Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Prijezir prema Zapadu

Objavljeno

na

Da danas, nakon stoljetnog usađivanja balkanske političko-kulturne matrice u hrvatski mentalitet, moram odgovoriti što se od tog naslijeđa najdublje ukorijenilo, odgovor bi bio: prijezir prema Zapadu.

Taj prijezir koji u sebi sadrži neprijateljstvo prema pravnoj uređenosti, prema sustavu i strukturiranom djelovanju, prema jasnim mjerilima efikasnosti i uspješnosti, nije prisutan samo kod hrvatskih lijevih jugonostalgičara ili desnih hrvatskih ultrasuverenista.

I u onoj deklarativno prozapadnoj političkoj središnjici uobičajeno je SAD smatrati neprijateljem br. 1, nečim najgorim što se svijetu dogodilo.

Osim kad treba zvati upomoć (političku pa i vojnu), kad treba slati djecu na najbolja sveučilišta ili kad se za sebe traži ono mjesto na svijetu koje otvara najveće mogućnosti za uspjeh temeljen na rezultatima vlastita rada. Tada je SAD sasvim O.K.

Što će nam škole?

Na top-listi prezrenih slijedi Bruxelles, kao simbol EU-a. Pa je i u političkoj središnjici normalno sprdati se s bruxelleskim činovnicima (kolokvijalno „ćato“), bruxelleskim salonskim političarima, kao sinonimima za neefikasnost i bavljenje suvišnim procedurama. Nasuprot njima su odlučni domaći politički alfa-mužjaci, koji odlučuju s lakoćom, bez procedure, bez forme i po mogućnosti bez škole.

Izuzetak je dakako kad treba tražiti novac ili posao. E, onda je Bruxelles sasvim O.K. Uostalom, podrazumijeva se da su oni tu zato da nam daju novac. Ljute nas samo te bruxelleske procedure za njihovo dobivanje i nadzor nad trošenjem.

Pitanje je otkud tolika netrpeljivost prema zapadnim obrascima politike i upravljanja u Hrvatskoj, četvrt stoljeća nakon uvođenja višestranačja i državnog osamostaljenja? Fenomen je to zanimljiviji ima li se na umu da je osamostaljenje države sadržavalo i njezin povratak u zapadni političko-kulturni krug, da je Hrvatska odmah htjela u EU, da je to bio jedan od prioriteta koji je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman naveo u svome programatskom govoru pred Saborom 30. svibnja 1990.

A danas, kada je Hrvatska članica EU-a, kad s Andrejem Plenkovićem i njegovom ekipom prvi put dobiva političko vodstvo koje se formiralo (i) u bruxelleskom političkom miljeu EU-a, biti „bruxelleski“ političar u političkom žargonu je sve donedavno značilo gotovo porugu.

Dio nerazumijevanja i pogrešnih očekivanja između političkog Zagreba i političkog Bruxellesa svakako leži i u nekim epizodama iz novije povijesti, počevši već od one prve epizode: Domovinskog rata i državnog osamostaljenja.

Hrvatska je tada doživjela svoje prvo razočaranje u djelovanje EU-a (tada je to još bila EZ): sporost u odlučivanju, nepostojanje jedinstvene politike, slanje europske promatračke misije (kolokvijalno i posprdno – „sladoledari“) umjesto čvrste politike odvraćanja agresora uz realnu vojnu prijetnju, međunarodno priznanje EU-a tek nakon što je Miloševićeva Srbija preko UN-a osigurala nadzor nad okupiranim područjima, uz vrlo realnu opasnost trajne ciprizacije Hrvatske…

Uistinu je točno da bez hrvatske odlučnosti, sposobnosti za improvizaciju i kreativnost, bez onih alfi koji su iz nemoguće situacije dobili rat, ne bi nastala država.

Putinove vježbe

No, postoji i druga strana priče: bez međunarodnog priznanja tog proračunatog i neodlučnog EU-a, koje je zapravo Hrvatskoj dalo međunarodnu državnu legitimaciju, Hrvatska ne bi uspjela dugoročno opstati kao država. Posljedično, u tom se slučaju Putinove srpsko-ruske vojne vježbe danas vjerojatno ne bi održavale s lijeve strane Dunava, već bi to vjerojatno bile rusko-jugoslavenske vježbe s lijeve strane Sutle.

Hrvatska se državna uprava danas vjerojatno ne bi mučila s napornim i bezličnim bruxelleskim procedurama, prikupljanjem kilograma dokumenata za projekte iz fondova, sporim i duboko kompromisnim procesom odlučivanja, s nepostojanjem jasnog vodstva.

Bilo bi sve jasno i personificirano kao u Putinovoj Moskvi ili u Vučićevoj Srbiji, odluke brze, procedure suvišne, s vladajućim mafijom umjesto vladajuće birokracije i sve većim siromaštvom stanovništva.
Nije da se ti orijentalni mehanizmi upravljanja državom nalik ruskom ili srpskom modelu u nas nisu održali. Naprotiv.

Upravo iz njihove ukorijenjenosti proizlazi glavnina hrvatskog prijezira prema bruxelleskim činovnicima i salonskim političarima. Jer, budimo realni, ne usađuje se sustavno prijezir prema bruxelleskoj birokraciji u hrvatsko javno mnijenje zato što su politički Hrvati nezadovoljni efikasnošću europske politike prema Ukrajini, Islamskoj državi, prema energetskim politikama EU-a ili politikama prema digitalnoj ekonomiji. I natprosječno informiran politički Hrvat o tim politikama uglavnom ne zna ništa, niti ga to zanima.

Ono što je hrvatskom političkom establishmentu i pridruženim interesnim lobijima najmrskije kod bruxelleske birokracije jest to što se uz nju teže potkrada državni proračun, taj glavni izvor moći i privilegija u državama u kojima dominiraju orijentalni modeli upravljanja.

Naravno da se krade posvuda i da korupcije ima posvuda. Ali ta bruxelleska birokracija ima ugrađene mehanizme nadzora. Pa su tako vrlo brzo naučili kako varaju stare političke strukture iz novih država članica, doktorirali korupciju vezanu uz stare prosovjetske lobije na Bugarskoj, Rumunjskoj…

Posrnuli političari

U Hrvatskoj je prvi na bruxelleskoj birokraciji politički posrnuo bivši ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Sljedeće epizode s novim likovima se očekuju…

Uspješnost Plenkovićeve Vlade ovisit će zato umnogome o tome u kojoj će mjeri bruxelleske modele upravljanja uspjeti prenijeti u Hrvatsku, postaviti upravljanje državom kao uređeni sustav i afirmirati pravnu državu. Naizgled, imajući u vidu naslijeđenu strukturu i običaje, to izgleda kao nemoguća misija. Ali mali pogled unatrag, od preuzimanja HDZ-a i početka izborne kampanje do današnjeg formiranja nove Vlade, pokazuje u kojoj su mjeri ti bruxelleski modeli političkog upravljanja superiorni onim orijentalnim, samo ako dobiju pravu priliku za primjenu.

U samo tri mjeseca Plenković i suradnici značajno su promijenili stranku, dobili izbore, izabrali logičnog strateškog partnera (Most), tehnički superiorno vodili pregovore o formiranju Vlade pridobivajući širok krug podupiratelja bez one najprostije političke trgovine, eliminirali iskusne političke trgovce iz igre, a da pritom nisu ušli ni u jedan izravan sukob, politički odrubili ni jednu glavu. Unatoč iznimnim podmetanjima i opstrukcijama ljubitelja orijentalnih modela.
Pritom je Plenković još i učvrstio autoritet u stranci, počeo graditi autoritet u državi. Doduše, neki su se putem ubijali međusobno ili su se ubijali sami, ne razumijevši uopće pravila nove političke utakmice, treći će otpasti na kriterijima…

Sustav, uključivost, provedba programa i podređenost cilju temelji su te nove „bruxelleske“ politike u Hrvatskoj. Uspije li još novo vodstvo u taj „bruxelleski“ sustav uključiti i onaj hrvatski talent za improvizaciju, onu alfa energiju koja može sve napraviti, ali ništa zadržati i održati, koja može u nemogućim uvjetima stvoriti državu u ratu i umalo je izgubiti u ležernim uvjetima u miru – promjene neće trebati prizivati. To će biti promjena.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Objavljeno

na

Objavio

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati