Pratite nas

Gost Kolumne

Vijeće ministara BiH odbilo dati suglasnost za uplovljavanje turskih ratnih brodova u Neumski zaljev

Objavljeno

na

Nakon dvosatne rasprave Vijeće ministara BiH odbilo je na današnjoj sjednici  dati suglasnosti za održavanje „Pomorske vježbe Mornaričke akademije Oružanih snaga Turske u Neumskom zaljevu od od 14. do 19. 7. 2014“, saznaje hrvatski Medijski Servis, a prenosi kamenjar.com

SONY DSCTime je bar privremeno stavljena točka na slučaj koji je uzburkao javnost i izazvao revolt među stanovništvom Neuma, nakon saznanja o tome da je Ministarstvo vanjskih poslova BiH dalo suglasnost za uplovljavanje turskih ratnih brodova u Neumski zaljev, u jeku tursitičke sezone.

Podsjetimo, šef bh. diplomacije Zlatko Lagumdžija dao je, kako je naknadno objasnio u odgovoru na dopis predsjedatelja Vijeća ministara Vjekoslava Bevande, „rutinsku suglasnost“ na uplovljavanje ratnih brodova Turske u Neum, te o tome obavijestio Predsjedništvo BiH, Ministarstvo obarne BiH, Ministarstvo sigurnosti BiH, Agenciju za kordinaciu policijskih tijela BiH, MUP F BiH, MUP HNŽ i Općinu Neum- sve osim predsjedatelja Vijeća ministara BiH.

Lagumdžija radio iza leđa Bevandi

Premijer Bevanda nakon što je saznao za Lagumdžijinu suglasnost, iz dopisa koji mu je poslao načelnik Neuma Živko Matuško zatražio je objašnjenje Lagumdžije , te o svemu izvijestio Predsjedništvo BiH.

Naime, Lagumdžija je suglasnost za uplovljavanje turskih brodova dao, ne pitajući nikoga, kao da je apsolutni suveren BiH i bez znaja predsjedatelja Vijeća ministara BiH.

Takav postupak šokirao je Bevandu i izazvao revolt među stanovništvom Neuma  koji su najavili kako će blokirati Jadransku magistralu i brodicama zapriječiti prilaz brodovima s mora u Neumski zaljev. Pojasnili su kako Neum nije luka, te kako uplovljavanje ratnih brodova ostavlja nesagledive posljedice na floru i faunu neumskog akvatorija i proizvodi ogromne štete turizmu od kojeg živi ovaj grad.

No, najzanimljivije u cijeloj priči je dopis kojeg je ured vojnog ataše Turskog veleposlanstva u Sarajevu uputio Ministarstvu obrane BiH, a koji pokazuje kako se Turska prema Bosni i Hercegovini odnosi kao prema svom pašaluku.

Dopis turskog vojnog atašea

vojni-atase-turske-595x340Naime, turski vojni ataše nije uopće tražio suglasnost za „Pomorske vježbe koje će Mornarička akademija OS Turske održati na Mediteranu“, u sklopu koje će turski ratni brodovi „Hasan paša“ i „Mehmed paša“ uploviti u „Luku Neum“ od vlasti BiH. Vojni, ataše, u dopisu ministru obrane BiH Osmiću, koje je potom proslijeđeno Ministarstvu vanjskih poslova BiH, a u kojeg je uvid imao Hrvatski Medijski Servis ,o tome samo obaviještava vlasti u BiH te taksativno navodi što im se treba osigurati  prilikom uplovljavanja i boravka njihovih ratnih brodova u Neumski zaljev.

Turski vojni ataše tako taksativno zahtijeva da im se  osigura; sigurnost broda i ljudi na brodu, sigurnost na obali( prilaze odakale se dolazi prema brodu), policijski eskort (pratnja za službeno izalsnstvo), dolazak policijskog komesara na doček, također zahtijevaju da im se osigura prisustvo policijskog komesara na večeri, sigurnost čamaca koji pripadaju brodovima, nesmetani dolazak i odlazak brodova, itd.

Nakon što je ministar obrane BiH Zekerijah Osmić u dopisu, svom stranačkom kolegi ministru vanjskih poslova BiH Zlatku Lagumdžiji upozorio kako je za uplovljavanje stranih ratnih brodova neophodna suglasnost lokalnih vlasti, Lagumdžija je to ignorirao te vazalski potpisao „rutisku suglasnost“ za uplovljavanje ratnih brodova Turske u Neum.

No, taj njegov vazalski postupak danas je, na sreću, poništilo Vijeće ministara BiH./HMS/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Antife i Hitler – ljubav koja ima duboke korijene

Objavljeno

na

Objavio

Prije nešto više od dva mjeseca, na skupu Antifa-aktivista u Chicagu (SAD) aktivist jedne od tamošnjih desničarskih pro-nacističkih organizacija, Adam Richard, izveo je vrlo zanimljiv performans koji je dobio zapaženi publicitet u svjetskim medijima i posebice na internet mreži.

Skup u Chicagu Antife su započele svečanom prisegom u kojoj se zaklinju kako nastavljaju svoju borbu „protiv fašizma, kapitalizma i ‘Trumpovog režima’“.

Dakako, njihova glavna motivacija jest svrgavanje predsjednika Trumpa i otuda ovako radikalno buđenje „antifašizma“ u mnogim gradovima SAD-a. Naime, današnjeg američkog predsjednika i njegov režim nastoji se poistovjetiti s Hitlerovim Trećim Reichom i tako zakotrljati lavinu, odnosno, izazvati masovno nezadovoljstvo građana, pri čemu bi mu presudila ulica i natjerala ga na ostavku.

Svakomu tko išta zna o nacističkom pokretu, Drugom svjetskom ratu i svemu što se u vrijeme uspona Hitlera događalo u Europi i SAD-u, poznata je i činjenica da su Amerikanci imali (u najmanju ruku) benevolentan odnos prema njemačkom nacizmu i talijanskom fašizmu i da ih stvar nije zanimala sve dok od strane Japana nisu ugroženi njihovi kolonijalni interesi. Čak što više, postoje bjelodane činjenice kako su mnogi od uglednih američkih biznismena u to vrijeme podupirali i financirali Hitlera.

I nije poznato da su se ikad i igdje među građanima javili oni kojima bi to smetalo. O tradiciji bilo kakvog „antifašističkog“ ili „antinacističkog“ pokreta u SAD-u, dakle, nema niti govora.

Ovo što se trenutačno događa režirano je od gubitnika izbora koji od početka nastoje Trumpa natjerati na ostavku, u čemu on istini za volju svojim protivnicima itekako pomaže – svojim nepromišljenim izjavama i postupcima.

Od kad mu je još tijekom izborne utrke (studeni 2016. godine) zloglasna bjelačka rasistička organizacija Ku Klux Klan putem jednoga od svojih listova    (The Crusader) izrazila potporu uz želju da „Ameriku učini ponovno velikom“, krenula je lavina optužbi na račun Trumpa koji je odmah etiketiran kao rasist.

Uzalud su bili demantiji bilo kakvih veza Trumpa s Ku Klux Klanom i odbijanje njihove potpore, pa čak i ono što je u službenom priopćenju izrekao glasnogovornik kampanje republikanaca Steven Cheung (netom poslije oglašavanja Ku Klux Klana), navodeći:

 „Gospodin Trump i kampanja odbacuju mržnju u svim oblicima. Ovaj magazin je odbojan i njihovi stavovi ne predstavljaju desetke miliona Amerikanaca koji su ujedinjeni u našoj kampanji”. (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ku-klux-klan-podrzao-trumpa)

Čak su se u dijelu medija pojavile tvrdnje kako je Trump kao 27-godišnjak bio uhićen zbog članstva u Ku Klux Klanu i rasističkog djelovanja.

Sredstva se očito ne biraju.

Lavina koju su zakotrljali gubitnica izbora Hillary Clinton i njezini suradnici i pristaše, krenula je u smjeru rušenja Trumpa, pa i po cijenu građanskog rata.

No, vratimo se Adamu Richardu, američkom neonacistu koji je kao dobar poznavatelj lika i djela svoga idola Adolfa Hitlera napravio kolaž sastavljen od isječaka njegovih govora i teza iznesenih u Mein Kampfu i potom se uvukao u redove „antifašista“ kao jedan od govornika na spomenutom na čikaškom skupu, početkom srpnja o.g.

Njegove riječi dočekane su pljeskanjem i klicanjem okupljenih. A evo što je govorio:

Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji kapitalističkog ekonomskog sustava koji eksploatira ekonomski slabe sa svojim nepravednim plaćama, sa svojim neprimjerenim vrednovanjem ljudskih bića prema zaradi i imovini a ne prema odgovornosti i učinku, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu! Korist za društvo dolazi ispred koristi za pojedinca! Država mora uspostaviti nadzor i svaki kapitalist mora smatrati da je imenovan od države. Njegova je obveza da ne smije upotrebljavati svoje vlasništvo protivno interesima drugih unutar svog naroda. To je ključno pitanje.”

(Citat potječe iz govora Adolfa Hitlera iz 1927. godine, a isti je objavljen u knjizi Johna Tolanda  Adolf Hitler: The Definitive Biography iz 1991. godine, na str. 224.; Povjesničar Toland  je inače dobitnik Pulitzerove nagrade, a ova njegova knjiga smatra se jednim od najboljih, najcjelovitijih i najobjektivnijih prikaza A. Hitlera i njegove ideologije).

Richard je nastavio citatom iz jednog kasnijeg Hitlerovog govora, ali s time što je riječi „Treći Reich“ zamijenio riječima „Američka nacija“:

Američka nacija će uvijek pridržati sebi pravo da nadzire vlasnike… Politika ‘laissez fairea’ (slobodnog poduzetništva) u ovom području je ne samo okrutna prema pojedinačnim nedužnim žrtvama nego i prema naciji u cjelini.”

i potom ulomcima iz drugih govora vođe Reicha, kao i iz njegova najpoznatijeg djela:

Ne smijemo nikad zaboraviti da većina ne može zamijeniti pojedinca;  (iz Mein Kampfa) itd.

U jednu rečenicu – izjavu ministra Hitlerove propagande Goebbelsa, namjerno je ubacio Donalda Trumpa:

Donald Trump misli ako kažete laž koja je dovoljno velika, i ponavljate je dovoljno često, postat će istina”.

i nastavio s citatima Hitlera:

 “Istina nije važna, nego pobjeda! Propast nacije je moguće spriječiti samo olujom strasti, a samo oni koji su sami strastveni mogu pobuditi strast u drugih. (citat iz Mein Kampfa)

Nakon što je završio svoj performans, Richard je okupljenima zahvalio i ispraćen je burnim pljeskom, no odlazeći, nije izdržao a da grohotom se smijući, u kameru ne kaže (no, tek pošto se udaljio na sigurno rastojanje od Antifa-mase): Pa, svi su pljeskali Adolfu Hitleru”.

(Snimka s govorom A. Richarda).

Na jednom od portala, čitatelj koji tvrdi kako je opredijeljen za fašističku opciju, u svome komentaru Antifa-skupa u Chicagu, kaže :

„(…) svi fašisti su sretni što su i antife konačno shvatile i prepoznale prave vrijednosti.
Mi fašisti smo jako zadovoljni zbog toga samo nam nije jasno zašto se vi ljutite zbog spoznaje istine, jel zato što ste j***** licemjeri il’ retardi.
Prihvatite svoj fašizam…to ste vi, budite svoji. Ideje fašizma i nacionalsocijalizma su nam vrlo bliske i fašistima i antifašistima jedina je razlika što antife žive u poricanju svog bića. Drugovi i drugarice,dame i gospodo istom Fireru aplaudiramo čemu onda sukobi?
(http://ex-iskon.forumcroatian.com/t20043p80-hitler-po-drugi-put-meu-antifasistima; istaknuo: Z.P., stranica posjećena 11.09.2017.)

Vrlo zanimljiva opservacija anonimnog čitatelja koji se potpisao kao „danni1“…zar ne?

Dugogodišnji ekonomski savjetnik i prijatelj A. Hitlera, Otto Wagener u knjizi Hitler aus nächster Nähe. Aufzeichnungen eines Vertrauten 1929-1932, donosi brojne citate iz Hitlerovih govora i teze iz Mein Kampfa u kojima vođa Reicha zastupa tvrda socijalistička stajališta, naglašavajući bliskost između nacista na jednoj strani i boljševika – komunista na drugoj i dodirne točke lijeve i desne radikalne ideologije za koje na više mjesta kaže kako imaju mnogo više zajedničkog, nego onoga što ih dijeli.“

Nisu li to dokazali Staljin i Hitler u godinama prije Drugoga svjetskog rata, kad su ujedinjeni planirali osvojiti i porobiti svijet? I nisu li samo splet okolnosti i brzopletost Hitlera doveli do sukoba dvije po ljudski rod jednako pogubne ideologije?

Uzimajući u obzir užasne posljedice kako lijevog tako i desnog totalitarizma, najgora stvar koja bi se svijetu mogla dogoditi jeste savez ovih zločinačkih koncepcija čiju srž čine nasilje, zločin i tiranija.

Svjedoci smo da se i u redovima naših (hrvatskih) anarhista i ekstremnih ljevičara javljaju tendencije približavanja Hitleru i njegovoj ideologiji, na sreću (za sada) još uvijek samo na retoričkoj razini. U javnosti je poznat slučaj od prije 2 mjeseca, kada je aktivist Živog zida kojega su usporedili s vođom Reicha, to prihvatio s ponosom i simpatijama, bez ikakvih ograda.

Možemo li zamisliti koju bi buru u javnosti (ne samo domaćoj nego i međunarodnoj) izazvalo neko slično identificiranje bilo kojega hrvatskog „desničara“ sa zločincem kakav je Adolf Hitler?

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati