Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Federica na balkanskim vatrama

Objavljeno

na

Put putuje visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Federica Mogherini po balkanskim prijestolnicama. Jedan dan u Skoplju, drugi u Sarajevu… Gdje god zaiskri, eto visoke predstavnice. Ako netko slabije pamti, to je ona simpatična dama koja je nakon velikog terorističkog napada u Bruxellesu suznih očiju zavapila: “Vidite li što nam to čine, što nam to čine?!”

Za one koji bolje pamte to je gospođa kojoj se baš posrećilo kada su birali visoku predstavnicu za vanjsku politiku jer se lijepo uklopila u kadrovske pogodbe i križaljke: žena, socijalistica, bivša ministrica sa staroeuropskog juga, što je bilo vrlo komplementarno predsjedniku Europske komisije Jean- Claudeu Junckeru, predsjedniku Europskog vijeća Donaldu Tusku i drugim elementima križaljke.

I sve je to jedna lijepa i ugodna shema, osobito ugodna izabranima, dok se negdje na europskom tlu ne počnu paliti vatre mogućih sukoba, dok se ne pokaže potreba za istinskim europskim političkim vodstvom, kao što je to danas u Makedoniji, sutra u BiH, jučer u Crnoj Gori, a prekosutra možda na Kosovu ili Sandžaku…

Sjetite se de Michelisa

A u trenucima kada ratničke vatre počnu gorjeti, vidi se da Europe kao političke i sigurnosne snage zapravo nema, kako što je nije bilo niti početkom devedesetih, kada je počeo velikosrpski ratni pohod na Hrvatsku, potom na BiH. Oni koji pamte kao slonovi, moraju priznati da je ondašnji europski mirovni putnik i sunarodnjak gđe Mogherini, talijanski vanjskopolitički ministar Gianni de Michelis, koji je mirovne misije upotpunjavao kondicijskim treninzima po diskotekama i gastronomskim istraživanjima, bio politički uvjerljiviji.

U ono doba, nedostatak europske političke snage nadomjestile su snažne države: Velika Britanija koja je svoju politiku očuvanja neke preoblikovane Jugoslavije sa srpskom dominacijom pretvorila u politiku EU-a i UN-a, Njemačka koja je ujesen 1991. godine napravila vlastitu vanjskopolitičku inicijaciju međunarodnim priznanjem Hrvatske. Naposljetku je ipak morala doći Amerika, da bi napravila mir.

Hrvatska je iz tog rata izišla kao pobjednica, jer je uz Sloveniju koja je dobila Miloševićevu ispisnicu iz Jugoslavije, jedina na kraju postala završena država, s definiranim teritorijem i ustavnopravnim poretkom. Za taj uspjeh presudno je bilo jedinstvo naroda oko cilja stvaranja i obrane države te vizija i državno vodstvo predsjednika Tuđmana, koji je znao stvoriti i održati to jedinstvo i kombinacijom vojske, politike i diplomacije ostvariti cilj.

Na prvi pogled danas bi uza sve vatre u susjedstvu pozicija Hrvatske trebala biti mnogo ugodnija: ne samo što je formalno definirana država već je i članica EU-a i NATO saveza. No stanje nije nimalo bezazleno jer su se promijenili i susjedstvo i Europa. U istočnom susjedstvu su politički vrlo aktivne dvije snažne države s autokratskim porecima, nedemokratskim vrijednostima i globalnim pretenzijama: Rusija i Turska sa dvojicom snažnih vođa Putinom i Erdoganom. Oni su moćno zaleđe dvjema sustavnim i postojanim regionalnim politikama: srpskoj i muslimanskoj.

Nasuprot njima je uređena, bogata i slaba EU. U toj EU više nema Velike Britanije, koja barem zna voditi politiku. No to ne znači da se Velika Britanija neće politički uključiti u rasplet preko NATO-a i UN-a, što će dodatno oslabiti EU. U toj EU više nema ozbiljnijeg političkog vođe, nakon što je Angela Merkel, politikom otvorenih vrata napravila salto mortale. Uz to ovo je i godina izbora – od Nizozemske, preko Francuske do Njemačke.

Kad je riječ o BiH, o kojoj presudno ovisi i hrvatska stabilnost i sigurnost, više uopće nije riječ o tome da srpsko i bošnjačko vodstvo iskazuje otvoreni prezir prema EU-u i ignorira njegove zahtjeve odbijajući postati Europom u smislu demokratskih vrijednosti i ustavnopravnog ustrojstva, već je riječ o tome da se EU ima razloga pribojavati da će biti pretvoren u BiH.

Destabiliziran. Jer ruske i turske ambicije se ne zaustavljaju u BiH. I nastojat će ostvariti politički profit na tom europskom strahu.

Bakirova vatra

Zbog toga mi se, barem sa stanovišta hrvatske stabilnosti i sigurnosti, trenutačno najozbiljnijom prijetnjom čini izazivanje institucionalne blokade u BiH soliranjem Bakira Izetbegovića na reviziji postupka za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Čini mi se sad čak ozbiljnijom prijetnjom od povremenih vatri koje naviještaju oružane sukobe, a koje se s vremena na vrijeme pale, od Republike Srpske, preko Kosova do Makedonije. Istina, srpska i muslimanska politika na Balkanu, kao i njihovi veliki pokrovitelj, imaju mnogo točaka sukoba interesa na tom prostoru. No ne vjerujem da će ti sukobi interesa eskalirati u konflikte većih razmjena prije nego što zajednički oslabe zajedničkog protivnika.

Na lokalnoj razini prije nego što srpska i bošnjačka politika ne pokušaju eliminirati Hrvate kao politički subjekt a potom i doslovce iz BiH, na europskoj razini prije nego što Rusija i Turska ne pokušaju izazivanjem krize i kaosa u BiH dodatno uplašiti Europu svojom snagom.
Zato mi se čini realnim, nakon Izetbegovićeva manevra s revizijom presude za genocid, očekivati poteze sarajevskih sudskih vlasti koje ujedinjuju u cilju bošnjačko i srpsko vodstvo u BiH: a to je aktiviranje optužnica za ratne zločine protiv Hrvata. Izvori upućeni u rad sarajevskog tužiteljstva za ratne zločine posljednjih dana upozoravaju da bi uskoro mogle biti aktivirane optužnice za ratne zločine nad Srbima: na Kupresu (1992.), i u završnim operacijama Maestral i Ljeto 95 te nad Muslimanima/Bošnjacima u Mostaru (1993./1994.).

To bi se terminski moglo poklopiti s najavljenom završnom raspravom o žalbi šestorice Hrvata (Prlić, Praljak, Petković, Stojić, Čorić, Pušić) pred Haaškim sudom. Kako u žalbenom vijeću Haaškog suda većinu ima političko-sudačka škola koja je u žalbenom postupku generala Gotovine zagovarala potvrdu udruženog zločinačkog pothvata i osuđujuću presudu i preglasavanjem izgubila, sasvim je moguće da je presuda već zapravo napisana.

A Federica?

Ukratko, uz potporu Haaškog suda, u bošnjačko-srpskom tužiteljstvu u Sarajevu (uz participaciju hrvatskih kadrova iz stare beogradske političke škole) pravljen je i napravljen politički koncept kolektivnog kaznenog progona, cijelog HVO-a, najviših zapovjednika HV-a i kolektivne odgovornosti hrvatske politike za agresiju i dvostruku zločinački pothvat u BiH: nad Srbima 1992. i 1995. i nad Muslimanima/Bošnjacima 1993. i 1994. Nužna je posljedica gubitak povjerenja u hrvatsku politiku u BiH i u Hrvatskoj, koje može varirati od nezadovoljstva i podjela do kaosa. Takav rasplet može spriječiti samo istinska unutarnja politička i institucionalna katarza.

Umjesto postupanja po uputama Europskog parlamenta i Europske komisije o federalizaciji, neselektivnom pravosuđu i pravnoj državi, interesni srpsko – bošnjački partneri su spremni izazvati EU kolektivnom kriminalizacijom njezine države članice. A Federica? Federica, kao metafora EU-a se boji: ne samo vatre u Makedoniji ili na Kosovu već i u Bruxellesu, Rimu, Parizu, Berlinu… Pitanje je kako i tko može objasniti „federici“ kao metafori, da će vatre to više gorjeti što se bude više bojala? I da neće spasiti Rim pobjegne li iz Mostara.

Višnja Starešina /Slobodna Dalmacija

>http://kamenjar.com/ivo-lucic-tuziteljstvo-rs-ovih-dana-podize-optuznice-hrvatskih-zapovjednika-kupresu-drugim-mjestima/

>http://kamenjar.com/donosimo-konacan-detaljan-raspored-tijeka-zalbene-rasprave/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati