Pratite nas

Istaknuto

Višnja Starešina: Miro Kovač testira Vučića

Objavljeno

na

Sasvim doslovce vijest bi glasila: radna skupina EU-a za proširenje je u ponedjeljak skinula s dnevnog reda točku o pripremama za otvaranje poglavlja 23 sa Srbijom. Sjećamo se još, dakako, to je ono famozno poglavlje o pravosuđu i temeljnim slobodama, namjenski kreirano za namjerno usložnjeni hrvatski pristup Europskoj uniji.

[ad id=”93788″]

Amerika je okončala farsu s dnevnicima

Zbog njega su nadležne hrvatske institucije na zahtjev haaškog tužitelja Sergea Bramertza, godinama tražile topničke dnevnike. Dnevnici su se na kraju pokazali nepostojećim, ali tek nakon što je iz Washingtona stigla izravna poruka Londonu da bi sad zbilja farsu trebalo okončati.

Za sljedeće zemlje kandidatkinje, dakle i za Srbiju, postupak je za još nekoliko nijansi usložnjen. One naime moraju otvoriti poglavlje 23 i srodno mu poglavlje 24, koje se odnosi na slobode i sigurnost, da bi uopće mogle započeti pregovore o drugim temama.

Dakle, najprije valja sukladno europskim normama regulirati balkansku postkonfliktnu ostavštinu da bi se moglo prijeći na širu europsku tematiku. I još k tome, ta ista poglavlja 23 i 24 s kojima se otvaraju pristupni pregovori, zatvaraju se posljednja. Da ne bi do kraja zaboravili što su obećali na početku.

Srbija je očekivala i Europska unija je nekako generalno planirala da će pregovore za oba kvalifikacijska poglavlja otvoriti u lipnju. No ta je točka u ponedjeljak nestala s dnevnog reda. Što se zapravo dogodilo?

Mediji sugeriraju: Hrvatska je blokirala Srbiju u otvaranju pristupnih pregovora. No političkoj biti samog događaja mnogo je bliži odgovor: Srbija je blokirala Srbiju.

Učinila je to, između ostalog, donošenjem i zadržavanjem zakona o univerzalnoj jurisdikciji za progon ratnih zločina na teritoriju svih država bivše Jugoslavije, što nije u duhu europske pravne prakse. Osobito je neprilično da to čini država agresor.

Drugi razlog srpske samoblokade je odbijanje provedbe međudržavnih sporazuma o pravu manjina.

Ta „univerzalna jurisdikcija“ je sadržajno bila politički iznimno lukav potez. Država koja je u osvajačkom pohodu na teritorije drugih država, kako bi stvorila i etnički očistila teritorij za veliku Srbiju počinila najteže ratne zločine, 2003. godine je donijela zakon po kojem se proglašava nadležnom za suđenja za sve ratne zločine na cijelom području bivše Jugoslavije.

Alibi za takav potez pronašla je u suradnji s Haaškim sudom.

Izrazila je spremnost da sama sudi počiniteljima zločina na Ovčari, pod monitoringom Haaškog suda, hrvatskih nevladinih udruga, pravnih eksperata… Da bi to mogla činiti trebala joj je „univerzalna jurisdikcija“. A što je učinila potom?

Tko je kriv? Srbija nije!

Iskoristila je sudski proces pred beogradskim sudom za ratne zločine kako bi proizvela i izmanipulirala dokaze i svjedoke za Haaški sud s temeljnom namjerom: svaliti svu odgovornost na izvršitelje, pripadnike srpskih teritorijalaca i paravojnih postrojbi poput tzv. šešeljevaca i otkloniti odgovornost od zapovjedništva JNA, ponajprije od KOS-a kao glavnog planera, organizatora i nadzornika zločina.

Drugi cilj je bio: otkloniti odgovornost od Srbije. Ostvarena su oba cilja, uz snažan pljesak hrvatskih nevladinih udruga, divljenje hrvatskih pravnih eksperata – promatrača suđenja u Beogradu i uz totalnu pasivnost (ako ne i više od toga) hrvatske diplomacije. Za takvu sjajnu suradnju Srbija je dobila monopol nad ključnim dokumentima Haaškog suda koji se tiču zločina u Vukovaru, uključujući i povjerljivi izvještaj forenzičara o Ovčari. Hrvatski se DORH svega toga velikodušno odrekao.

Zakon o univerzalnoj jurisdikciji je i dalje na snazi. Hrvatska vlast je postala svjesna njegovih dometa tek prije šest godina kada je iz Beograda stigla optužnica protiv ratne ravnateljice Vukovarske bolnice dr. Vesne Bosanac, zatim protiv Vladimira Šeksa itd. U slučaju da se zakon ne promijeni, razumno je očekivati takve optužnice protiv vrha HV-a, vrha HVO-a, Armije BiH, kad god se službenom Beogradu ukaže politička potreba ili prilika za destabilizaciju susjedstva.

Takav zakon, koji izlazi iz okvira europskih pravnih standarda, u rukama Srbije je tempirana bomba za stabilnost susjednih država. Ali, zato postoje poglavlja 23 i 24. I zato Hrvatska nije dala zeleno svjetlo Srbiji za otvaranje poglavlja 23.

Prema riječima šefa hrvatske diplomacije Mira Kovača, neće ga niti dati sve dok Srbija ne ukine sporni zakon. I ne samo to. Kovač poručuje da prije otvaranja pregovora o poglavlju 23 „Hrvatska očekuje da Srbija ispuni obveze iz međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina i da hrvatska manjina u Srbiji bude zastupljena u Narodnoj skupštini temeljem zakona, kao što taj sporazum predviđa“.

Sudeći po reakcijama, službena Srbija je ostala zatečena zahtjevima, iako su unaprijed najavljeni. Računalo se vjerojatno da će se njihovo ispunjavanje moći razvući do samog završetka pregovora, što je vrlo neizvjestan, a moguće i sasvim nepostojeći rok. Srpska ministrica europskih integracija Jadranka Joksimović nastoji hrvatske zahtjeve svesti na bilateralni spor, kojem ne bi trebalo biti mjesto u pristupnim pregovorima.

No, neprovođenje ratificiranih međudržavnih sporazuma i međunarodnih konvencija nije bilateralni spor, nego nepoštivanje međunarodnih pravnih akata.

Bravo za Kovača!

Hrvatska ne traži nikakva nova manjinska prava za Hrvate u Srbiji, već samo zahtjeva da Srbija provede ono na što se u međudržavnom ugovoru obvezala. Zakon o univerzalnoj jurisdikciji nije bilateralno pitanje, već pitanje standarda pravne države i pitanje regionalne stabilnosti.

Zahtjevi koje je Hrvatska postavila pred Srbiju kao uvjet za otvaranje poglavlja 23 neće u konačnici imati presudnu ulogu u srbijanskom pristupnom procesu, koji vrlo vjerojatno nikad neće završiti punopravnim članstvom. Ali će pokazati koliko je Srbija uopće istinski zainteresirana postati dijelom EU-a, a u kojoj mjeri želi tek koristiti financijsku potporu tijekom pristupnog procesa i koristiti ga za ostvarenje svojih političkih ciljeva u susjedstvu.

No način na koji su postavljeni hrvatski uvjeti, način na koji je obavljena diplomatska priprema tog poteza s drugim državama – članicama EU-a, pokazuje da je promjena temeljne orijentacije hrvatske vanjske politike od „regiona“ prema središnjoj i istočnoj Europi, od Istoka prema Zapadu, koja se dogodila s dolaskom predsjednice Grabar-Kitarović na Pantovčak, dobila suglasje u Banskim dvorima i operativni centar na Zrinjevcu.

Nakon višegodišnje vanjske politike „regiona“, nakon jednogodišnje shizofrenične vanjske politike u kojoj predsjednica vuče na Zapad, Zrinjevac gura na Istok, a Banski dvori se bave izbornom kampanjom, to je iznimno važna poruka.

U trenutku kad Putin optužuje Zapad za rušenje Jugoslavije, kada je Srbija njegov najpouzdaniji i najaktivniji igrač na Balkanu, kad SAD jača obrambene kapacitete tzv. europskih država iz ruskog susjedstva važno je znati – kud plovi ovaj brod.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati