Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto nas islamisti mrze i smatraju glupima

Objavljeno

na

Dok Zapad, a osobito stara Europa, nastoji izmisliti sve novije i politički još korektnije nazive i objašnjenja džihadističkog terora, koji je obilježio ovo ljeto diljem stare Europe, jeste li se ikada pitali koliko mi svojim odbijanjem da ih čujemo iritiramo njih?

Oni već odavno ne skrivaju svoje ciljeve: rat do konačne pobjede islama u svijetu.

A mi im pokušavamo objasniti da su oni psihički nestabilni, zabludjeli likovi, koji se nisu snašli u velikim gradovima, koje su neimaština i socijalna nepravda Zapada skrenule na put radikalizma. Imamo grižnju savjesti uvjereni da se oni još sjećaju kolonijalnih osvajanja koja su prekinula idilu i blagostanje u kojima su dotad živjeli.

Njihove kampanje seksualnog nasilja tretiramo kao kulturnu različitost. Pazimo da ih javno ne prozovemo zbog onoga za što se oni riječju i oružjem javno zalažu. Zbilja nije lako džihadistima na Zapadu jer su osuđeni na nerazumijevanje.

Poruka iz Dabiqa

Baš sam ovih dana ponovno naišla na jedan stari članak iz Dabiqa, star već godinu i pol-dvije, pisan kada je Islamska država (ID) bila na vrhuncu moći. Dabiq je inače bio službeno glasilo, službena promidžba ID-a, tehnički besprijekorno dizajniran elektronički magazin na engleskom jeziku, a često su ga prevodili i na druge, njima zanimljive jezike: njemački, francuski, španjolski, talijanski…

Kada zanemarimo njihov sadržaj, članci su bili vrlo zapadnjački koncipirani, slijedeći angloameričke modele strukture teksta i argumentacije. Naslov članka koji mi je ponovno privukao pozornost “Zašto vas mrzimo i zašto se borimo protiv vas” zapravo sublimira poruku autora. Dakle, zašto nas oni mrze i bore se protiv nas?

Odgovor je u biti jednostavan: mrze nas zato što smo nevjernici, a zato se i bore protiv nas. I dokle god bude postojao pedalj zemlje koju moraju vratiti u Kuću islama, “džihad će biti osobna obveza svakog muslimana”. Poručuju nam da ih već jako iritira što njihov rat protiv nas proglašavamo “zločinom iz mržnje”, “aktom terorizma” “besmislenim nasiljem”, što uopće ne želimo slušati ono što nam govore.

I još su nam poručili da ih beskrajno iritira politička korektnost naših medija i naših političara, a osobito preziru i mrze dakako one “odmetnute” imame koji odbijaju slijediti njihov put džihada kako bi izbjegli sukob s “nevjerničkim” društvima u kojima žive.

Preziru naš sekularni liberalizam, pijenje alkohola, uzimanje droga, kocku, osobito podupiranje gay-prava… Dakle, preziru najviše upravo one koji u svojoj političkoj korektnosti nalaze najviše opravdanja za njih, koji bi ih preodgajali i integrirali po povratku iz Sirije, vjerujući da im treba samo jedan dobar kurikul. Mrze, kažu, naš novac, naš cappuccino i naš Timberland…

Preziru naše zakone i borit će se protiv njih sve dok se svi ne podvrgnemo šerijatu. Mrze nas zbog zločina koje smo činili prema muslimanima, a mrzili bi nas jednako i da ih nismo učinili. Jer smo nevjernici. I borit će se protiv nas sve dok ne prihvatimo islam ili pristanemo plaćati im džiziju, porez za nevjernike, i ne postanemo zimije: poniženi i obespravljeni podanici muslimana.

Možda će u nekom trenutku sklopiti primirje (tzv. hudejbijski mir), ali samo zato da bi se mogli posvetiti drugim ratnim prioritetima. I vratit će se opet u određenom trenutku, da nastave ratovati protiv nas, čak iako smo prihvatili biti njihove zimije, sve dok ne nestane “nevjerništva”, dok svi ne prihvatimo islam.

Tko je tu nerazuman?

I sad, možemo mi ponoviti tisuću i stotinu tisuća puta: to je grupica radikala, psihički labilnih terorista. I možemo stotinu tisuća puta odbiti čitati, slušati, a kamoli javno raspravljati o njihovim porukama. No oni su u posljednjih godinu i pol-dvije, otkako su nam još jednom objasnili zašto nas mrze i zašto se bore protiv nas, ostvarili novu prednost.

Da, mi sad slavimo pobjedu nad Islamskom državom, njezin slom kao državne tvorbe na određenom teritoriju. Ali oni su već prije očekivanog sloma pozvali svoje sljedbenike na Zapadu da više ne dolaze u Siriju, nego da nastave borbu protiv nas ovdje, kod nas. I prije sloma ID-a, tisuće njih je izbjegličko-migrantskim rutama došlo u Europu, boriti se protiv nas.

Dabiq se ugasio, ali magazin koji je njegov sljednik zove se Rumiyah, što na arapskom znači Rim i asocira na cilj osvajanja središta katoličanstva. Rumiyah je preporučio svojim sljedbenicima da “režu vratove nevjernicima”. Što se posljednjih mjeseci i događalo, naoko individualno, ali vidno koordinirano diljem Europe.

A mi? Prema najnovijem izvješću Europola, u Europi se danas nalazi više od 50 tisuća džihadista spremnih za rat protiv nas. Oružje im je nož, mačeta, kamion, kombi, plin… Identificirano je više od 30.000 aktivnih džihadističkih websiteova. Ali mi imamo zakone o zaštiti osobnih podataka pa policija ima poteškoća u njihovoj identifikaciji.

Mi se danas već bojimo izići na ulice Pariza, Rima, Berlina, Londona… Oni su već pobijedili u prvoj etapi rata protiv nas – jer mi smo ti koji se bojimo, iako ih je tako malo. Oni su uništili naš osjećaj sigurne Europe. I znaju što dalje. A mi ne znamo ni što se sad događa, a kamoli što dalje. Osim obećavati kroz suze: svi smo mi Barcelona.

I sad tko je tu nerazuman, a možda i psihički nestabilan? Tu bih se složila s njima. Mislim da smo to mi.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Hassan Haidar Diab: Europski čelnici vode pasivnu politiku i nisu shvatili upozorenja ozbiljno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati