Pratite nas

“Vikar crkve Naše Gospe”

Objavljeno

na

„U kratkim i svima razumljivim propovijedima don Anđelko vas drži u stalnoj povezanosti s jedinim Spasiteljem svijeta, Isusom Kristom. Ovo je knjiga koja se čita u jednom dahu, a kojoj ćete se uvijek rado vraćati i iznova je čitati jer ćete u njoj naći odgovore na mnoga svoja pitanja.”

Ivan Ugrin je svoj osvrt na knjigu sveo na tri znakovita PZO(PONOS-ZAJEDNIŠTVO-OPTIMIZAM)

Kaćunkove propovijedi su poticaji zrelom obraćenju, u njima je najviše riječi o plodnom zajedništvu obitelji, te je zaključio kako se ovo djelo može koristiti i kao priručnik zdravstvenog odgoja, naravno, onakvog kakvog je Bog zacrtao u naravi svakog čovjeka i kako nas uči Crkva.

” Kaćunko je ispričao kako je i zašto nastala knjiga. Kazao je da za propovjedaonicom nastoji u jednoj ruci ‘držati’ Bibliju, a u drugoj novine ili internet”.

 Kako je nastala vaša knjiga ‘Vikar Crkve Naše Gospe’  te koliko dugo ste je pisali?

Ovo je moja prva ‘prava’ svećenička knjiga  jer su u njoj propovijedi. Ona je nastajala tijekom moje trogodišnje službe katedralnoga vikara u Gospiću, dakle od listopada 2008. do ljeta 2011. Propovijedi sam redovito pisao da ne prekoračim predviđeno vrijeme, odnosno  da ne budem predugačak i dosadan. Propovijed slažem obično u tri dijela. Nakon što se pročita evanđelje istaknem okolnosti u kojima je Isusova riječ izrečena, pa u drugom dijelu ‘prenesem’ tu poruku u naše današnje okolnosti, u kojima djeluje – posebno kroz medije – duh antievanđelja. Na kraju, u trećem dijelu odnosno u zaključku ‘ponudim’ biblijsko rješenje i ohrabrenje vjernicima. Dakle, za propovjedaonicom nastojim u jednoj ruci ‘držati’ Bibliju, a u drugoj novine ili internet.

U knjizi je 97 izabranih propovijedi, izdvojite iz njih nekoliko misli koje su bitne za ovo teško vrijeme?

vikari2Osnovna misao je biblijska: Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. To znači – čovjek je stvoren za vječnost, on je besmrtan i kao takav odgovoran je za dobro drugoga čovjeka i za izgradnju ovoga svijeta u koji je postavljen. Isus Krist nam je dao zadaću da budemo svjetlo svijeta, da budemo solidarni s braćom ljudima, da opraštamo i priznajemo vlastitu grješnost. Zatim, čovjek kao bogoliko biće jest ‘obiteljsko biće’. Bog je u svojoj biti ‘obitelj’ – Otac, Sin i Duh Sveti, pa se i čovjek u svojoj biti ostvaruje jedino kroz roditeljstvo u obitelji, a ono može biti tjelesno ili duhovno, bračno ili u celibatu. Dakle, ‘nije dobro da čovjek bude sam’, kako kaže Bog pa prema vječnosti putujemo u zajedništvu s ljudima i u prijateljstvu s Bogom, a Isus Krist nam je i putokaz i hrana na putu.

Koja je poruka vaše knjige ili dijagnoza suvremenog društva?

Bitna poruka za naše vrijeme i za svako vrijeme glasi: “Nema drugoga imena danog ljudima po kojemu se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista!” Dakle, On je jedino rješenje i najbolji odgovor na sva naša pitanja i za sve naše probleme do konca svijeta. Tko to može prihvatiti – blago njemu. Tko ne može – neka traži druga rješenja. Jer Isus se nikome ne nameće – On je vječna ponuda Puta, Istine i Života. I kod Njega vrijedi pravilo: uzmi ili ostavi.

Što vas je potaknulo da objavite knjigu?

Iskreno priznajem – nisam imao namjeru objaviti ovu knjigu. Ali prvi poticaj dali su mi sami Gospićani. Neki su već poslije mise znali tražiti propovijed na papiru pa sam im je poslije slao mailom. Tako je bilo i drugdje u župama naše biskupije. A otpor prema objavljivanju ove knjige dolazio je otud što nije lako ‘duh propovjedaonice’ prenijeti u pisani/čitani medij. To je slično prenošenju klavirskog djela npr. u kvartet za gudače – lijepo je, ali ne zvuči isto. A kod propovijedi je to još teže jer svećenik je za ambonom ‘solo instrument’.

Tko je napisao recenziju?

Knjigu mi je za tisak priredio, odnosno iz ‘šume’  izvukao ‘najbolje trupce’, prijatelj Mate Krajina, urednik lista MI, jer ja to nikad ne bih uz sve obveze stigao. Ja sam napisao uvodnu ‘propovijed’ odnosno objašnjenje metode i svoj propovjednički stav, a recenziju vrsni i iskusni propovjednik i publicist pater Nikola Mate Roščić, koji je dao i objašnjenje naslova knjige Vikar crkve Naše Gospe (jer gospićka katedrala je posvećena Navještenju Marijinu).

I dodajte nešto što nismo spomenuli, a važno je…

Hvala Vam i na toj mogućnosti. Želim mnogima zahvaliti za ovu knjigu, koja mi je sada jako draga – iako je, kako sam objasnio – u početku nisam želio. Moja zahvala najprije ide dvojici starijih kolega, koje smatram svojim propovjedničkim uzorima – to su pater Mario Jozo Tolj i spomenuti fra Nikola Mate Roščić, a njima pridružujem i svoga velikog prijatelja i brata Rajka Bundala. Od njih trojice sam ‘upijao’ zanos i način kako se ‘ne smije šutjeti’! To je dio iz rečenice proroka Izaije, koju sam uzeo kao moto knjige: “Na zidine tvoje, Jeruzaleme, stražare sam postavio: ni danju ni noću ne smiju zašutjeti!” Na kraju, želim također zahvaliti izdavaču mjesečnika Nacija Elvisu Duspari, koji je s oduševljenjem prihvatio avanturu objavljivanja ove knjige. A svim čitateljima želim obilje Božjega blagoslova.

  Gordana Malašić Lazić

 “Ostati ravnodušan prema knjizi, znači lakomisleno osiromašiti svoj život.”

 Jorge Luis Borges

Anđelkova knjiga je vrjednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefima i duborezima  jer gradi spomenike u srcu onoga koji je čita. A to je najbitnije

 Ivan Remeta Johnny

glasbrotnja.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Stier: Potez Cerara pokazuje da Slovenija nije spremna za dijalog

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski premijer Miro Cerar jučer je naprasno otkazao svoj dolazak u Zagreb, nakon govora premijera Andreja Plenkovića na Općoj skupštini UN-a.

“To pokazuje da Slovenija nije otvorena, spremna, za dijalog, barem u otvorenom trenutku. Ono što je premijer iznio pred Općom skupštinom UN-a je poznati hrvatski stav.

Nitko nije očekivao da će ga Hrvatska promijeniti. Bilo je očekivanja, neutemeljenih, u Sloveniji da će možda promjena vlasti u Hrvatskoj dovesti do promjene stajališta. No, upravo je Slovenija ta koja je prekšila arbitražni sporazum, prema tome nema nikakvih iznenađenja.

U tom kontekstu, Cerar kad kaže da neće doći u Zagreb zatvara, pokazuje da Slovenija nije za dijalog”, rekao je u petak u Saboru bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

Dodaje da situaciju treba gledati i u kontekstu predizborne kampanje u Sloveniji koja se već razbuktala. Slovencima slijede predsjednički, a zatim i parlamentarni izbori u 2018.

Stier naglašava da dijalogu alternative nema, da čak i arbitri pozivaju na to da se Zagreb i Ljubljana moraju dogovoriti.

“Loša je poruka da Slovenija nije otvorena za dijalog, mislim da to prvenstveno potkopava imidž Slovenije u međunarodnoj zajednici. Hrvatska je pokazala da je spremna na rješavanje spora”, rekao je Stier.

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati