ad id=”40551″]

Otporaš/kamenjar.com

facebook komentari

  • Milan

    Ovaj video o mučeniku Bruni Bušić je vrijedno pogledati, i to više puta kako bi ga se u tančine moglo razumijeti.

  • Milan

    Ovaj video o mučeniku Bruni Bušić je vrijedno pogledati, i to više puta kako bi ga se u tančine moglo razumijeti.

  • Otporaš

    9.07.2009 06:44 h

    Što iznimne Hrvate izdiže iznad prosječne većine ?
    U prilogu nije riječ o temi, ali je prikladan uz temu, pa ga prilažem.

    Pismo Brune Bušića upućeno Zvonku Bušiću
    ______________________________________

    Čudna
    je ova naša sudbina i samo dragi Bog zna što budućnost u svojoj torbi
    nosi nama i našem narodu. To, ti odlaziš na dalek put i pred tobom je
    teška zadaća, a ja ću sutra torbu na rame i put na noge. Znaš da mi rade
    o glavi i da mi nije lako, ali uzmicanja nema, pa taman se sama nebesa
    srušila. Idem naprijed dok me snage ne izdaju, dok me bude služilo
    zdravlje i sreća junačka. Ako se meni nešto dogodi, znaju te naši ljudi o
    kojima sam ti često govorio, neće te zaboraviti.

    Vrlo je važno
    da u ovoj našoj borbi nikada ne izgubimo vjeru u naš narod, ali je od
    toga još važnije ne izgubiti svoju ljudskost, ostati čovjek. Uvijek imaj
    na umu da su stoljeća neslobode i poluslobode prilično deformirala naš
    narod, pa naš svijet svoje istaknute borce i pregaoce nekada slavi i u
    nebo diže, a ponekad ih se odriče i pod noge ih baca. Ako se i s tobom
    tako bude događalo, dobro pripazi da se u prvom slučaju ne zaneseš i ne
    izgubiš iz vida stvarnu sliku ili, pak, u drugom slučaju ne podlegneš
    očaju, i ne počneš prezirati i mrziti svoj narod.

    Ipak, u toj
    tegobnoj povijesti hrvatskog naroda i vrlo napornim našim životima ima i
    velikih prednosti. Naime, sve te patnje i stradanja učvrstili su nas,
    naučili pameti i produbili naše spoznaje o nama samima i o životu – tako
    da smo danas sposobni i spremni na sve. Na nama je da činimo svoju
    dužnost kako najbolje znamo i možemo, a ostalo će odlučiti sudbina.
    Zbogom, i neka te Bog uvijek pazi i čuva…

    Bruno, Večernji list, inozemno izdanje, 25.lipnja 2009.

    http://hakave.org

  • Otporaš

    9.07.2009 06:44 h

    Što iznimne Hrvate izdiže iznad prosječne većine ?
    U prilogu nije riječ o temi, ali je prikladan uz temu, pa ga prilažem.

    Pismo Brune Bušića upućeno Zvonku Bušiću
    ______________________________________

    Čudna
    je ova naša sudbina i samo dragi Bog zna što budućnost u svojoj torbi
    nosi nama i našem narodu. To, ti odlaziš na dalek put i pred tobom je
    teška zadaća, a ja ću sutra torbu na rame i put na noge. Znaš da mi rade
    o glavi i da mi nije lako, ali uzmicanja nema, pa taman se sama nebesa
    srušila. Idem naprijed dok me snage ne izdaju, dok me bude služilo
    zdravlje i sreća junačka. Ako se meni nešto dogodi, znaju te naši ljudi o
    kojima sam ti često govorio, neće te zaboraviti.

    Vrlo je važno
    da u ovoj našoj borbi nikada ne izgubimo vjeru u naš narod, ali je od
    toga još važnije ne izgubiti svoju ljudskost, ostati čovjek. Uvijek imaj
    na umu da su stoljeća neslobode i poluslobode prilično deformirala naš
    narod, pa naš svijet svoje istaknute borce i pregaoce nekada slavi i u
    nebo diže, a ponekad ih se odriče i pod noge ih baca. Ako se i s tobom
    tako bude događalo, dobro pripazi da se u prvom slučaju ne zaneseš i ne
    izgubiš iz vida stvarnu sliku ili, pak, u drugom slučaju ne podlegneš
    očaju, i ne počneš prezirati i mrziti svoj narod.

    Ipak, u toj
    tegobnoj povijesti hrvatskog naroda i vrlo napornim našim životima ima i
    velikih prednosti. Naime, sve te patnje i stradanja učvrstili su nas,
    naučili pameti i produbili naše spoznaje o nama samima i o životu – tako
    da smo danas sposobni i spremni na sve. Na nama je da činimo svoju
    dužnost kako najbolje znamo i možemo, a ostalo će odlučiti sudbina.
    Zbogom, i neka te Bog uvijek pazi i čuva…

    Bruno, Večernji list, inozemno izdanje, 25.lipnja 2009.

    http://hakave.org