Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Raskrižje Andreja i Davora po staroj hrvatskoj paradigmi

Objavljeno

na

Prije samo godinu dana priča o Andreju i Davoru izgledala je obećavajuće. Plenkovićev marketinški brižno građeni liderski gard, oslonjen na Stierovu platformu nove hrvatske paradigme, bili su u to doba za HDZ zapravo jedina opcija, koja je mogla brzo preuzeti obezglavljenu stranku i povesti je u izvanredne parlamentarne izbore.

Ako ostavimo po strani hrvatsku pučku sklonost da ničice padaju pred svakim vođom gledajući u njemu spasitelja, Andrej i Davor zajedno su uistinu imali potencijal za novu hrvatsku sintezu, za nužni iskorak iz sfere dogovorne politike i dogovorne ekonomije, tog nasljeđa komunizma preobučenog u višestranačke i kvazitržišne forme, koje je potrošilo supstanciju i dovelo Hrvatsku do ruba gospodarskog, političkog i moralnog bankrota. Čak i potpuno različito obiteljsko, da ne kažem klasno nasljeđe bilo je prednost.

Mi smo stari, ali…

Andrej je bio predodređen za velike upravljačke uloge. Podrijetlo, iz elite bivšeg sustava, bilo je baza njegova uspona, osobna inteligencija, obrazovanje i ambicija bile su dodane vrijednosti. Ranih devedesetih iz ratnih je prilika u Hrvatskoj izvučen na europsku edukaciju, sredinom devedesetih injektiran je u Ministarstvo vanjskih poslova. Bio je nošen prema vrhu, preko funkcija koje su obično nadilazile njegove godine i profesionalno iskustvo, penjao se od početnika do načelnika odjela u Ministarstvu i zamjenika veleposlanika u Bruxellesu i Parizu. Kad je došlo vrijeme za politički angažman učlanio se u HDZ (2011.) uoči izbora, kako to obično čine profesionalci.

Iako ga Karamarko navodno nije volio, predodređen je da bude prva violina HDZ-ovih zastupnika u Europskom parlamentu, odakle je došao na čelo HDZ-a i potom Vlade. No valja priznati, Andrej Plenković je bio jako dobar diplomat, nije se bavio političkim spletkama. Iako za njega Hrvatska niti HDZ nisu bili pitanje srca i svjetonazora, već sredstvo karijere, nisam čula da je ikada istupao suprotno hrvatskim interesima ili pljuvao po HDZ-u. I bio je baš ugodan i lijepo odgojen dečko. Sukladan prototipu lidera kakve prave u head-hunterskim agencijama.

Davor u hrvatsku diplomaciju nije ušao već je, kako navodi u svome životopisu počeo služiti 1996. godine. Priča kaže da je za vrijeme državnog posjeta Argentini, predsjednik Tuđman, gradeći hrvatsku pomirbu, zatražio od njegovih roditelja da se vrate u Hrvatsku, graditi državu. Ugledni liječnik i osnivač HDZ-a u Argentini Ante Stier i njegova supruga profesorica filozofije na katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu Marija Lukač Stier odgovorili su mu kako su prestari za povratak. Ali su mu obećali poslati – jedno dijete. Koju godinu kasnije Davor Ivo Stier je došao služiti na Zrinjevac potom u Washington pa u NATO. Došao je zapravo – ostvariti snove svoga oca. Šira je javnost za njega čula 2012. godine, kada ga je kao saborskog zastupnika, brutalno izvrijeđao tadašnji premijer Zoran Milanović.

No oni koji pomnije prate politiku znali su da je samozatajni savjetnik Stier taj koji je za Jadranku Kosor prokrčio balvane i posljednjim vlakom uspio ugurati Hrvatsku u EU, da je on osoba o kojoj zapadni diplomati govore kao o jedinom hrvatskom diplomatu i političaru koji ima i strateški i operativni kapacitet. No unatoč tome, ili možda upravo zato, Stier se je i dalje volio povući korak unatrag da ne zasjeni sjaj zlatnih dječaka. Pa i Andreja.

Upravo te razlike činile su Andreja i Davora poželjnom kombinacijom za pokušaj nove hrvatske pomirbe i novoga hrvatskog razvoja. No to je nepovratna prošlost. Andrej i Davor danas su na raskrižju, na pozicijama međusobno nepomirljivim. A to nije počelo s presloženom vladom HDZ-a i HNS-a, s gay prideom pa čak niti sa smjenom Mostovih članova Vlade. Razilaženje je počelo odmah nakon preuzimanja vlasti, kada je Andrej javno zagovarao novu paradigmu, a djelatno provodio staru, nastojeći spasiti nasljeđe dogovorne politike (npr. imenovanja predestiniranih „profesionalaca“ na visoke upravljačke funkcije) i dogovorne ekonomije (npr. Agrokor).

U takvim okolnostima ostavka Davora Stiera na funkcije u Vladi, povratak u Sabor i najava stranačkog angažmana, nisu samo akt časnog odstupa, već i pokušaj obrane posljednje crte slobode govora i (drukčijeg) mišljenja u HDZ-u i možda posljednja prilika za njegovo pretvaranje u modernu stranku.

Streljački vod je spreman

Manje je važno u ovom trenutku je li Andrej uvjereni eksponent „duboke države“ ili joj se samo nije mogao oduprijeti? Je li se slomio pod teretom stresa ili je u njemu uvijek čučao mali Mr. Hyde?

Andrejeva politička putanja je nepovratno silazna. Zahtjev kojeg sad pred njega stavlja duboka država jest: Davorova politička egzekucija. Kako uopće ne bi došao u priliku postati budućnost. Streljački vod se već medijski priprema. Sukladno staroj hrvatskoj paradigmi, egzekutor mora doći s desna, biti čvrste ruke, plitke pameti i podaničke glave. Iako će to biti pucanj koji ovaj put dosad poznati HDZ možda i neće preživjeti, nije izgledno da će se sužnji pobuniti. Jer mentalni robovi ne vide budućnost, boje se i mrtvoga gospodara. A kamoli da otkažu poslušnost živome.

SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Sramotna presuda sramotnom četničkom kapetanu!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota. Dragan Vasiljković, (62), poznatiji kao kapetan Dragan, itekako može biti zadovoljan presudom Županijskog suda u Splitu.

Nepravomoćno je osuđen na samo 15 godina zatvora, a proglašen je krivim za dvije točke optužnice: zlostavljanje zatvorenika na Kninskoj tvrđavi i napad na Policijsku postaju u Glini!

S obzirom da je u  australskom i splitskom pritvoru  već „odsjedio“ 12 godina, postoji mogućnost da će se vrlo brzo vratiti u Beograd, gdje će ga dočekati kao „narodnog heroja“. Eto, to je nama „naša borba dala“!

Ovaj ratni zločinac tijekom obraćanja sudu je izjavio  da je ponosan na svoj ratni put i na Kninđe od kojih „nitko nije optužen za nikakav zločin“. Javnost je u sudnici nasmijao izjavom da Hrvati u Australiji uz fotografiju Ante Gotovine drže i njegov portret.

Kapetan Dragan, koji ima i australsko državljanstvo, uhićen je prije 11 godina u Australiji gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U srpnju 2005. izručen je Hrvatskoj.

U cijelom tom  cirkusu oko jednog srpskog zlotvora, zanimljivo je da su od aktera u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu opet bolji prošli agresori nego žrtve. Naime, dovoljno je spomenuti presudu Veljku Mariću, Vladimiru Milankoviću, generalu Glavašu, Mihajlu Hrastovu, Norcu, Kordiću, braniteljima iz Lore i brojnim drugim Hrvatima, sudionicima rata koji su tri puta gore prošli nego razni Vasiljkovići.

Tako je samo primjera radi jedan nevini hrvatski branitelja Veljko Marić osuđen u Beogradu  na nevjerojatnih 12 godina zatvora, a Milanković po zapovjednoj odgovornosti na deset! A Kapetan Dragan na 15!

Koliko je dosad samo hrvatskim branitelja optuženo ili osuđeno? Navodno su ih „puni“ zatvori!

Aktualni gradonačelnik Grada Knina još je do jučer tvrdio da u tome kraju nije bilo četnika zadnjih 70 godina! Čemu, zašto?

Vjerujemo da će se sada javiti i razni „mirotvorci“ ala  Pusić, Teršelič, Stazić, novinari četničkih Novosti na čelu s Pupovcem, Matula, Josipović, Mesić i njima slični i „popljuvati“ ovu presudu, nakon koje oni, ali i Vasiljković mogu „slaviti“, jer je još jednom „dokazano“ da se – zločin isplati! (Vasiljković je u australskom pritvoru imao tretman kao u hotelu!)

I onda se neki čudom čude da je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo suicid, a da ih se najmanje još tri puta toliko pokušalo ubiti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora za ratni zločin

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati