Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina:  Dr. Halid Genjac i hrvatska ‘velika svinja’

Objavljeno

na

U očekivanom valu susjedskih provokacija, na graničnim, trgovinskim i drugim pitanjima, u ovo vrijeme kad se očekuje otvaranje nove etape balkanske državno-političke slagalice, javio je ovih dana i dr. Halid Genjac, predsjednik Glavnog odbora vodeće bošnjačke stranke SDA. Poručio je dr. Genjac da BiH neće dopustiti Hrvatskoj izgradnju pelješkog mosta jer nikada na nju nije dala suglasnost.

Mala svinja

Ta bi izgradnja prema dr. Genjcu bila potpuno nelegalna, protivna međunarodnom pravu, osobito Konvenciji o pravu mora, jer most bi prolazio međunarodnim koridorom BiH prema otvorenom moru.

Gledam i slušam dr. Genjca kako suvereno tumači Hrvatskoj međunarodno pravo mora i pitam se hoće li ga itko barem podsjetiti na događaje iz Travnika i mudžahedinskog kampa Orašac ujesen 1993. godine. Naravno da nije.

Što se to ujesen 1993. godine dogodilo u Travniku, jednom od središta islamske radikalizacije u BiH, u čijoj su okolici podignuti prvi džihadistički logori za vojnu obuku u Europi? U samom Travniku u to vrijeme nema rata. Travnički Hrvati (i malobrojni Srbi koji su u tome dijelu BiH u sukobu uvijek bili uz Hrvate) uglavnom su napustili grad još u vrijeme proljetnog muslimansko-hrvatskog sukoba. U gradu je ostalo tek nešto gradske, reklo bi se i projugoslavenske elite, koji su se oslanjali na onu uobičajenu – nikome nisu ništa učinili, pa ni njima nitko ništa neće učiniti.

Srušena je prijeratna legalna vlast i Alija Izetbegović je upravljao gradom preko stranke SDA i svojih bliskih suradnika. Među najbližim mu je suradnicima u Travniku bio dr. Halid Genjac, ginekolog u travničkoj bolnici, bliski prijatelj Abdulahima Maktoufa, Iračanina koji se još prije rata nastanio u Travniku. I dr. Genjac i dr. Maktouf bili su u to vrijeme glavna veza za prihvaćanje i daljnji raspored stranih mudžahedina.

Navečer 19. listopada 1993. godine strani mudžahedini upadaju u stanove trojice travničkih Hrvata: profesora Ive Rajkovića, predratnog direktora Ive Fišića i arhitekta Kazimira Pobrića i odvode ih u nepoznato. Policijskog dužnosnika Dragan Popovića kidnapirali su na putu do stana. Do danas nije presudom utvrđeno tko im je dao popis ljudi koje treba oteti, tko im je pokazao gdje su njihovi stanovi. Kao motiv otmice bošnjačka strana nastoji nametnuti – razmjenu za četvoricu mudžahedina koje je uhitio HVO.

Motiv ne djeluje uvjerljivo, jer su logori Armije BiH u Bugojnu, Konjicu, Jablanici, Istočnom Mostaru tada bili puni hrvatskih uglednika koje se moglo ponuditi u razmjenu. A i ono što se događalo u mudžahedinskom logoru u Orašcu nimalo nije podsjećalo na pripremu za razmjenu.

Dopremljeni u logor povezanih očiju, tijela zavezanih u vreće, četvorica otetih Travničana, kojima su pridružili i tada jedva punoljetnog D.A. kojeg su oteli usput na cesti, bili su podvrgnuti batinama i poduci o islamu kao jedinoj pravoj vjeri. Morali su se nazivati novim imenima. Svi su bili svinje: velika svinja, stara svinja, mala svinja… Dragan Popović je bio “srpska svinja”. Baš kao i njegova supruga Ljiljana, i Dragan je potjecao iz tzv. mješovitog, hrvatsko-srpskog braka.

Sljedećeg jutra u logoru je izvršena obredna dekapitacija. Pred stroj za egzekuciju izvedeno je sve četvero otetih Travničana i mali D.A. Odabrali su Dragana Popovića. Uz povike “Tekbir! Allahu Ekber” mudžahedin mu je odrubio glavu, koju su potom ostali Hrvati morali ljubiti. Nakon toga su odvedeni natrag u zgradu, gdje su sljedećih desetak dana uz torturu imali i vjersku nastavu. Lokalni hodža ih je pokušao prevesti na islam. Oslobođeni su zahvaljujući upornosti obitelji i posredovanju europskih promatrača i UN-ovih mirovnjaka.

Heroina cijelog slučaja je Ljiljana Popović, koja je tada alarmirala sve adrese do kojih je mogla doći ne bi li pronašla muža. Uključujući i svojeg susjeda dr. Halida Genjca. Poslije rata je činila sve kako bi pronašla njegovo tijelo, a počinitelje i nalogodavce dovela pred sud. Kad sam prije desetak godina razgovarala s gospođom Ljiljanom, sudovi BiH još uvijek su bili zatvoreni za ovaj slučaj, muževo tijelo nije pronašla, nego je na mjestu gdje je bio prvi put pokopan zakopana konjska glava.

Velika svinja

Njezina istraga je pokazivala ono što je tada već “cijeli Travnik” pričao – da su iza otmice stajali visoki dužnosnici SDA, dr. Halid Genjac i Salih Beba. U međuvremenu su sudovi BiH, kako to oni znaju, zamutili slučaj podižući za isti zločin tri optužnice pred tri različita suda. Iračanin Maktouf osuđen je za pomaganje u otmici civila i nakon odslužene kazne napustio je BiH.

Do dr. Halida Genjca nikad nisu stigli, iako je jedan od otmičara, Egipćanin Abu Džafer, koji je u međuvremenu postao Bošnjak Mirsad Hodžić, pred sudom priznao da su popis za otmice dobili upravo od – dr. Halida Genjca.

Tužiteljstvo je to jednostavno zanemarilo. Politička karijera dr. Genjca ostala je stabilna, njegova politička platforma ista kao i ujesen 1993. godine, osigurati izlaz muslimanske republike – države na more. Danas to nastoji učiniti političkim sredstvima, između ostalog i zaustavljanjem gradnje pelješkog mosta. Pritom je dr. Genjac samo dosljedan. A s hrvatske strane – šutnja.
Zato dr. Genjac može do svojeg cilja poučavajući Hrvatsku međunarodnom pravu. Jer, hrvatska je politika već sama od sebe napravila – veliku svinju.

Višnja Starešina/SD

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati