Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Balkanski laboratorij

Objavljeno

na

Danas svi gledaju u Donalda Trumpa iščekujući njegove prve poteze iz kojih će se možda moći iščitati kamo ide Amerika. I kamo ide svijet. Jednako su pozorno prije četvrt stoljeća svi gledali u Mihaila Gorbačova i njegova nasljednika Borisa Jeljcina, iščekujući kako će se raspadati Sovjetski Savez. I kamo će poći svijet.

U sjeni tektonskih promjena globalnog političkog poretka, na malom balkanskom političkom i ratnom poligonu se prije četvrt stoljeća u krvi raspadala komunistička Jugoslavija – instant država koja je uvijek nastajala (1918., 1945.) i nestajala (1945.,1991.) u tektonskim promjenama globalnog političkog poretka, kao svojevrsni prigodni međunarodnopolitički proizvod za državno nedovršeni prostor Balkana. U posljednjem ciklusu, Hrvatska je uspjela politički artikulirati i vojno obraniti svoju državnu samostalnost, postati međunarodno priznata država, osloboditi svoj državni teritorij i integrirati njegove okupirane dijelove.
EU izbušen hibridnim ratom
Na valu povijesnog ciklusa jačanja Europe, europskim i transatlantskim integracijama – EU i NATO – koji je proširio prostor zapadnoeuropske demokracije i pravne države daleko na Istok, na države bivše članice sovjetskog bloka, od Baltika do Crnog mora, i Hrvatska je kao zadnja u nizu uspjela ući u tu veliku integriranu europsku kuću. U miraz je donijela još jedno more – najveći dio istočnog Jadrana. U pozadini te velike europske integracije cijelo je vrijeme svojom političkom i vojnom snagom stajala Amerika.

Zato su danas svi pogledi na europskom kontinentu uprti u Donalda Trumpa, koji je u kampanji najavljivao više simpatija za Rusiju i njezina predsjednika Putina, nije skrivao uvjerenje da će se nakon Brexita EU, sveden na proširenu Njemačku, početi raspadati, niti je prešućivao sumnje u kvalitetu političkog lidershipa njemačke kancelarke Angele Merkel, prije svega zbog njezine politike prema izbjegličko-migrantskoj krizi. Zato se s nestrpljenjem iščekuju njegovi prvi potezi iz kojih će se moći barem naslutiti jesu li povjerenje prema Putinovoj Rusiji i nepovjerenje prema Merkeličinom EU-u samo predizborni blefovi koji mu otvaraju širi manevarski prostor za vođenje politike nakon dolaska na vlast.

Hoće li sadašnju nemoć EU-a, osobito onog starog EU-a, sigurnosno i društveno izbušena hibridnim ratovima koji se na njegovu prostoru već godinama vode u ime ruskog velikodržavnog projekta i u ime globalnih islamističkih projekata, iskoristiti kako bi obranio proširene granice Zapada koje su mu u naslijeđe ostavili prethodnici, utjecao na preobrazbu EU-a sukladno s novim potrebama i američkim interesima i ojačao američko vodstvo u Europi? Ili će prepustiti Putinu da u ruski zagrljaj vrati onu tzv. Novu Europu, pustiti stari EU da se podijeli i raspadne, razoren iznutra islamističkim projektima i ruskom državnom propagandom, i povući Ameriku iz Europe? Vjerujem u prvu opciju, sve dok se ne uvjerim u suprotno.

No čak i u slučaju tog optimističnijeg razvoja, uvijek postoji „laboratorij“ u kojem se gradi taj novi poredak i u pravilu se gradi preko nekog ratnog konflikta: nižeg ili višeg intenziteta, u pravilu prostorno ograničenog. Državno nedovršeni Balkan bio je, a i danas je idealan ratni laboratorij. Zato je Hrvatska, koja je na granici integrirane Europe i nedovršenih balkanskih država, danas opet pred velikim i opasnim izazovom.
Srbija opet pokretač konflikta
Srbija i Republika Srpska, kao njezina zapadna ekspozitura, i u novom ciklusu je potencijalni pokretač novog konflikta, ne bi li u novom pokušaju ostvarila velikosrpski projekt koji nije uspjela ostvariti prije četvrt stoljeća. Novostvorena bošnjačka politička nacija, kroz koju djeluju i globalni islamistički elementi, čeka svoju novu priliku. To se već čuje, vidi i osjeća: u srbijanskim pokušajima destabilizacije Crne Gore i sprečavanja njezina ulaska u NATO, u otvorenoj provokaciji slanja velikosrpski oslikanog vlaka na Kosovo, u Dodikovu referendumu i paradi za Dan Republike Srpske, u poruci Vučićeva izaslanika na pravoslavnom božićnom domjenku u Zagrebu kako će štititi ugrožene Srbe u Hrvatskoj svim raspoloživim sredstvima, u poruci srbijanskog predsjednika i prisegnutog četničkog vojvode Tomislava Nikolića kako je spreman ponovo poći u rat, u poruci ruskog predsjednika Putina dan uoči Trumpove inauguracije „onaj tko planira napasti Srbiju i Republiku Srpsku, mora znati da je time napao i Rusiju“. A bivši general JNA, kasnije Armije BiH Atif Dudaković iz Luksemburga poručuje bošnjačkim dječacima da nabave oružje i pripreme se za rat.

U tom i takvom kontekstu gledam raspravu o temi novog europskog poretka u emisiji “Otvoreno” Hrvatske televizije. Rasprava bi, pretpostavljam, trebala pružiti kvalificirani uvid hrvatskoj javnosti u nove izazove novog poretka. Na jednoj strani ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, na drugoj bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, recentna medijska zvijezda za europsku balkansku politiku Senada Šelo-Šabić iz Instituta za međunarodne odnose (IMO), institucije koja bi trebala biti stožerna za promišljanje hrvatske vanjske politike, voditelj Domagoj Novokmet.

Slažu se jedino u tome da se ponovo preslaguju karte u europskom i svjetskom poretku. No dok usamljeni ministar Stier upozorava na opasnosti destabilizacije u susjedstvu, osobito u BiH, kako od srbijanske velikodržavne politike tako i islamskog radikalizma i najavljuje balansiranu hrvatsku politiku prema transformaciji američko-europskog partnerstva, izvlačenje političkog i sigurnosnog profita iz hrvatskog članstva u EU i NATO savezu i stabilizacijsko djelovanje prema BiH, dame uz asistenciju voditelja vode Hrvatsku natrag u region.

Bivša šefica diplomacije poziva Hrvatsku i Srbiju da se pod svaku cijenu dogovore da rata ne bude! S istim licemjerjem s kojim su slične pozive prije četvrt stoljeća upućivali Veljko Kadijević i Borisav Jović vodeći rat za veliku Srbiju. IMO-va stručnjakinja za Balkan i Europu ponavlja modernizirane floskule Alije Izetbegovića otprije četvrt stoljeća, koje relativiziraju političku podčinjenost Hrvata u BiH, odvraćaju Hrvatsku od političkog utjecaja na razvoj u susjednoj državi, a voditelj čini sve da zamuti razlike između dviju dijametralno suprotnih politika.
Prvaci ‘regiona’
To je samo mala sličica iz velikog mozaika hrvatske politike i hrvatskih medija u današnjim vremenima velikih izazova. I ona budi sumnju: je li takva Hrvatska u stanju zaštititi vlastitu samostalnost, državnost i mjesto među državama zapadnog sustava vrijednosti čak i u najpovoljnijoj opciji novog poretka? Izazov je vrlo velik, ali uz nove ljude na Pantovčaku, u Banskim dvorima i na Zrinjevcu to je možda moguće.

No svakako je izglednije nego s političkim etablišmentom od prije tri godine, kada bi vas na HTV-u, u “Otvorenom” Domagoja Novokmeta, o novim vitalnim izazovima za državu upoznavali prvaci regiona: predsjednik Josipović nakon banjolučkog preludija za Milorada Dodika, ministrica Pusić nakon instrukcija u Foreign Officeu, njihova prigodna stručnjakinja S. Šelo-Šabić, Vesna Teršelič ispred REKOM-a. U emisiju bi se dakako izravno telefonom uključio bivši predsjednik Mesić, nakon polaganja kamena temeljca za zatvoreno arapsko naselje u sjevernom Mostaru.

Višnja Starešina /SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati