Pratite nas

BiH

Višnja Starešina: Godina ispitivanja granica

Objavljeno

na

Velika žurba oko političkih savezništava i budućih državnih granica obilježila je kraj ove 2016. godine u našem najbližem susjedstvu – u BiH.

Priča prva: neprikosnoveni šef Republike Srpske Milorad Dodik upire sve svoje veze ne bi li ipak stigao u Washington, na jedan od balova povodom inauguracije novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Priča druga: bivši pripadnik srednjeg ešalona britanske diplomacije Timothy Less objavljuje u vanjskopolitičkom časopisu Foreign Affairs izazovnu analizu u kojoj pledira za promjenu granica na Balkanu.

Priča treća: u izvanrednom prednovogodišnjem izdanju Centralnog dnevnika sarajevske FACE-TV, domaćin Senad Hadžifejzović ugostio je novinara, političara i simboličnu žrtvu Srebrenice Emira Suljagića, da uputi otvoreni poziv na bošnjačko-srpsko savezništvo, kontra pokvarenog Zapada.

Dodiku nije toliko do plesa na kojem će navodno biti i Melania. Više mu je bilo stalo do pozivnice na onu pravu inauguracijsku svečanost izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa. No kad je već njegovi američki lobisti nisu uspjeli isposlovati, i pozivnica na bal je dobro došla kao povod da uz nju pokuša ishoditi diplomatsku vizu. Da na bal otputuje kao državni dužnosnik. I tu je naišao ne samo na zatvorena vrata američkog veleposlanstva u Sarajevu, već ga je snašao i izravni telefonski poziv zamjenika pomoćnika američkog državnog tajnika Briana Hoyt Yeea, onog istog koji je nedavno bio na turneji Zagreb – Sarajevo i s čijim porukama o nužnosti reformi u državi, zahtjevom za veći angažman protiv radikalizacije i terorizma i osudu svake primisli secesionizma Republike Srpske nisu bile zadovoljne ni sarajevske ni banjolučke vlasti.

B. Hoyt Yee je, navodno, zatražio da se Dodik odrekne deklaracije koja ne isključuje raspisivanje referenduma o odcjepljenju Republike Srpske. Dodik navodno nije pristao. I ostao je bez diplomatske vize pa sad traži druge načine (običnu vizu) da ipak stigne na bal s Melanijom.

Milorad Dodik nije postigao maksimalističke ciljeve. Ali čak i bilo kakvo putovanje u blizinu Trumpove inauguracije bilo bi mu iskoristivo u propagandne svrhe u vrijeme kada prkosi aktualnoj američkoj politici i presudi Ustavnog suda BiH i priprema proslavu 25. obljetnice Republike Srpske, što je tek utiranje puta za odcjepljenje.

No tim su mu čvršće vrata zatvorena. Naime, ni B. Hoyt Yee nije od jučer i srpske propagandističke vještine mu nisu nepoznate. Taj “zamjenik pomoćnika državnog tajnika”, kako ga često posprdno tituliraju Dodikovi mediji, u postjugoslavenskim mirovnim i političkim procesima je zapravo dulje nego Milorad Dodik, još od 1993. godine, kada je kao mladi asistent posebnog američkog izaslanika za BiH Charlesa Redmana vodio bilješke na svim ključnim razgovorima i pregovorima za zaustavljanje rata, na kojima se stvarala nova državna arhitektura Balkana i utirao put daytonskom miru pod američkim vodstvom, miru koji je podrazumijevao vojnu pobjedu nad srpskim vojskama u Hrvatskoj i BiH.
Od tada do danas B. Hoyt Yee je na najrazličitijim pozicijama u američkoj diplomaciji ili NATO-u bio vezan uz europski jugoistok, da bi zadnjih godina postao ključna osoba u State Departmentu za jugoistočnu i srednju Europu. Zašto podsjećam na to? Tek da se vidi da nije samo srpska politika ta koja ima kontinuitet.

No Dodikovi propagandistički kapaciteti nisu za podcjenjivanje. Uostalom, propaganda je tradicionalno najjači dio srpske vanjske politike. U nju se ulaže mnogo. I truda i novca. I rezultati ne izostaju. Bez obzira na rasplet, negdje u uhu ostat će njegova priča: kako za novog američkog predsjednika on više nije persona non grata, a osamostaljenje Republike Srpske više nije sasvim neprihvatljivo.

Dodatni vjetar u leđa Dodikovim naporima daje analiza bivšeg britanskog diplomata Thimothyja Lessa objavljena u uglednom časopisu za vanjsku politiku Foreign Affairs. Riječ je zapravo o apelu za promjenom granica na Balkanu i stvaranju većih nacionalnih država: Srbije, Albanije i Hrvatske, konceptu u kojem BiH praktički nestaje. Nije to prvi put da se različitim probnim balonima testiraju ideje o promjeni granica na jugoistoku Europe. No da bi se znala težina i pozadina tih ideja, bitno je znati tko stoji iza njih. Više detalja upućuje da je i to jedan od Dodikovih lobističkih pothvata.

Prvo, da neka ozbiljna država testira ideje o promjeni granica, ne bi to činila preko anonimnog bivšeg diplomata srednje razine (bivši voditelj ureda britanskog veleposlanstva u Banjoj Luci i u Makedoniji). Drugo, cijela je analiza tako očito ciljana na afirmaciju osamostaljenja Republike Srpske.

I treće, Crna Gora je u tom konceptu ponovno “pripojena” Srbiji, što je protivno bilo kojoj zapadnoj politici.

Priča treća traje u bošnjačkim medijima i medijima tzv. regionalne provenijencije, u vidu poziva na bošnjačko-srpski savez kontra Zapada. Najeklatantniji primjer je upravo spomenuti razgovor Senada Hadžifejzovića s Emirom Suljagićem. Glavne su Suljagićeve poruke: ni mi ni Srbija nemamo ništa od Zapada, dosad smo vodili njihove ratove, što nas je dovelo u civilizacijsku karantenu, izbjeglička kriza je pokazala Europu kao skupinu ksenofobnih država koje se ograđuje žicom, Hrvatska vodi specijalni rat protiv BiH na njezinu tlu, Angela Merkel traži od Andreja Plenkovića da joj pomogne podjarmiti BiH, kako bi 120.000 HDZ-ovaca mogli zauvijek upravljati rajom…

Zato E. Suljagić gorljivo poziva na srpsko-bošnjačko savezništvo, “da zajedno uredimo svoju avliju”, jer su, eto, povijesno upućeni jedni na druge. Kada to kaže E. Suljagić, njegove riječi imaju osobitu propagandističku vrijednost. Jer on je jedan od rijetkih muslimanskih mladića koji su preživjeli srpski srebrenički pokolj 1995. (bio prevoditelj za UNPROFOR), obitelj mu je bila žrtva četničkih pokolja i u Drugom svjetskom ratu, Europa je od njega napravila simbol žrtve i svoje loše savjesti, provela ga je kroz svoje institucije i sveučilišta na kojima je stekao sva svoja politička znanja i akademska zvanja, kao političar i dužnosnik u BiH već godinama živi od europskog novca…

A on joj sad pljuje u lice moleći Srbe za savezništvo. Ohrabreni snažnim utjecajem Rusije i Turske, srpski i bošnjački politički establišment danas šalje otvorenu poruku savezničkog sukoba sa Zapadom. Zapravo pozicije su slične onima u bivšoj Jugoslaviji 1990. Hrvatska je danas u povoljnijem položaju nego tad: jer je država, jer je članica EU-a i NATO-a i jer se srpsko-bošnjačko savezništvo jasno pokazuje kao antizapadno savezništvo.

No to je prednost samo ako Angela Merkel i Donald Trump žele vidjeti što to vuče u savezništvo Emira Suljagića i Aleksandra Vučića, zašto će se tom savezu u sljedećem koraku pridružiti Milorad Dodik i Bakir Izetbegović. Ako prihvate činjenicu da će Zapad uvijek biti uljez i neprijatelj u njihovoj avliji. I ako ih pokušavaju pridobiti uza se još jednom stipendijom.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Kožul: Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava

Objavljeno

na

Objavio

Zatražena istraga o prisluškivanju hrvatskog državnog vrha: ‘Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava’

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je BiH agencija duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja

Član povjerenstva za nadzor nad radom obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Predrag Kožul najavio je u subotu da će zatražiti istragu o radu agencije koja je navodno ilegalno prisluškivala hrvatske političare i gospodarstvenike iz BiH i Hrvatske.

“Tražit ću preciznu istragu ove novonastale situacije. Povjerenstvo ima široke nadležnosti u nadzoru rada OSA-e. Nastojat ćemo te nadležnosti iskoristiti do kraja i rasvijetliti činjenice”, rekao je Kožul novinarima u Mostaru.

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je OSA duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja.

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić potvrdio je da je OSA provodila posebne mjere, no odbacio je tvrdnje da su prisluškivani dužnosnici iz Hrvatske.

Kožul, koji je i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH uvjeren je kako se OSA zloporabi.

“Sada imamo evidentnu zloporabu, ne samo OSA-e nego i ljudi, konkretno ministra sigurnosti. To je vrlo ozbiljna situacija i na tragu je svega onoga što se događa u BiH posljednjih mjeseci prema bosanskohercegovačkim Hrvatima i Hrvatskoj. A svaki takav potez reflektira se i na odnose prema EU i NATO-u”, dodao je Kožul.

Ocijenio je da je Mektić počinio kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti te iznošenja tajnih podataka. “Svaka njegova (Mektićeva) reakcija predstavlja zloporabu položaja i agencije, a napose tajni u dijelu koje se odnose na, kako kažu, legalne i legitimne akcije agencije. A to su povjerljive ili tajne informacije”, dodao je.

Mektić je najavio da će uskoro u posjet BiH stići predstavnici Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) iz Hrvatske kako bi se afera rasvijetlila.

Mektić: Zvaničnici iz Hrvatske su prisluškivani radi zaštite ekonomskih interesa BiH

facebook komentari

Nastavi čitati