Višnja Starešina: Lex Hrvatikus – ili kako razdijeliti svoje more prema potrebama

2

Ono što je ovih dana u dvorani Međunarodnog suda pravde u Haagu pročitao francuski sudac Gilbert Guillame za Hrvatsku nije presuda i nije obvezujuće.

Jednako tako, ono što je još 2001. godine s tadašnjim slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom dogovorio tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan, za Hrvatsku nikad nije bilo sporazum o razgraničenju u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali. To „nešto“, što su navodno u prijateljskom ozračju saune u jednim slovenskim toplicama dogovorili Janez i Ivica, ili preciznije što je Janez gurnuo Ivici kao rješenje za razgraničenje Piranskog zaljeva/Savudrijske vale, nije postalo međudržavni sporazum samo zato što se tada nije uspjela dovoljno iskontrolirati stručna i politička javnost.

Sjećam se dobro medijskih panegirika „dvojici razumnih političara“ koji su, neopterećeni pravnim ekspertizama i savjetnicima, u četiri oka začas našli rješenje kakvo Tuđman nije uspio postići sa Slovencima deset godina. I to je zapravo istina. Janez je Ivici, u prijateljskom ozračju, gurnuo rješenje koje potire međunarodno pravo o utvrđivanju morskih granica i umjesto Konvencije o pravu mora uvodi razgraničenje prema odokativnom načelu „koliko vam treba da nam ne bi pravili probleme“.

Zašto je Ivica poslao Olgu

Račan se ipak morao povući iz dogovora s Drnovšekom nakon što su međunarodni pravnici i istarski lokalni političari, tada Račanovi koalicijski partneri i tada Sanaderovoporbeni HDZ pročitali kakvu je granicu s morskim dimnjakom prema otvorenom moru Janez uvalio Ivici, nakon što se iščitalo da nije problem samo u ribama, već to rješenje iz saune dovodi u pitanje hrvatsku granicu s Italijom, hrvatsko sljedništvo u Osimskim sporazumima i da se ulazi u opasne presedane za buduća razgraničenja u Neumskom zaljevu, na Prevlaci, na Dunavu… No povukao se baš račanovski – nije potpisao, a potpisano je.

I nakon što je razotkrivena sva moguća štetnost rješenja iz saune, nakon što više niti jedan politički dužnosnik, uključujući i samog Račana to nije želio potpisati, poslao je službenicu Ministarstva vanjskih poslovaOlgu Kresović-Rogulja da parafira uradak. I hrvatska je javnost na to reagirala baš hrvatski. Nikad se nije postavilo ozbiljno pitanje: što je to navelo opreznog i naoko neodlučnog Ivicu Račana da takvim sporazumom iz saune ugrozi hrvatsku poziciju u svim otvorenim graničnim pitanjima i dovede u pitanje Osimske sporazume? I što ga je navelo da i nakon što je otkrivena štetnost tog dogovora pošalje načelnicu minornog odjela u Ministarstvu vanjskih poslova da ga parafira?

Slovenskoj je strani paraf načelnice bio dovoljan da rješenje iz saune smatra Sporazumom. Jer načelnica je potpisala kao izaslanica premijera. I Slovenija je na tome ustrajala i gradila dalje. Hrvatska ga nikad nije priznavala, odmahnula je rukom i zaboravila. Ali arbitražni sud je po njemu donio presudu. Hrvatska se doduše povukla iz te arbitraže nakon što se otkrilo da slovenski predstavnici korumpiraju suce. Hrvatska ne priznaje ni sud niti presudu. Znamo da to nije presuda Međunarodnog suda pravde, iako su zbog dojma iznajmili njegovu dvoranu. Ali ne zavaravajmo se, ta ne-presuda će postati osnova za svako sljedeće rješenje, kao što je ne-sporazum postao osnova za ne-presudu.
I kao što bi hrvatsko načelo odustajanja od međunarodnog prava pri morskom razgraničenju mogao postati svojevrsni Lex Hrvatikus – dijelimo svoje more svakome prema potrebama: u Neumskom zaljevu, na Prevlaci, na Dunavu. Gdje god ima želja.

Kratkoročno, dakle vrlo brzo, ne-presuda će postati političko oružje Slovenije da čini pritisak na granici i da drži Hrvatsku izvan shengenske zone, kao što je ne-sporazum bio sredstvo da političkim pritiscima drži Hrvatsku izvan EU-a, blokirajući pristupne pregovore. Tada je to činila kao eksponent britanske politike zapadnog Balkana. Danas i sutra će to činiti kao eksponent njemačke (Merkeličine) politike zapadnog Balkana, koja je samo preuzela raniju britansku političku koncepciju.

Cilj je bio isti jučer, danas, a bit će i sutra – ostaviti Hrvatsku u postjugoslavenskom, balkanskom političkom zagrljaju i učiniti Sloveniju mostom između stare EU i Europe nižih brzina. Dvije su mogućnosti izlaska iz ovog začaranog kruga ne-sporazuma i ne-presuda.

Imamo dva izlaza

Prva je: potražiti partnerstvo u Washingtonu i jačati inicijativu Baltik-Jadran-Crno more (Inicijativa triju mora), koja jedina može biti brana njemačkoj samovolji u uvjetima nove EU i sitnosusjedskim podvalama i krađama pod tim kišobranom. Skori susret predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Donalda Trumpa u Poljskoj, na marginama summita Inicijative triju mora, je korak u pravom smjeru.

Drugi je uvjet: da Hrvatska od ne-države postane država. Za razliku od ne-države, država se ne čudi što Slovenci imaju jasni cilj i strategiju ne samo za Piranski zaljev, već i za cijelu Hrvatsku. Za razliku od ne-države, država bi do danas barem pokušala razjasniti: što je to motiviralo sporog i vazda opreznog Ivicu Račana da tako brzo prihvati, a potom i parafira rješenje iz saune, koje već više od 15 godina Sloveniji i različitim europskim politikama služi kao sredstvo za guranje Hrvatske u postjugoslavenski zagrljaj. A ne-državi na dulje staze niti Amerika ne može pomoći.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

  • Omnes Omnibus

    Kad spominjete drzavu i ne-drzavu, ne zaboravite da na koncu sve ovisi o ljudima na kljucnim pozicijama: jesu li to nacionalno svijesni politicari ili tudinske sluge?

  • Dusko Besenic

    Lijep rezultat zdravog razuma g-đe Starešine, jedino me čudi malo neprirodna ,,nježnost” prema krivcima sa naše strane….od Račana do Plenkovića?? ,,U milostivog ljekara, smrdljiva je rana!”