VIŠE JE TEKSTA U PSEĆOJ PIŠALINI NA STUPU JAVNE RASVJETE NEGO U HRVATSKIM KOLUMNAMA

0

Piše M. J. u duhu najizvrsnije filozofije jezika 20. st. da “riječi označavaju i da pojmovi i rečenice nešto govore”. Čitam to i čitam u sebi i nešto mi padne na pamet. Kakva notorna idiotarija! Riječi ne označavaju, niti rečenice govore, nego čovjek označava i čovjek govori. Modeli nastanka i izuma ljudskog govora prvo su biološki i kulturološki, a tek zatim lingvistički, psihologijski i filozofski.

[ad id=”93788″]

Ako vas zanima govor, razgovarajte s biologom i antropologom, a ne s lingvistom. Nikako s književnikom. Najmanje s pjesnikom. Jer pjesnik ne govori. On pjeva. Možda je tu i poteškoća. Možda prva izgovorena riječ nije bila jednorječna potvrdna izjavna rečenica ili tvrdnja. Možda je bila pitanje. Možda čak i usklik. Možda je bila bolna i samim time ljudska. Veli nadalje plemeniti sudionik dvojbenih partyja: “U čovjekovom iskustvu ne postoji nešto o čemu se može misliti ali se ne može izreći.” kao latentni pobočni komentar stavka broj sedam TLP-a.

Ponovno notorna idiotarija! Naravno da se može misliti mnogo toga i od toga se neke misli mogu reći, a neke ne. Izrecivost ili neizrecivost misli, koja je prije svega formalno strukturirana (onime što nespomenuti autor tvrdi nakon TLP-a i naziva “filozofska gramatika”), nisu oštro podijeljene, nego se polako s dna i iz tame poput mjehurića uspinju prema površini i svjetlu. Dokad su neizrecive i kad točno postaju izrecive stvar je razlike u stupnju (u nijansi), a ne u vrsti (boji). Iako nam je poznato kako je to kad se filozofi uhvate književnosti i poezije i obrnuto, ipak treba pohvaliti ovaj nemušt pokušaj filozofije jezika jednog književnika (o samoj svrsi tog pokušaja, tj. o predmetu teksta nije potrebno ne samo ništa reći, nego čak niti misliti, jer tu su jedino djela riječi). Naivnost i hrabrost tog pokušaja bez daljnjeg nadvisuju počinjene brucoške pogreške koje su se bez daljnjeg mogle zaobići konzultiranjem primjerice nekoliko natuknica s Wikipedije koje bi bez daljnjeg trebalo i navesti kako bi se zaobišla neugodna optužba za plagijat kako kod nekih vrlih nam tuzemnih znanstvenika i kolumnista.

Ovako proizlazi da je dotični autor možda puno mislio, usprkos nedostatku evidencije, i istovremeno ništa nije rekao, usprkos obilju evidencije, a što bez daljnjeg baca ozbiljnu sjenu sumnje na smislenost i referenciju prvih riječi ovog teksta “Piše M. J….”. Odakle nam ta bizarna i perverzna zamisao da samo zato što ispred sebe gledamo znakove koji nalikuju na slova to mističnim automatizmom znači da tu nešto i piše? To su vještičja posla. To tek treba dokazati, a to je, kao što znamo, vrlo mučan ako ne i nemoguć posao.

Kristijan Krkač

facebook komentari