Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

VIDEO: U Udbi o ubojstvu Đurekovića: ekipa je kompletna, nisu pali

Objavljeno

na

I rekao mi je: (…) “Jutros ti je jedan manje“. – „Šta je, o čemu se radi?“….Kaže:“ INA direktor“, svjedoči bivši udbaš Ivan Lasić

„Ušli smo, pozdravili se i podsekretar je odmah rekao: Druže sekretare, ima jedna novost. On je odmah ustao iza svog radnog stola i rekao: Šta je, o čemu se radi? – Evo, da Ivan kaže. Ja sam ponovio to isto. Rekao sam: Pronađen mrtav Stjepan Đureković. Kako sam ja to rekao, on je na neki način nekom grimasom dao kao znak iznenađenja i odmah je upitao: Je li sve u redu? Kažem ja: Nemam pojma. Samo znam da je pronađen mrtav i da se spominje da je u pitanju političko ubistvo i po tome bi se reklo da će sad biti optužbi i na našu stranu.

ivan-lasicMjesto radnje: Savezni sekretarijat unutarnjih poslova, kabinet ministra, Beograd. Vrijeme radnje: 29. srpnja 1983. Akteri: podsekretar za bezbjednost Srđan Andrejević, savezni sekretar za unutarnje poslove Stane Dolanc i načelnik uprave savezne službe državne sigurnosti Ivan Lasić.

Dan ranije oko 17 sati u njemačkom gradiću Wolfratshausen, 20-ak kilometara od Muenchena ubijen je Stjepan Đureković. Njemačka će policija kasnije utvrditi da su ga dočekala najmanje dvojica ubojica. Udbin suradnik Krunoslav Prates im je preko posrednika dostavio ključ tiskare. Đureković je pogođen s pet metaka. Dobio je, citirajmo policijsko izvješće, i neutvrđeni broj udaraca u glavu. Raskoljena mu je lubanja, za svaki slučaj.

Spletom okolnosti o zbivanjima u kabinetu ministra Dolanca dan nakon Đurekovićeva ubojstva, nakon devet godina, progovorio je jedan od šefova savezne Udbe Ivan Lasić zvani Gorankić. Te ’83. je bio Načelnik uprave savezne službe državne sigurnosti, zadužene za emigraciju. Za njim i još šestoricom, među kojima su od strane Hrvatske već izručeni Josip Perković i Zdravko Mustač, Njemačka je 2009. odaslala uhidbeni nalog. Snimka ovog njegovog iskaza 20 godina čekala je na objavljivanje.

„Telefonom izjutra, onako uobičajeno. Dobro jutro za dobro jutro. I rekao mi je: (…) Jutros ti je jedan manje“. – „Šta je, o čemu se radi?“ Kaže: (…) „jedan pronađen mrtav“. – „’Ko je, o kome se radi?“  Kaže:“ INA direktor“. To je bilo toliko dovoljno da se zna da je to Đureković“. Lasić je dužnost u Beogradu preuzeo u travnju te godine i još je, kako se to kaže, hvatao sve konce. O ubojstvu Stjepana Đurekovića obavijestio ga je načelnik druge uprave Sreten Aleksić.

Lasić o tome odmah obavještava svog neposrednog šefa, podsekretara Srđana Andrejevića. „Došao sam kod njega i rekao mu toliko koliko sam i ja primio. (…) On je ustao odmah iza stola i rekao meni: Idemo odma’, treba obavijestiti sekretara. Sekretar je bio Stane Dolanc,“ svjedoči Lasić.

Slovenac Stane Dolanc bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika Josipa Broza Tita i jedan od najutjecajnijih ljudi u Jugoslaviji. Te je godine osim saveznog sekretara za unutarnje poslove bio i član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnoga poretka. Vrhovne instance za odobravanje likvidacija nakon Brozove smrti.

Stolovao je kat ispod Lasića. Novom načelniku druge uprave bio je to tek drugi, treći put da odlazi ministru policije. Pozdravili su sekretaricu i ušli bez najave.

„On je ponovio i rekao: Je li sve u redu, šta je sa ekipom? Kažem ja: Pojma nemam. Ja stvarno ništa nisam znao o tome,“ kaže Lasić.

Tadašnjem Jugoslavenskom ministru policije Dolancu bilo je najvažnije da su egzekutori na broju i da nitko nije pao. Samo tako inicijatori i organizatori ubojstva mogli su ostati neotkriveni.

No pune 23 godine poslije, 2006., jedan član ekipe ipak je pao. Zbog sudjelovanja u pripremi Đurekovićeva ubojstva u Njemačkoj uhićen je Krunoslav Prates. Još je Ivan Lasić u svom iskazu danom 1992. godine raskrinkao Udbinog suradnika: „Koliko je meni poznato Krunoslav Prates je bio suradnik službe Hrvatske i na vezi ga je držao Perković Josip“.

Potvrdio je to i Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo: „Nije sporno da je Prates bio na vezi Josipu Perkoviću. Naime zna se da Josip Perković imao veliku i široko razgranatu mrežu u Hrvatskoj emigraciji. Prates je pristao na suradnju“.

Optuženi Josip Perković ne poriče da je držao Pratesa na vezi, pa i da se redovito čuo s njim. No tvrdi da je u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio na moru. Ispričao je to u dokumentarnom filmu „Lex Perković, tajna udbaškog ubojstva“ u nakladi Večernjeg lista: „Ja sam se nalazio na godišnjem odmoru u Valbandonu, našem odmaralištu“.

U vrijeme dok Udbini kileri u Njemačkoj dovršavaju svoj ‘posao’ sjekirom, načelnik drugog odjela Službe državne sigurnosti iz Zagreba Perković, upija zadnje zrake sunca.

Odsječen od ostatka svijeta, tvrdi, nije bio u toku s poslom: „Jednu večer me je, već sam bio spreman za spavanje, zvao Mustač (…) i kaže mi on da ga je zvao šef Službe, SID-a, vanjskih poslova iz Beograda i da ga pitao da li zna da je Đureković ubijen. Naravno, on je rekao da ne zna i kaže – daj molim te vidi da li je to točno. Pa reko slušaj kako ću vidit’. Pa dobro kaže vrati se onda“.

Perković prekida odmor i vraća se u Zagreb: „Navečer sam zvao Pratesa (…) i direktno sam ga pitao šta se dogodilo. I on mi nije baš puno rekao, kaže strašno se tu dogodilo, ubijen je Đureković. I to je sve“. Više je informacija od Pratesa prikupio tek u jesen ’83. kad su se vidjeli. No do dan danas Perković poriče bilo kakvu umiješanost u pripremu, organizaciju i provedbu Đurekovićeve likvidacije.

Perkovićeva obrana ističe kako je odluke o likvidacijama donosio Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Te da je za bilo kakvo djelovanje u inozemstvu nadležna bila Savezna Udba. A njezin odjel za emigraciju, vodio je upravo Ivan Lasić.

Tvrdi to i ključni svjedok u suđenju Pratesu, najpoznatiji je Udbin killer Vinko Sindičić: „To je bila stvar Zagreba i Ivana Lasića u Beogradu. (…) Ivan Lasić je bio funkcioner SDS-a na federalnoj razini koji je obrađivao problem emigracije, on je bio neka vrsta koordinatora (…) On je morao to potvrditi, on je bio posljednja instanca“.

Ivan Lasić je u svom iskazu uporno ponavljao kako nema ništa s ubojstvom Stjepana Đurekovića jer je tek preuzeo dužnost. Ubojstvo je, tvrdi, organizirao netko drugi. Iako to izrijekom nije potvrdio sumnja pada na širokobriježanina Stanka Čolaka, specijalnog savjetnika saveznog sekretara za unutrašnje poslove. Upravo je njegovu fotelju Lasić naslijedio.

Dva, tri dana nakon ubojstva Čolak je banuo u ured u kojem su se nalazili podsekretar Andrejević i načelnik Lasić. „Iza mojih leđa je rekao: Srđane, sve je O.K., (…) ekipa je kompletna. Srđan je na to reagirao: U Bog te. I ustao je i pružio Stanku ruku. Nije ništa rekao, nego mu je pružio ruku. Ja sam to ne znam kako sam to shvatio, kao neku vrstu eto da mu je laknulo ili da je nešto čestitao,“ svjedoči Lasić.

Sintagma “ekipa je kompletna” znači da su svi počinitelji na sigurnome, u Jugoslaviji. Naručitelji su mogli odahnuti. Svi osim Lasića.

„Ja sam stalno postavljao pitanje: Stanko imat ćemo velikih optužbi, velikih problema. (…) On je stalno meni govorio – ti ne beri brigu, to je sve u redu, važno je da ekipa nije pala. (…) On je rekao ako se ekipa povukla mi nemamo problema jer iza toga stoji Savjet za zaštitu ustavnog poretka. To je značilo da nema odgovornih. Ubijen je izvan zemlje, ubojstvo ne podliježe jugo zakonima, kileri su na broju, a iza svega stoji partijska odluka”, kaže Lasić.

Prošla je trideset i jedna godina od monstruoznog ubojstva Stjepana Đurekovića i gore opisanih događanja koja su uslijedila. Nakon dvadeset i tri godine uhićen je i kasnije osuđen Udbin suradnik. Ta presuda do detalja je rasvijetlila kako je Đureković ubijen. O tome zašto je ubijen, tko je inicijator ubojstva, a tko izvršitelj, još uvijek postoje prijepori. Može li ovo suđenje dati odgovore na ta pitanja predstoji nam vidjeti. (direktno.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati