Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska u jugo-oklopnjaku, a okolo lete guske u magli

Objavljeno

na

Nekadašnji nadareni šahist, potom perspektivni i u ratu stasali Šešeljev četnik, a danas moćni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovno je promijenio ruho.

Umjesto dotrajalog velikosrpskog obukao je novo jugoslavensko ruho. A kada se stare velikosrpske ambicije presvuku u jugoslavensko ruho, znak je to da počinje operacija srpske političke ekspanzije.

Četništvo, naime, služi iznad svega za unutarnju srpsku mobilizaciju i podizanje borbenog duha, dok se za izlazak na vanjsku pozornicu mora preko njega navući neka prihvatljivija jugo-opravica.

Ovisno o okolnostima ta se srpska ekspanzija zaogrnuta jugoslavenskim ruhom provodila i ratnim i mirnodopskim političkim sredstvima, uvijek vodeći računa o međunarodnim okolnostima i uvijek pod moćnom zaštitom neke od velikih sila.

Nakon Prvog svjetskog rata provedena je preko političkog projekta prve Jugoslavije. Pred kraj i nakon okončanja Drugog svjetskog rata provedena je ratno-političkim projektom jugoslavenskog bratstva u komunističkoj revoluciji.

U Domovinskom ratu su je pokušali provesti projektom bratske obrane Jugoslavije. Ali im se brutalnost obila o glavu, ponajprije zahvaljujući strateškoj dubini predsjednika Tuđmana, želji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom i snazi hrvatskih vojski – HV-a i HVO-a.

No danas, kada srpski predsjednik Vučić ponovo oblači jugo-ruho, s pozicije širokogrudnog balkanskog pomiritelja Istoka i Zapada, Hrvatska nema odgovor jednake strateške dubine. Tek reagira, i to na razini verbalnog rata.

U prilog novom jugoslavenskom ruhu srpske politike svjedoče i riječi srpskog patrijarha Irineja na ustoličenju novog dalmatinskog episkopa Nikodina Kosanovića, koji je izgovorio na prvi pogled prijekorne riječi svome narodu “I u našem narodu mržnja nije prestala. Osvete se pripremaju i nagoviještaju pa Bože budi sa mnom da se one nikada ne realiziraju“. Patrijarh time stavlja SPC na Vučićevu ravan, pomiritelja među ekstremima.

U prilog istome ruhu progovorio je na istome događaju i neformalni glasnogovornik Vučićevih ideja Aleksandar Vulin, koji je naoko pomirljivo kazao „kako u građanskom ratu ima onoliko istina koliko ima strana“. U novome jugoslavenskom ruhu službena Vučićeva Srbija preuzima ulogu JNA iz 1991. samo (zasad) drugim sredstvima.

I zato nije slučajno da je upravo ove jeseni, otkrivanjem spomenika u prisutnosti vrha srpske države, izrazito naglašena herojska uloga majora JNA Milana Tepića. I nije slučajno da je Aleksandar Vučić na otvaranju tvornice u Rumi u javni prostor Srbije ponovo uveo umirovljenog generala, nama poznatijeg kao majora Veselina Šljivančanina. Major Tepić i major Šljivančanin upravo su paradigma te nove Vučićeve jugoslavenske sinteze.

Major Tepić, Srbin iz Bosanske Dubice, 29. rujna 1991. svjesno je eksplozivom odlučio ubiti sebe kako bi raznio skladište streljiva JNA u predgrađu Bjelovara, ne želeći ga predati Hrvatskoj vojsci.

U namjeri da raznese cijeli skladišni kompleks, odnosno još četiri skladišta i prouzroči eksploziju opasnu za cijeli Bjelovar, svojim su ga tijelima spriječila četiri hrvatska vojnika, pripadnika ZNG-a. Oni su zapravo spasili Bjelovar od monstruma koji je krenuo uništiti grad.

Znate li kako se oni danas zovu u Hrvatskoj?  Zovu se – četiri hrvatska branitelja.

Na dan kada je major Šljivančanin sa svojim suradnicima, „bezbednjacima“ JNA započeo pripreme za egzekuciju ranjenika i pacijenata iz Vukovarske bolnice, 19. studenoga 1991. godine, tadašnje prosrpsko Predsjedništvo SFRJ je majora Tepića proglasilo narodnim herojem. Po njemu se već godinama u Srbiji nazivaju ulice, vojarne…

Znate li kakva je krivnja majora Šljivančanina za egzekuciju na Ovčari prema presudi Haaškog suda? Nikakva. Čak štoviše, suci su zaključili da je on poslao autobuse s ranjenicima i pacijentima iz Vukovarske bolnice na Ovčaru u namjeri da ih – spasi.

To ruglo od presude dogodilo se zahvaljujući iznimnom trudu i radu države Srbije, a osobito KOS-ove strukture s ciljem da odmaknu sudsku krivnju od Jugoslavije, JNA i KOS-a. A znate li što je pritom učinila hrvatska država? Ništa.

U isto vrijeme kada je JNA sravnila sa zemljom Vukovar, kad Šljivančanin „spašava“ na Ovčari, kad Tepić postaje heroj u Beogradu, a Izetbegović poručuje da to nije njegov rat, Hrvati iz BiH se organiziraju u Herceg-Bosnu, kao branu takvoj jugoslavenskoj sintezi.

Na rođendan bivše Jugoslavije 29. studenoga ove godine, žalbeno vijeće Haaškog suda će presuditi je li ta odluka bila udruženi zločinački pothvat hrvatskog predsjednika Tuđmana i svih hrvatskih političkih i vojnih aktera u BiH. Ma kakva bila presuda, poligon za novi balkanski preustroj otvorit će se u BiH.

Vučić u taj rasplet ulazi u JNA oklopnjaku, kao nasljednik od zločina amnestirane, idilične jugoslavenske sinteze, koji ima zadatak prevenirati obnovu fašizma u Hrvatskoj, a koji je u BiH faktor razuma i brana islamskoj radikalizaciji. I na tome skuplja međunarodnu potporu.

A kako u taj proces ulazi Hrvatska? Ponajviše kao pjevačica domoljubnih pjesama. Ali i kao država čija je institucionalna pamet još uvijek u onom starom oklopnjaku JNA. Oko kojeg povremeno lete guske u magli.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Brkić žestoko o Vučiću: “Vučić se ponaša kao da je još u Glini 1995.”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati