Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Most između starih kola i mercedesa

Objavljeno

na

Nadahnut narodnim mudrostima, Milan Bandić često uspijeva u malo riječi gotovo naslikati najsloženije političke pojave i procese. Tako je i ovih dana u samo jednoj rečenici oslikao cijelu narav modela vlade velike koalicije SDP-a i HDZ-a, na koju je u svome prvom političkom koraku pozvao Most.

[ad id=”93788″]

“Ja sam za opciju velike koalicije, da svi guramo hrvatska kola i da najbolji i najsposobniji vode državu”, odmah se uključio Bandić u inicijativu. Ta slika – nas koji svi guramo rasklimana kola – neodoljivo me podsjetila na model nekadašnjih omladinskih radnih akcija, koje su osmišljene da bi njegovale boljševički kult – nas koji svi zajedno kopamo kanale lopatama i pjevamo, vozimo cement u tačkama i pjevamo, guramo rasklimana kola u krug i pjevamo – nadajući se da će taj naš trud i pjesmu prepoznati i udarničku značku nam dodijeliti naši komandiri radnih akcija, oni koji su od Partije postavljeni da nas vode, čime se podrazumijeva da su najbolji.

Bilo mi je baš žao da je s takvim utopijsko-boljševičkim prijedlogom velike koalicije, u svojem prvom političkom koraku izišla politička inicijativa Most. To više što se Most, sukladno izbornim rezultatima, našao u prilici ne samo odigrati presudnu ulogu u sastavljanju, održivosti i trajanju buduće vlade, već se našao u povijesnoj prilici potaknuti, uvjetovati i nadzirati promjenu cijele paradigme upravljanja državom.

Zapravo sasvim rijetko se događa da se tako labavo povezana grupa ljudi, bez zajedničke podupiruće strukture (iako je pojedinci vjerojatno imaju), preko noći našla u poziciji učiniti tako velike promjene u tako presudnom trenutku za Hrvatsku. Jer danas nije samo egzistencijalno važno otvoriti razvojni proces na zapadnim gospodarskim modelima, već je jednako važno strateški integrirati Hrvatsku u zapadnu europsku sferu, u trenutku kada se na ovim prostorima vodi sve otvoreniji američko-ruski konflikt za novu crtu razgraničenja između Istoka i Zapada. Želi li opstati i pokazati vjerodostojnost, grupacija Most mora najprije pokazati sposobnost ubrzanog političkog odrastanja.

Lekcija broj jedan bi bila da se promjene i razvoj ne mogu ostvariti preddemokratskim političkim modelima. A upravo to bi u hrvatskom slučaju bila vlada velike SDP-HDZ koalicije. U kojoj, usput, nema baš nikakve realne uloge za Most, mogu biti tek zabavljačko kulturno-umjetničko društvo na omladinskoj radnoj akciji.

Tu utopijsku opciju su, srećom, i Milanović i Karamarko, svatko iz svojih razloga, otklonili kao političku utopiju. Velika koalicija može uspjeti, primjerice, u Njemačkoj. Ali to je koalicija temeljena na zajedničkom programu, u stabilnoj pravnoj državi s tržišnim gospodarstvom. A ne na “ho-ruk” zajedničkom guranju starih rasklimanih kola.

Iz prve lekcije proizlazi i druga, a to je program kao osnova koaliranja. Iluzorno je i očekivati da Most kao lista neovisnih zastupnika ima razrađen razvojni program države koji bi mogao poslužiti kao osnova za koaliranje. Ono što su dosad prezentirali jest niz načela, koja uglavnom imaju pravi smjer, prije svega kao namjera promjene načina upravljanja državom.

Postoje dva ozbiljna programa. Prvi je nedeklarirani, da ne kažem tajni, ali velikim dijelom provedeni program Kukuriku koalicije, koji je u protekle četiri godine na velika vrata uveo, pa i ozakonio, političku arbitrarnost i političku podobnost u gospodarstvu. To je rezultiralo gušenjem srednjeg i malog poduzetništva, praktičnim zaustavljanjem ionako skromnih stranih investicija, neiskorištavanjem novca europskih fondova, a u vanjskopolitičkom smislu donijelo je oslanjanje na zapadnobalkanski “region”, pokušaje energetskog vezivanja uz Rusiju, što dugoročno znači proistočno svrstavanje Hrvatske u novim geostrateškim previranjima.

Iluzija je, primjerice, da se neiskorištavanje novca iz europskih fondova dogodilo spontano, samo zato jer se humoristični potpredsjednik Vlade Branko Grčić nije snašao. Ne, već na samom početku vladavine je ciljano uništen sustav koji je prethodno bio pripremljen (od strane EK-a) za pripremu projekata, napravljen je unutarnji inženjering ljudi, postavljeni su filtri da mogu proći samo politički podobni projekti (a takvi teško prolaze u EK-u), malim plaćama su iz državne uprave rastjerani ljudi obučeni za pripremu projekata, a istodobno je odbijana ponuda Europske komisije, da im oni namire dio plaće kako bi sačuvali kompetenciju u našoj državnoj upravi.

Žica prema Schengenu

Dakle, nije riječ o slučajnostima, već o programu koji gura ona stara kola iz Bandićeve metafore u smjeru koji Zoran Milanović i Vesna Pusić ne žele javno priznati – u istočnom smjeru, u region. Posljednji je primjer naoko nepostojeća politika prema migrantskoj krizi, ali čiji rezultat gledamo ovih dana kao simbolično podizanje žice između schengenske Europe i Hrvatske, odnosno simbolično ugrađivanje Hrvatske u zapadni Balkan.

Drugi je program razvojni program koji su za HDZ tri godine radili i napravili müchenski IFO institut i profesor Sinn, koji je program održivog razvoja Hrvatske na zapadnim gospodarskim modelima uz maksimalno korištenje prirodnih potencijala i sredstava EU-a. Taj program tek čeka da bude proveden.

Sukladno reputaciji koju u Njemačkoj i svijetu uživaju IFO institut i prof. Sinn (ove je jeseni IFO ponovno proglašen uvjerljivo najboljim ekonomskim institutom u Njemačkoj, a prof. Sinn uvjerljivo najboljim ekonomistom), taj je program po samom potpisu koji nosi kao najnoviji mercedes prema onim kolima bez certifikata koja se od prigode do prigode proizvode u domaćim ekonomskim projektnim radionicama. Naime, i u domaćim radionicama znaju kako bi taj auto trebao izgledati, ali u IFO institutu znaju ga napraviti tako da – vozi.

Taj programski mercedes trenutačno stoji zapakiran u HDZ-ovoj garaži. Nije sasvim izvjesno da bi i u samom HDZ-u, u slučaju da je izborna pobjeda bila uvjerljivija, postojala suglasnost da se taj mercedes stavi u puni pogon. Jer postoje neki naslijeđeni vozni parkovi (čitaj naslijeđeni gospodarski lobiji) koji bi se time našli ugroženi.

U slučaju koalicije s HDZ-om, prednost Mosta kao političke grupacije koja je ključna za formiranje vlade je u tome što može omogućiti da mercedes bude izvučen iz garaže i stavljen u pogon, a da se pritom uopće ne moraju praviti da oni znaju kako se pravi mercedes. Ne moraju ga čak ni kupovati, to je već učinio HDZ. Dovoljno je samo nadzirati da netko u njega ne pokuša uvaliti nečisti benzin ili rezervne dijelove dacije.

Da bi došli u tu poziciju, moraju prepoznati trenutak, razumjeti da tu nije riječ o izboru ljudi i o osobnim preferencijama, nego o izboru programa i ponijeti svoj dio odgovornosti. Dogovor o ljudima za provedbu tog programa tek je sljedeći korak.

U tome neće ostati bez potpore strateških zapadnih saveznika. Naime, koliko čujem, američki potpredsjednik Joe Biden, prigodom svojeg boravka u Zagrebu 25. studenoga, na mini samitu koji organizira predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, očekuje da će susresti i Božu Petrova.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati