Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Veru L. nema tko čuti

Objavljeno

na

Gospođi Veri Lengsfeld čak ni brižni hrvatski ideološki higijeničari ne bi mogli prilijepiti etiketu retrogradne desničarke opsjednute prošlošću. Jer, poznata njemačka publicistica i političarka, u tri mandata zastupnica u njemačkom Bundestagu, cijeli je život posvetila aktivizmu za slobodu i prava čovjeka nasuprot totalitarnom režimu.

Počela je još kao “zelena” aktivistica u DDR-u, nakon njemačkog ujedinjenja aktivizam je nastavila kao zastupnica “zelenih” u Bundestagu, u čijem je fokusu djelovanja bilo lobiranje za otvaranje svih arhiva Stasija (partijska tajna policija u DDR-u), da bi poslije političku karijeru nastavila kao zastupnica demokršćanskog CDU-a.

Političari protiv

Političari, prisjeća se danas gđa Lengsfeld, uopće nisu bili skloni otvaranju arhiva Stasija, uz onu klasičnu ispriku “pustite sad to, to je prošlost, okrenimo se budućnosti, to bi moglo izazvati građanski rat”. Među protivnicima otvaranja arhiva bili su u početku čak i otac njemačkog ujedinjenja, kancelar Helmut Kohl te najpoznatiji komunistički disident i kasniji predsjednik Češke Vaclav Havel.

Bitku za otvaranje arhiva, koja je poslije rezultirala i udaljavanjem suradnika Stasija iz najosjetljivijih sfera njemačkog društva, dobili su upravo aktivisti za slobodu iz bivšeg DDR-a, među kojima su bili i Vera Lengsfeld, bivši politički zatvorenik, novinar i aktualni savezni povjerenik za arhive Stasija Roland Jahn, bivši politički zatvorenik, sveučilišni profesor i direktor ureda zaklade Konrad Adenauer u Sarajevu Karsten Dummel… Najveći su im saveznici bili mediji.

Vera Lengsfeld je samo naizgled bila pošteđena najbrutalnijih obračuna komunističkog sustava DDR-a s neistomišljenicima. Iskustvo političke pritvorenice ju je tek ovlaš okrznulo možda i zato što je njezin otac bio dužnosnik Stasija, koji je u jednom trenutku zbog njezina aktivizma dobio zahtjev da se službeno odrekne kćeri.

No glavni udarac uslijedio je nakon otvaranja arhiva 1992. godine: njezin muž, dansko-njemački pjesnik Knud Wollenberger, s kojim je imala dvoje djece, bio je registrirani suradnik Stasija i cijelo je vrijeme tajnoj policiji pisao izvještaje o njoj i njezinim aktivnostima.

Nakon te spoznaje, gđa Lengsfeld se razvela, nastavila sa svojim političkim aktivizmom i danas, četvrt stoljeća poslije, još je uvjerenija da bez suočavanja s prošlošću i rasvjetljavanja modela totalitarnih režima, bez upoznavanja načina na koje uništavaju ljude, nije moguće graditi slobodno i zdravo društvo.

Udbina odbijenica

I Vera Lengsfeld i Roland Jahn i dr. Karsten Dummel pokazali su i pokazuju dobru volju da svoje spoznaje o prednostima otvaranja arhiva i oslobađanja društva od totalitarnih tereta podijele s hrvatskom javnošću. Međutim, s druge strane nailaze na nezainteresiranost i šutnju.

Gđa Lengsfeld gostovala je u Hrvatskoj i Sloveniji prije mjesec dana. Nakon izricanja münchenske presude Perkoviću i Mustaču, u čijoj je objavi cijeli sustav ocrtan kao sustav državnog terorizma, nakon šutnje i brzog zaborava koji su u Hrvatskoj uslijedili poslije presude, dolazak gđe Lengsfeld se može razumjeti i kao pomoć prijateljske Njemačke u započinjanju procesa koji u Hrvatskoj mora uslijediti – a to je proces suočavanja s naravi komunističkog totalitarnog sustava.

To više što se u Njemačkoj, Austriji i Italiji vode nove istrage Udbinih egzekucija hrvatskih državljana u ime države i što je pristizanje novih uhidbenih naloga tek pitanje vremena.

No izgleda da hrvatske stare strukture ne znaju čak ni odglumiti da su spremne na taj demokratski iskorak. Organizator gostovanja, zagrebački ured njemačke Zaklade Konrad Adenauer, koliko sam upoznata, jedva je pronašao hrvatskog partnera za predavanje na tu temu, i to u Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Velika sveučilišta to ne zanima, baš kao ni velike medije (od mainstream medija jedino je “Globus” gostovanju gđe Lengsfeld posvetio primjerenu pažnju). Strukture znaju kako učiniti nepoželjne goste javno nevidljivima: gđa Lengsfeld je mogla govoriti samo u krugu istomišljenika.

Na gospodinu Jahnu lani je primijenjen suprotni model: predavanje mu je organizirano u Novinarskom domu, za odabrani krug uzvanika u kojem su dominirali bivši partijski sekretari i, sudeći po biografskim detaljima, vjerojatni suradnici nekadašnje tajne policije. Da drugovi procijene koliko je Jahn informiran.

Slovenski primjer

Hrvatska je jedina članica EU-a koja još nije otvorila sve arhive iz (jugoslavenskog) komunističkog razdoblja, iako ih je prethodno temeljito “pročistila”. Prije nekoliko mjeseci učinila je to čak i kandidatkinja za članstvo Albanija. Slovenija je otvorila arhive u vrijeme kratkotrajnog premijerskog mandata Janeza Janše (2012.-2013.). Postoji razumna sumnja da je upravo to bio povod za Janšin kazneni progon (slučaj Patria), koji je sadržavao elemente političkog procesa i naposljetku propao pred sudom.

Slovenska država nije učinila ništa kako bi upotrijebila otvoreno arhivsko gradivo – ni za rasvjetljavanje bivšeg sustava, ni za kazneni progon. Istraživali su ih tek motivirani pojedinci poput Romana Leljaka, za vlastite knjige i za potrebe münchenskog pokrajinskog suda u procesu Perković-Mustač.

Pravu pokaznu vježbu hrvatske sustavne nezainteresiranosti mogli smo pogledati prošli tjedan, na primjeru premještanja posmrtnih ostataka žrtava iz Hude jame – među kojima je i mnogo Hrvata, čak tristotinjak žena pa čak i djece – u kosturnicu u Teznom kod Maribora, i iskapanja posmrtnih ostataka pripadnika HOS-a NDH iz masovne grobnice u Košnicama.

Slovenski predsjednik Borut Pahor svakako nije u prvim redovima aktivista za suočavanje s posljedicama revolucionarnog komunističkog terora. Uostalom, za njegova premijerskog mandata 2009. godine je otkopana Huda jama pa ponovno zatvorena i prepuštena zaboravu. Ali Pahor zna prepoznati nove europske signale: suočavanje s totalitarnim naslijeđem komunizma postaje “in” u vrijeme obnove hladnoratovskih konflikata Zapada i Rusije. I Slovenija se ponovno okrenula Hudoj jami.

Burut Pahor je prisustvovao početku prenošenja posmrtnih ostataka iz Hude jame u Tezno. Na završnoj komemoraciji krajem listopada trebala bi uz slovenskog predsjednika biti i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

No hrvatsko ministarstvo branitelja, u čijoj je nadležnosti istraživanje masovnih grobnica žrtava revolucionarnog terora, kao i međudržavni ugovor sa Slovenijom, nije uspjelo čak ni istražiti što to Slovenija radi, niti stići do Hude jame i Košnica, a kamoli sudjelovati u odlukama o zbrinjavanju hrvatskih žrtava.

Socijalno-strujna bojna

Doduše, to i ne čudi s obzirom da se ovom problematikom, politički namjerno, u ministarstvu bavi specijalistički dream-team, kojeg od milja nazivaju socijalno-strujna bojna, jer je sastavljen od električara i socijalnih radnica. U takvom kontekstu općeg nemara i političke opstrukcije, pozivi Vere Lengsfeld ili Rolanda Jahna u Hrvatskoj ne mogu proizvesti baš nikakav eho.

Ali, koliko znam, i predsjednica Grabar-Kitarović i izvjesni premijer Andrej Plenković jako dobro razabiru zapadne signale pa i poruke da je rasvjetljavanje prošlosti rad za budućnost. Ali razumiju i da politika nikad ne smije nositi tu luč. U rukama politike ona se gasi.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati