Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Video: Tko je bio Bruno Bušić?

Objavljeno

na

DEKONSTRUKCIJA MITA
Lažnjaci o Bruni Bušiću
KRIVOTVORENI PROROČKI DESETERAC ZAKRILJEN JE AUTORITETOM HRVATSKOG REVOLUCIONARA
Izmišljeno: “Najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima.”
tekst ::::: MILAN JAJČINOVIĆ – Večernji list 16.10.2010 Obzor

Svako malo netko zdvojan, ljutit i ogorčen današnjom neuzoritom Hrvatskom razočarano odmahne rukom govoreći: “Imao je pravo pokojni Bruno Bušić.” I počne s citatom: “Da smo složni i čestiti…” Dalje se i ne citira, jer se uglavnom zna na što se misli. Navod se već nekoliko godina rabi za oslikavanje hrvatskoga stanja i slovi kao Bušićevo proročanstvo. Kako poznati navod korespondira s našim sumornim raspoloženjima i nespokojnom realnošću, mnogi se i ne pitaju je li citirano doista Bušićevo ili nije. Jer, rečenice koje slove kao Bušićeve doimaju se šokantno, proročki, kao bljesak spoznaje. Pa i kao otkriće i prosvjetljenje, kada se jedino može izustiti: “To je to!” Mit “Tako je govorio Bruno Bušić!” počeo se širiti nakon razgovora s don Ivanom Grubišićem u Slobodnoj Dalmaciji (20. rujna 2007.) pod naslovom: “U Hrvatskoj nikad nije bilo gore”. Don Grubišić, da bi ilustrirao socijalno i duhovno stanje Hrvatske, naveo je i citat: “Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?”

Zar bi Muslimane zvao Turcima?!

Grubišić je Hrvatsku ocrtao kao turobnu realizaciju navodne bušićevske antiutopije, a legendarnog hrvatskog revolucionara kao navjestitelja takvog sumornog hrvatskog stanja!? A kao godinu nepoznatog proročanstva daleku 1975.! Od tada taj su navod, kao autentičnoga Bušića, preuzeli mnogi braniteljski portali, Marko Perković Thompson stavio ga je na svoj CD, preuzeo Google, pod odrednicu o Bušiću uvrstila Wikipedia. Počelo ga se citirati po novinama i u svakodnevnom govoru. Samo nekoliko mjeseci prije isti se navod mogao pročitati u Hrvatskom slovu. Bio je to tekst zagrebačkoga književnika Ante Matića (rođen u Borčanima kod Duvna, u BiH), bivšeg urednika BiH izdanja Večernjaka. Objavljen je prigodom smrti književnika Mile Maslaća. Matićevu literarnu fikciju   Hrvatsko je slovo objavilo 4. svibnja 2007. U Matićevim “Beogradskim sjećanjima” posvećenima “pokojnom suputniku i pjesniku Mili Maslaću” navedene su i “rečenice Brune Bušića”. “Ostalo mi je u sjećanju kad je jedne prilike…”, napisao je Matić, navevši da ih je Bušić izgovorio 1975. u nekoj gostionici u Frankfurtu na Majni. Očito je Grubišić to što je rekao u Slobodnoj Dalmaciji nekoliko mjeseci prije pročitao u Hrvatskom slovu.

U nespokojnoj hrvatskoj svakodnevici, u emocionalnoj mješavini turobnosti, sjete i razočaranja, “Bušićevo upozorenje” mnogima sliči na nepobitnu anticipaciju. Unatoč upozorenjima da deseterački leksik s “krvavim gaćama”, s “pticama grabljivicama” i “krvavim carstvima” nije bio svojstven Bušiću. Kao ni politički govor gdje se (tadašnje) bosanskohercegovačke Muslimane pogrdno naziva “Turcima”. Kako bi bilo moguće da ih Bušić, sljedbenik starčevićanske filozofije o hrvatstvu od katoličke i islamske sastavnice, zove pogrdnim – “Turci”!? Kolega Milan Ivkošić i nekadašnji naš londonski dopisnik Željko Toth ne dijele mišljenje da je posrijedi autentičan Bušić. Naprotiv. Ivkošić, koji je Bušića znao i po pisanju i “po imotskoj liniji”, kaže da spomenuto nikada nije ni čuo ni pročitao, dodavši da mu navedeno nije znano ni iz onoga što su o Bušiću znali i svjedočili i oni koji su ga poznavali i bolje od njega. Toth, koji ga je znao iz emigrantskih francuskih dana, osporio je i politički i jezični izričaj kao Bušićev. Jezično mu je navod “sasvim nebušićevski”, “jer on tako nije govorio”, a politički pogotovo, “jer to nije Bušićeva politička filozofija”.

Sanjao i demokratsku Hrvatsku

Toth tvrdi da u emigraciji niko

me ni u primisli nije bila bilo kakva mogućnost rata “s Turcima”. To nije imanentno emigraciji, koja je u nacionalnom pogledu mahom bila starčevićanska. Ako se uvijek i nije zastupao spomenuti integralistički princip, nikada se pak nije palo ispod razine da su Hrvati i Muslimani prirodni saveznici. I dr. Anđelko Mijatović, koji je nekoć s Bušićem radio u Institutu za historiju radničkog pokreta, a slovi za najboljeg poznavatelja njegova djela, spori naziv “Turci” kao Bušićev. U knjizi Bruno Bušić: Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.) piše da je izraz Turci “upotrebljavao samo kad je govorio o osmanlijskim vremenima ili o suvremenoj Turskoj, a o bosanskohercegovačkim Muslimanima, držeći da su velikim dijelom potomci poislamljenih Hrvata…”, da je “govorio i pisao u svojim tekstovima s velikim poštovanjem”.

Ivkošić i Toth uvjereni su da spominjani navod ne odgovara ni Bušićevu psihološkom profilu. Slažu se da je bio osebujan politički sanjar, ali nikako ne i istraživač neke skrivene hrvatske kvarnosti koja bi se u samostalnoj Hrvatskoj pojavljivala kao njezina fatalnost. Znali su ga kao političkog idealista i zanesenjaka koji je maštao ne samo o samostalnoj nego i o demokratskoj Hrvatskoj. U takvoj i idealiziranoj Hrvatskoj ni ljudi nisu mogli biti ispod te povijesne i idealističke razine. Jer, da je mislio da su naši ljudi nepošteni i bez časti, ni njegova borba za Hrvatsku ne bi imala ni svrhe ni smisla. Doista, kakvog bi smisla imalo maštati o slobodnoj Hrvatskoj, boriti se za nju, založiti i izgubiti život za nju, ako bi bila domovina kradljivaca, lopova, švercera i zelenaša!?

Dr. Mijatović pak piše: “Više su me puta, kao dobra poznavatelja Bušićeva života i djela, pitali je li to Bušićev tekst. Neki su odmah prihvaćali tu ‘poruku’ i u njoj vidjeli Bušićevu pronicavost, a neki su posumnjali u njezinu autentičnost. Ponajprije zbog izraza ‘Turci’, a i ostalog promišljanja, odbacio sam navodno Bušićevo autorstvo toga teksta i zaključio da je riječ o nečijoj podvali. Međutim, u lipnju 2009. s ing. Antom Ledićem i još nekoliko prijatelja navratio sam na terasu kafića pokraj ‘Zrinjevca’, poduzeća za hortikulturu. Tu nam se nametnuo Ante Matić, novinar i književnik. Kada je upoznao ing. Ledića, zažalio je što nije i prije znao da je Imoćanin jer bi i njega opisao u svojoj knjizi Imoćani (vl. nakl., Zagreb, 2006.). Navodeći koga je sve opisao u tom tekstu, spomenuo je i Bušića, govoreći kako je upamtio sliku iz 1975. u Njemačkoj kada je Matićevoj punici koja je razvlačila tijesto za zeljanicu Bušić objašnjavao kako će doći do oslobođenja Hrvatske. Tada je, prema Matićevim tvrdnjama, izgovorio citiranu rečenicu, a on shvatio “da je on izvor ‘vizionarske poruke’ pripisane Bušiću”, u što se osvjedočio knjigom “Imoćani” u kojoj je “pronašao navedeni tekst (n. dj., str. 51.-52.)”. Toga pak apokrifnoga navoda nema u Bušićevim tekstovima, ni u jednom izvorniku. Nigdje, osim “u sjećanju” Ante Matića!

Link na cijeli članak u pdf-u Bruno Bušić – Lažnjaci o Bruni Bušiću.

[ad id=”40551″]

Otporaš/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati