Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Oluja i lobotomiranje pobjednika

Objavljeno

na

Ugostivši nedavno u Pentagonu hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića, njegov američki kolega, umirovljeni general James Mattis je očito imao potrebu poslati poruku.

Reklo bi se, ničim izazvan, izgovorio je pred upaljenim kamerama tako jednostavnu i tako sveobuhvatnu kvalifikaciju hrvatske “Oluje”: “To je operacija koja se ovdje u Americi proučava i pokazuje što dobro predvođena, dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro predvođena, može napraviti i preokrenuti.”

Gledajući kako uoči obilježavanja 22. obljetnice Oluje, glasnogovornici “Olujom” poraženog velikosrpskog projekta i baštinici jugoslavenskog komunističkog naslijeđa i nasljedstva, još jednom uspijevaju u javnom prostoru nametnuti svoj tonalitet obilježavanju obljetnice oslobođenja države, izučavanje jedne druge operacije nameće se kao nužnost i potreba.

Lobotomiranje pobjednika

Operacija bi se mogla radno nazvati – Lobotomiranje pobjednika. Valjalo bi izučiti: kako je moguće da (vojno) poraženi projekt, unatoč minornoj potpori u hrvatskom narodu, nakon dvadesetak godina uspijeva upravljati glavom pobjednika. Pritom je iznimno važno da operaciju izuče upravo na američkim sveučilištima.

Barem su dva razloga za to. Prvo, na hrvatskim sveučilištima operaciju “Lobotomiranja pobjednika” i ne mogu vjerodostojno izučiti jer su sami iznimno uključeni u njezinu provedbu. I drugo, američka politika nije bila samo hrvatski partner u operaciji “Oluja”, već je jednako toliko bila partner i u operaciji “Lobotomiranje pobjednika”.

Uz značajnu američku potporu i američki novac, aktivisti jugoslavenskog komunističkog režima u Hrvatskoj postali su glasnogovornici i mjerna jedinica slobode medija, ljudskih prava i demokracije, a suradnici komunističkih tajnih službi preobratili su se u humanitarne aktiviste.

Kao obrazac operacije “Lobotomiranja pobjednika” može poslužiti i ovogodišnje obilježavanje 22. obljetnice “Oluje”. Obljetnicu karakterizira mogućnost novih (ratnih) sukoba u najbližem hrvatskom susjedstvu. Ne može se isključiti niti nova runda oružanih sukoba na Balkanu. Uostalom, i američki potpredsjednik Mike Pence je ovih dana sa sastanka premijera država Jadranske povelje, iz Crne Gore poslao poruku o skorom raspletu (ili novom zapletu) na zapadnom Balkanu, kada će se vidjeti tko će poći prema Zapadu, a tko prema Istoku.

Hrvatska je ponovo pred značajnim sigurnosnim izazovom. Ali i pred mogućim buđenjem iz letargije. Obljetnicu obilježavanja “Oluje” karakterizira ponovno jačanje hrvatskog političkog savezništva i vojnog partnerstva s SAD-om, razvoj vojnog i sigurnosnog partnerstva s Izraelom, jačanje kapaciteta i operativnih sposobnosti hrvatske vojske, porast zanimanja mladih za vojsku, polako buđenje onog posebnog raspoloženja koje pamtimo iz “Oluje”, koje ne poznaje nesavladive prepreke, a bez kojeg nema niti jedne pobjede.

Malo, ili gotovo ništa o tome možete saznati iz hrvatskih medija. Ali zato smo iscrpno izviješteni o svim potezima operacije “Lobotomiranje pobjednika”. Koja je stvarna relevantnost bilo čega što o “Oluji” piše u Novostima (kolokvijalno Pupovčeve novosti), minornom časopisu koji se navodno bavi kulturnim i identitetskim pitanjima srpske manjine? U normalnom poretku uređene države ta bi relevantnost bila ravna nuli.

Jedino bi država kao financijer projekta trebala nadzirati troše li se sredstva namjenski (dakle, za promociju srpske kulture i identiteta), a sigurnosne službe nadzirati ne služi li možda naizgled minorni list, kojeg još k tome financiraju hrvatski porezni obveznici, kao platforma za vođenje hibridnog rata protiv hrvatske države.

Jednaka je relevantnost kaznenih prijava Vesne Teršelič i Documente ili prosvjeda tzv. Ženske mreže pod geslom “Zločini u ‘Oluji’ su odgovornost svih nas” i uz zanimljiv zahtjev “Sve za mir, zdravlje i znanje, ništa za naoružanje”. I jednaka bi institucionalna skrb u normalno funkcionirajućim državama trebala postojati i kada je o njihovom djelovanju riječ.

Tim prije što je Hrvatska osobita meta hibridnog rata i tim više je rukopis ovog “mirotvornog” djelovanja vrlo sličan rukopisu “mirotvoraca” koje je u vrijeme agresije na Hrvatsku na vezi držala obavještajna služba JNA tzv., kolokvijalno KOS. Nije mi, dakako, poznato rade li hrvatske nadležne institucije svoj posao i kakve su njihove spoznaje.

Vratimo glavu

No ono što je vidljivo, a sa stanovišta normalno funkcionirajuće države sasvim nerazumno, jest potpuna perverzija relevantnosti u hrvatskom javnom prostoru, kada je riječ o obilježavanju obljetnice “Oluje”.

Irelevantni i na provokaciju sračunati napisi Pupovčevih Novosti, irelevantna kaznena prijava Documente, irelevantni prosvjed tzv. ženske mreže, koji jedva da bi igdje bili usput zabilježeni, postaju dominantne teme u javnom prostoru, izazivaju reakciju, odvlače pozornost. Baš kao i očekivane poruke iz službenog Beograda.

Zato bi u izučavanju operacije “Lobotomiranje pobjednika” najprije trebalo istražiti kako se uopće dogodilo da pobjednik preda glavu u ruke poraženih. I vratiti glavu pobjedniku. Jer ako pobjednici ne vrate glavu pod vlastitu upravu, loše nam se piše u sljedećim epizodama.

Zato bi u izučavanju operacije “Lobotomiranje pobjednika” najprije trebalo istražiti kako se uopće dogodilo da pobjednik preda glavu u ruke poraženih. I vratiti glavu pobjedniku

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Američki ministar obrane James Mattis: Hrvatska je mala zemlja, ali se bori znatno iznad svoje kategorije

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati