Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Sve je spremno za odcjepljenje

Objavljeno

na

Uhićenjem Zdravka Hlobika po optužnici tužitelja bivše JNA iz 1992. godine, Srbija je učinila novi korak u pravnoj relativizaciji hrvatske državnosti i svojoj sustavnoj kampanji povijesnog revizionizma.

Zdravko Hlobik, naime, nije optužen za ratni zločin, po onome srpskom zakonu o univerzalnoj jurisdikciji, koji je hrvatska politička elita primijetila sedam godina nakon njegova donošenja, kada je po njemu uhićen Tihomir Purda, a nakon daljnjih sedam godina ustanovila kako možda i nije u redu da država agresor sudi državljanima države koju je napala za ratne zločine počinjene na njezinu tlu. Hlobik je optužen zbog namjere rušenja Batinskog mosta preko Dunava krajem siječnja 1992. godine.

U to vrijeme, Hrvatska je samostalna država, ne samo prema odlukama Hrvatskog sabora, temeljem referenduma o osamostaljenju, već je i međunarodno priznata od država članica EU-a (tada EZ), temeljem odluka tzv. Badinterove komisije, koja je utvrdila da se bivša Jugoslavija raspala još 1991. godine, te da bivše republike imaju pravo na državnost u svojim avnojevskim granicama.

U takvim okolnostima, rušenje Batinskog mosta na Dunavu, preko kojeg iz Srbije u okupiranu Baranju dolazi vojna i druga pomoć koja (p)održava okupaciju, najlegitimniji je vojni cilj. Dodatni legitimitet takvoj operaciji daje spoznaja da je na to područje, na srpski zahtjev, planom UN-a bilo predviđeno razmještanje ruskih mirovnih snaga, što je realno uvećavalo opasnost aneksije Baranje od strane Srbije.

Miloševićeva Srbija, gradeći pravnu platformu za proširenje srpskih granica, nije priznavala hrvatsko pravo na osamostaljenje u avnojevskim granicama niti zaključke Badinterove komisije, već se držala jedinom pravnom sljednicom bivše Jugoslavije. I tadašnja optužnica vojnog tužitelja, zamiješena u kuhinji armijske obavještajne službe, kolokvijalno KOS-a, o planu rušenja Batinskog mosta kao činu terora protiv jugoslavenske države, proizlazi upravo iz takve pozicije – naoružani hrvatski separatisti planiraju srušiti most u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Ponovno aktualiziranje te optužnice 2016. godine znači da se Srbija vraća na pozicije Miloševićeve velikosrpske politike iz ranih devedesetih, kada je o odnosu službenog Beograda prema hrvatskoj državnosti riječ.

Hrvatska politička elita, koja tradicionalno ne zamjećuje strukturalne pravne zamke službenog Beograda, već je fokusirana na propagandističku razinu verbalne agresije Vučića, Dačića, Vulina, Nikolića, ili kako si već podijele uloge, nije primijetila niti ovaj srpski manevar u relativizaciju hrvatske državnosti. Barem nisam uočila da je to itko zapazio.

Polje djelovanja hrvatske politike je: da li odgovoriti i što odgovoriti Vučiću, Dačiću, Vulinu ili Nikoliću, na optužbe poznate iz propagandističkog arsenala još onog prvog Memoranduma SANU temeljene na formuli: Hrvati jednako ustaše, Hrvatska jednako NDH.

Koji se u programu Drugog Memoranduma SANU samo ponavlja. Pa onda radije ne odgovore ništa.

Hrvatskim političarima nije problem što srpsko pravosuđe kao instrument srpske državne politike 2016. godine ponovno poručuje da je 31. siječnja 1992. godine Hrvatska bila dio Jugoslavije. Oni ne opominju Srbiju i ne upozoravaju svoje partnere u EU-u i NATO savezu da Srbija takvim pravnim smicalicama potkopava i nastoji relativizirati državno-pravni ustroj država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

Jer, o tome je ovdje riječ. Već se bave samo posljedicama: hoće li Srbija nastaviti progoniti naše branitelje? Sretni su što su ovaj put uhitili pogrešnog Hlobika. Obećavaju kako će oni zaštititi sljedeće od uhićenja, iako su to već odavno trebali prevenirati. A ne vide da im Vučić u međuvremenu, mic po mic, uhićuje državu.

U originalnoj verziji negiranja hrvatske države s velikosrpskih pozicija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Miloševićeva Srbija i njezini epigoni u Hrvatskoj i BiH nastojali su relativizirati hrvatski državno-pravni poredak, hrvatske državne institucije svesti na improvizaciju, na “hrvatske vlasti”, koje su onda jednake pobunjeničkim “krajinskim vlastima”, srpskim manjinskim predstavnicima u slobodnom području Hrvatske (i tada je to bio Milorad Pupovac). U toj optici svi oni postaju jednako ništa, samo je tada već nepostojeća Jugoslavija država.

U suvremenoj inačici iste igre današnji službeni Beograd nastoji opet postići efekt “hrvatskih vlasti”. U zamku je spremno uletjela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, potpisujući ljetos s premijerom Vučićem Deklaraciju o unapređenju odnosa. Uz argument kakav službena Srbija uvijek gura u takvim smicalicama: premijer Vučić ima ovlasti poboljšati hrvatsko-srpske odnose i položaj hrvatske manjine u Srbiji, za razliku od predsjednika Nikolića. Pa premijer Vučić je imao ovlasti to činiti i prije deklaracije i bez deklaracije, da to uistinu želi.

Zauzvrat, premijer Vučić je svojoj sugovornici, s kojom se susreo upravo na Batinskom mostu preko Dunava, pripremio klasičnu velikosrpsku podvalu koju su ona i njezin tim glatko progutali: susret koji je bio prvi korak u svođenju hrvatske države na “hrvatske vlasti”, upriličen je na obljetnicu atentata na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini. Poruku hrvatske nedržavnosti, koju je Puniša Račić poslao metkom, Vučić je poslao cvijećem.

Druga epizoda istog serijala je aktiviranje optužnice vojnog tužitelja JNA protiv Zdravka Hlobika. Već se nazire i treća epizoda: ponuda razgovora o unapređenju srpsko-hrvatskih odnosa koje već tjednima službeni Beograd ciljano raspiruje, između Vučića i Grabar-Kitarović, uz Milorada Pupovca kao posrednika, čime bi se učinio novi korak u svođenju hrvatske države na “hrvatske vlasti”, a hrvatsko-srpski razgovori se vratili na formate otprije četvrt stoljeća.

Službeni Beograd to ne čini iz zabave. Već zato da što više relativizira i destruira državno-pravne poretke u susjednim državama, uoči referenduma u Republici Srpskoj koji smatraju uvodom u njezino odcjepljenje, za koje imaju potporu Rusije koja izvodi vojne vježbe s druge strane Batinskog mosta. Zato nastoje pokazati što veću sličnost između državnosti Republike Srpske danas i Republike Hrvatske devedesetih.

Da bi operacija bila lakša, Vučićeva Srbija nastoji što više destabilizirati i institucionalno destruirati Hrvatsku. U tome im pomaže i susretljivost i skrbnost predsjednice države, izvan mandata i priproste uvrede (sa svrhom pecanja pokojeg glasa zdesna) premijerskog kandidata Milanovića, ispod donjih granica političke kulture.

Službeno Sarajevo se, baš kao i sredinom devedesetih prošlog stoljeća, načelno protivi srpskim nakanama, ali istinski nema ništa protiv, osobito ako to uspije dodatno naplatiti definitivnim istiskivanjem Hrvata iz BiH. Zato će i oni pokušati destabilizirati Hrvatsku, opet preko optužnica za ratne zločine. Pitanje za kraj: tko je tu onda “šaka jada” i “big shit”, Zorane?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati