Višnja Starešina: Prijezir prema Zapadu

7

Da danas, nakon stoljetnog usađivanja balkanske političko-kulturne matrice u hrvatski mentalitet, moram odgovoriti što se od tog naslijeđa najdublje ukorijenilo, odgovor bi bio: prijezir prema Zapadu.

Taj prijezir koji u sebi sadrži neprijateljstvo prema pravnoj uređenosti, prema sustavu i strukturiranom djelovanju, prema jasnim mjerilima efikasnosti i uspješnosti, nije prisutan samo kod hrvatskih lijevih jugonostalgičara ili desnih hrvatskih ultrasuverenista.

I u onoj deklarativno prozapadnoj političkoj središnjici uobičajeno je SAD smatrati neprijateljem br. 1, nečim najgorim što se svijetu dogodilo.

Osim kad treba zvati upomoć (političku pa i vojnu), kad treba slati djecu na najbolja sveučilišta ili kad se za sebe traži ono mjesto na svijetu koje otvara najveće mogućnosti za uspjeh temeljen na rezultatima vlastita rada. Tada je SAD sasvim O.K.

Što će nam škole?

Na top-listi prezrenih slijedi Bruxelles, kao simbol EU-a. Pa je i u političkoj središnjici normalno sprdati se s bruxelleskim činovnicima (kolokvijalno „ćato“), bruxelleskim salonskim političarima, kao sinonimima za neefikasnost i bavljenje suvišnim procedurama. Nasuprot njima su odlučni domaći politički alfa-mužjaci, koji odlučuju s lakoćom, bez procedure, bez forme i po mogućnosti bez škole.

Izuzetak je dakako kad treba tražiti novac ili posao. E, onda je Bruxelles sasvim O.K. Uostalom, podrazumijeva se da su oni tu zato da nam daju novac. Ljute nas samo te bruxelleske procedure za njihovo dobivanje i nadzor nad trošenjem.

Pitanje je otkud tolika netrpeljivost prema zapadnim obrascima politike i upravljanja u Hrvatskoj, četvrt stoljeća nakon uvođenja višestranačja i državnog osamostaljenja? Fenomen je to zanimljiviji ima li se na umu da je osamostaljenje države sadržavalo i njezin povratak u zapadni političko-kulturni krug, da je Hrvatska odmah htjela u EU, da je to bio jedan od prioriteta koji je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman naveo u svome programatskom govoru pred Saborom 30. svibnja 1990.

A danas, kada je Hrvatska članica EU-a, kad s Andrejem Plenkovićem i njegovom ekipom prvi put dobiva političko vodstvo koje se formiralo (i) u bruxelleskom političkom miljeu EU-a, biti „bruxelleski“ političar u političkom žargonu je sve donedavno značilo gotovo porugu.

Dio nerazumijevanja i pogrešnih očekivanja između političkog Zagreba i političkog Bruxellesa svakako leži i u nekim epizodama iz novije povijesti, počevši već od one prve epizode: Domovinskog rata i državnog osamostaljenja.

Hrvatska je tada doživjela svoje prvo razočaranje u djelovanje EU-a (tada je to još bila EZ): sporost u odlučivanju, nepostojanje jedinstvene politike, slanje europske promatračke misije (kolokvijalno i posprdno – „sladoledari“) umjesto čvrste politike odvraćanja agresora uz realnu vojnu prijetnju, međunarodno priznanje EU-a tek nakon što je Miloševićeva Srbija preko UN-a osigurala nadzor nad okupiranim područjima, uz vrlo realnu opasnost trajne ciprizacije Hrvatske…

Uistinu je točno da bez hrvatske odlučnosti, sposobnosti za improvizaciju i kreativnost, bez onih alfi koji su iz nemoguće situacije dobili rat, ne bi nastala država.

Putinove vježbe

No, postoji i druga strana priče: bez međunarodnog priznanja tog proračunatog i neodlučnog EU-a, koje je zapravo Hrvatskoj dalo međunarodnu državnu legitimaciju, Hrvatska ne bi uspjela dugoročno opstati kao država. Posljedično, u tom se slučaju Putinove srpsko-ruske vojne vježbe danas vjerojatno ne bi održavale s lijeve strane Dunava, već bi to vjerojatno bile rusko-jugoslavenske vježbe s lijeve strane Sutle.

Hrvatska se državna uprava danas vjerojatno ne bi mučila s napornim i bezličnim bruxelleskim procedurama, prikupljanjem kilograma dokumenata za projekte iz fondova, sporim i duboko kompromisnim procesom odlučivanja, s nepostojanjem jasnog vodstva.

Bilo bi sve jasno i personificirano kao u Putinovoj Moskvi ili u Vučićevoj Srbiji, odluke brze, procedure suvišne, s vladajućim mafijom umjesto vladajuće birokracije i sve većim siromaštvom stanovništva.
Nije da se ti orijentalni mehanizmi upravljanja državom nalik ruskom ili srpskom modelu u nas nisu održali. Naprotiv.

Upravo iz njihove ukorijenjenosti proizlazi glavnina hrvatskog prijezira prema bruxelleskim činovnicima i salonskim političarima. Jer, budimo realni, ne usađuje se sustavno prijezir prema bruxelleskoj birokraciji u hrvatsko javno mnijenje zato što su politički Hrvati nezadovoljni efikasnošću europske politike prema Ukrajini, Islamskoj državi, prema energetskim politikama EU-a ili politikama prema digitalnoj ekonomiji. I natprosječno informiran politički Hrvat o tim politikama uglavnom ne zna ništa, niti ga to zanima.

Ono što je hrvatskom političkom establishmentu i pridruženim interesnim lobijima najmrskije kod bruxelleske birokracije jest to što se uz nju teže potkrada državni proračun, taj glavni izvor moći i privilegija u državama u kojima dominiraju orijentalni modeli upravljanja.

Naravno da se krade posvuda i da korupcije ima posvuda. Ali ta bruxelleska birokracija ima ugrađene mehanizme nadzora. Pa su tako vrlo brzo naučili kako varaju stare političke strukture iz novih država članica, doktorirali korupciju vezanu uz stare prosovjetske lobije na Bugarskoj, Rumunjskoj…

Posrnuli političari

U Hrvatskoj je prvi na bruxelleskoj birokraciji politički posrnuo bivši ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Sljedeće epizode s novim likovima se očekuju…

Uspješnost Plenkovićeve Vlade ovisit će zato umnogome o tome u kojoj će mjeri bruxelleske modele upravljanja uspjeti prenijeti u Hrvatsku, postaviti upravljanje državom kao uređeni sustav i afirmirati pravnu državu. Naizgled, imajući u vidu naslijeđenu strukturu i običaje, to izgleda kao nemoguća misija. Ali mali pogled unatrag, od preuzimanja HDZ-a i početka izborne kampanje do današnjeg formiranja nove Vlade, pokazuje u kojoj su mjeri ti bruxelleski modeli političkog upravljanja superiorni onim orijentalnim, samo ako dobiju pravu priliku za primjenu.

U samo tri mjeseca Plenković i suradnici značajno su promijenili stranku, dobili izbore, izabrali logičnog strateškog partnera (Most), tehnički superiorno vodili pregovore o formiranju Vlade pridobivajući širok krug podupiratelja bez one najprostije političke trgovine, eliminirali iskusne političke trgovce iz igre, a da pritom nisu ušli ni u jedan izravan sukob, politički odrubili ni jednu glavu. Unatoč iznimnim podmetanjima i opstrukcijama ljubitelja orijentalnih modela.
Pritom je Plenković još i učvrstio autoritet u stranci, počeo graditi autoritet u državi. Doduše, neki su se putem ubijali međusobno ili su se ubijali sami, ne razumijevši uopće pravila nove političke utakmice, treći će otpasti na kriterijima…

Sustav, uključivost, provedba programa i podređenost cilju temelji su te nove „bruxelleske“ politike u Hrvatskoj. Uspije li još novo vodstvo u taj „bruxelleski“ sustav uključiti i onaj hrvatski talent za improvizaciju, onu alfa energiju koja može sve napraviti, ali ništa zadržati i održati, koja može u nemogućim uvjetima stvoriti državu u ratu i umalo je izgubiti u ležernim uvjetima u miru – promjene neće trebati prizivati. To će biti promjena.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

  • Tyrex Rex

    Dobar članak kojem se nema što oduzeti ni dodati osim uglavnom velike nesposobnosti “hrvatskih političara “ili onih koji se vole tako zvati od Tuđmana do danas.

  • ludovik

    Jednodimenzionalni pogled na svetu kravu EU i SAD. Da, što se tiče političara iz Hrvatske i razloga njihovog odnosa prema EU Starešina je u pravu. Narod je neka sasvim druga priča i ima vrlo dobre razloge zbog čega je nepovjerljiv prema političkim strukturama EU.
    Pretvaranje Putina u samog vraga je američka medijska propaganda koju i nama pokušavaju podvaliti. Nisam za savezništva s Rusima, ali niti neprijateljstvo. Rusi nam nikada do sada nisu učinili loše za razliku od tzv. Zapada i ne vidim razloga zbog čega s njima ne bi imali korektan odnos.
    Ako Hrvatska negdje prirodno pripada, kulturološki i civilizacijski, onda je to Srednja Europa koja je jednako bila tlačena i od Zapada i od Rusije, a koju danas predstavljaju države Višegradske skupine.
    Obožavanje i pretjerano hvaljenje Plenkovića od strane većine hrvatskih komentatora je postalo degutantno. Čovjek se nije još ničim dokazao, osim kao uspješni karijerni briselski diplomat. Izbore je dobio zbog Milanovićevih nevjerojatnih gafova i ogromne podrške od strane moćnih međunarodnih i domaćih skupina, mediji su ga štedjeli dok mu danas tepaju.

    • Omnes Omnibus

      Jos je dobio na tanjuru HDZ dignut iz blata. Čemu ga sad hvaliti, kad ce za koji dan imenovanjem vlade sve biti puno jasnije? Mislim da nam se priprema serija neugodnih iznenađenja.

      • ludovik

        HDZ koji je gotovo bio uništen, proglašen zločinačkom organizacijom s ogromnim novčanim kaznama, podigao je Karamarko kojega i danas neargumentirano povlače po blatu. A danas isti likovi koji su bili doveli HDZ do propasti vedre i oblače u stranci!

  • Malleus_Haereticorum

    Gospođo Starešina,
    ovaj Vaš članak bi bio puno bolji da ste se sjetili razglobiti i jednu drugu stvar–odkud „zapadnim“ političarima dolazi „čarobna privlačnost“ prema balkanskim mesarima i ubojicama? Odkud Englezima tolika ljubav prema četnicima, tako da i desetke tisuća Hrvata, koji su u zbjegu krenuli upravo prema Zapadu, a ne prema Rusima, da tamo nađu kakvo-takvo utočište od sigurne smrti, predaju upravo u ruke tim mesarima da obave svoj zločinački posao? Odakle to, a? Odakle državnom tajniku SAD-a, Jamesu Bakeru, tolika ljubav prema očuvanju „orijentalne“ tvorevine zvana SFRJ tako da usred Beograda i prijeteće velikosrbske invazije na Hrvatsku i BiH, hladnokrvno izjavi da podržava Miloševića i SFRJ? Odakle to, a? Odakle lordu Carringtonu tolika ljubav prema „orijentalizmu“ tako da otvoreno izjavi da preferira Miloševića i Srbe, na štetu sviju ostalih? Odakle, to, a? Odakle Gianiu de Michelisu tolika ljubav prema balkansko-mesarskom kreveljenju tako da u jeku najteže agresije na Hrvatsku taj „Europljanin“ odlazi u Beograd na četničke terevenke, da se opusti? Od čega se je opuštao? Bilo mu je dosadno gledati četnička klanja po Hrvatskoj, pa je tražio zabavu s četnicima? Odakle to, a?

    Da, sa zahvalnošću se sjećam i Genschera, i Kohla, i Mocka, i Jesenskog, i Anthala, i Cossige, i Tatcher i mnogih drugih ljudi koji zaista jesu bili ljudska stvorenja i Europljani, i prema njima nikada nisam osjećao nikakav prijezir. Nikada. Samo zahvalnost. Ali jednog Mitteranda i mnoge druge, ne mogu zapamtiti nikako drugačije nego kao ubojicu, kao sramotu za europski i civilizirani svijet. I TO ste, gospođo Starešina, morali spomenuti na odgovarajući način, u skladu s istinom i činjenicama.

    • Omnes Omnibus

      Kapa dolje!

    • ludovik

      Svaka čast!
      Ne zaboravimo i detuđmanizaciju financiranu i politički podržanu sa Zapada te tako dovođenje komunista, udbaša i jugoslavena ponovno na vlast, guranje Hrvatske u tzv. Zapadni Balkan, maltretiranje s Haškim sudom i nehumani lov na hrvatske generale (SAD jest na kraju pomogao u oslobađanju od “udruženog zločinačkog poduhvata”, ali prije toga je puhao u isti rog kao i ostale europske kurve).