Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Džihadistička veza Londona, Haaga i Travnika

Objavljeno

na

Haag, London, Bruxelles i BiH bili su prošle srijede tako simbolično povezani džihadizmom i posljedicama njegove zapadnjačke banalizacije.

Bruxelles se sjećao prve obljetnice velikoga džihadističkog napada na glavni grad ujedinjene Europe, koji je otkrio ne samo sve sigurnosne slabosti europske prijestolnice već i sve slabosti europske politike guranja glave u pijesak.

‘Nerelevantni’ pokajnik

Istog dana u Velikoj Britaniji, državi koja je upravo na krilima europske politike otvorenih vrata i nesnalaženja u migrantskoj krizi, referendumski odlučila napustiti EU, džihadistički se napad dogodio doslovce na vratima Parlamenta. Britanac obraćen na islam, pedesetdvogodišnji Khalid Masood, profesor engleskog jezika s poduljim dosjeom lakših kaznenih djela, za svoj je pohod na „nevjernike“ izabrao sintezu dvaju trendovskih oružja džihadista: automobil i nož. Iznajmljenim je terencem počeo gaziti ljude na Westminsterskom mostu, pregazivši ih četrdesetak, dvoje smrtno.

Potom je s dva noža utrčao kroz dvorišna vrata Westminsterske palače, u kojoj je upravo, uz prisutnost premijerke Therese May, zasjedao britanski parlament. Prije nego što je i sam ubijen uspio je zaklati policajca.

Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju tog se dana vodila žalbena rasprava u predmetu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg-Bosne, prvostupanjski osuđenih za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu progona Bošnjaka/Muslimana u BiH. Gotovo istodobno kada je Khalid Massud započeo svoj ubilački pothvat pred Westminsterskom palačom, odvjetnica generala Praljka, Nika Pinter ukazivala je Žalbenom vijeću kako je prvostupanjsko vijeće ozbiljno oštetilo istinu, osuđenike i pravdu kada je odbilo prihvatiti kao dokaze sve izjave svjedoka koje su se odnosile na djelovanje mudžahedina u muslimansko-hrvatskom ratu u BiH, ocjenjujući ih – nerelevantnima.

Među tim „nerelevatnim“ izjavama je i svjedočenje jednog od zapovjednika odreda el Mudžahid Alija Hamada koji je kao svojevrsni svjedok-pokajnik na suđenju zapovjednicima Armije BiH Hadžihasanoviću i Kuburi, podrobno ispričao svoj ratni put u BiH i ciljeve svoje borbe.

Ukratko: podrijetlom je iz Bahraina, prošao je džihadističku obuku u vojnim logorima Osame bin Ladena u Afganistanu, već u ljeto 1992. godine je poslan u BiH u misiju širenja Al-Qa’idine mreže i radikalizacije domaćega muslimanskog stanovništva, kroz vjersku obuku i kroz ratne operacije. Ratovao je u središnjoj Bosni, ponajviše na širem području Travnika, potanko je opisao napade na hrvatska sela u okolici Travnika i Zenice, kako bi ih očistili od Hrvata, osvajanje katoličke crkve i samostana u Gučoj Gori, koju su nakon skrnavljena mudžahedini minirali i namjeravali srušiti. Opisao je uvezanost odreda el Mudžahid u Armiju BiH i veze njihovih zapovjednika s bošnjačkim političkim vodstvom, uključujući i Aliju Izetbegovića.

Hrvati sami sebe očistili

U vrijeme dok je svjedočio izdržavao je kaznu u zeničkom zatvoru. Ali ne za ratne zločine, za koje nikada nije niti optužen, već za sudjelovanje u terorističkom napadu automobilom-bombom u zapadnom Mostaru 1997. godine. U vrijeme počinjenja terorističkog napada u Mostaru već je bio državljanin BiH – naturalizirani Bošnjak, kao i većina njegovih suboraca u el Mudžahidu.

Raspravno sudsko vijeće je sve to ocijenilo nerelevantnim, uključujući i obredna ubojstva, prihvativši potpuno tezu tužitelja da su Hrvati sami sebe etnički čistili. Ili još preciznije, da je hrvatsko vojno i političko vodstvo samo proizvodilo strah kako bi nagnali Hrvate da napuste svoja sela u središnjoj Bosni, dok su mudžahedini, njih oko 4000, bili tek puki marketing.

Pred jednim Khalidom Massudom, u moćnom, mirnom i policijski-obavještajno pokrivenom Londonu, britanska je premijerka iz sigurnosnih razloga hitno evakuirana iz Westminsterske palače na sigurnu poziciju.

Prema zaključcima prvostupanjskog vijeća Haaškog suda, strah Hrvata iz BiH pred nekoliko tisuća takvih boraca pred vlastitim dvorištima, bio je irelevantna izmišljotina. Tu tezu o izmišljenom hrvatskom strahu od islamskih boraca u BiH za haaško tužiteljstvo su pripremili i elaborirali upravo visoki časnici britanske vojske, koji su djelovali u BiH u sklopu misije UNPROFOR-a u središnjoj Bosni, upravo na prostoru na kojem su u to doba osnovani prvi vojni logori za obuku džihada na europskom tlu. Bili su to isti oni časnici koji su se svojim oklopnim vozilima svakodnevno mimoilazili s mudžahedinima u Travniku, Zenici, Bugojnu, u selima gdje su osnivani džihadistički kampovi, koji su s njima organizirali razmjene zarobljenika…

Postoje televizijske snimke na kojima se vidi da je tadašnji zapovjednik britanskog bataljuna general Alaister Duncan osobno rukovodio evakuacijom hrvatskih civila iz Guče Gore, koji su se pred mudžahedinskim napadom sklonili u crkvu, da je čak zbog nadiranja mudžahedina prema crkvi zapovjedio da britanski transporteri zapucaju na njih. U Haagu je svjedočio kako nikad nije vidio mudžahedine, da su glasine o njima bile tek moćno propagandno sredstvo Armije BiH, kojim se ubijao duh protivnika.

U vrijeme svjedočenja u Haagu, u kojima su negirali postojanje i ulogu mudžahedina u ratu u BiH, većina zapovjednika i obavještajnih časnika iz britanskog bataljuna UNPROFOR-a iz BiH, već su bili istaknuti eksperti međunarodne antiterorističke koalicije. Nitko se u Hrvatskoj s institucionalne ili ekspertne razine nije upuštao u analizu i razobličavanje njihovih supstancijalno lažnih svjedočenja na kojima se uvelike temelje i optužnica i prvostupanjska presuda za svehrvatski zločinački pothvat hrvatskom političkom i vojnom vodstvu Herceg-Bosne, baš kao i presuda za progon Dariju Kordiću. A nikoga izvan Hrvatske to se nije osobito ticalo, niti osobito zanimalo.

Kolijevku prepustili Erdoganu

Čak i kada je BiH već bila u zapadnim antiterorističkim agencijama označena kao država visokog sigurnosnog rizika, čak i kada su je britanski mediji počeli nazivati europskom kolijevkom suvremenog džihadizma, nikada nije osviješteno na kome se je najviše trenirao taj džihadizam, da su njegove primarne žrtve bile Hrvati u BiH, s kojima su dijelili teritorij. Naime, linije protiv srpske vojske su tad već bile čvrste i neprobojne, a teritorij već etnički uglavnom očišćen. A i njihovi su osvajački ciljevi bili usmjereni prema Rimu.

Upravo te bezgranične mogućnosti prešućivanja i laži čine mogućim da i Žalbeno vijeće proglasi nerelevantnim dokaze o aktivnostima mudžahedina u muslimansko-hrvatskom ratu i islamističkim elementima tog rata. Bez obzira na to što je pred samo jednim takvim borcem evakuirana Theresa May, što je istog dana turski predsjednik Erdogan zaprijetio građanima Europe da neće sigurno hodati svojim ulicama, što se predsjednik islamske zajednice BiH Husein Kavazović obrušio na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović jer se usudila progovoriti o sve prisutnijoj islamskoj radikalizaciji u BiH.

Ili možda upravo zbog toga. U strahu je, naime, najlakše žrtvovati najslabijeg. Još jednom zažmiriti na zbivanja u BiH, iako je za svoje potrebe već deklariraju kao europsku kolijevku džihadizma. Jednostavno prepustiti kolijevku, ne bi li se malo primirilo Erdogana i dobio predah. Koji je uvijek samo privid predaha.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati