Pratite nas

Kolumne

Vjera u Hrvatsku izazvala paniku

Objavljeno

na

Koliko je malo potrebno da bi se čovjek osjetio sretnim i ponosnim mogli smo svi posvjedočiti tijekom nedjeljne inauguracije novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Dobro, ne baš svi. Iskreno, biti će nam potreban jedan period da se priviknemo na novi kurs. Aktualni gubitnici se ne mogu priviknuti i to samo potpuno odsutnoj osobi još nije jasno. Taj novi kurs u Hrvata povratak je starim idealima, tradiciji državnosti, ponosu, afirmaciji nacionalnih vrijednosti i na kraju krajeva samopoštovanju.

piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

kolindSve po redu najnormalniji standardi posvuda, a u Hrvatskoj «desničarenje». Spomenuo sam samopoštovanje. Samopoštovanje je škakljiv fenomen. Turbulentan, i u slučaju Hrvatske sklon velikim amplitudama. Mediji nas nemilice izvještavaju o tome kako smo debeli, prezaduženi, skloni opijanju, s lošim sveučilišnim sustavima, korumpirani do srži, agresori, genocidni, nepotistički nastrojeni itd. Lista je podugačka. Kolinda Grabar Kitarović hrvatskom narodu poslala je jasnu poruku. Vi ste vrijedni, miroljubivi, humani. Vi vrijedite. To nije bilo vidljivo samo na verbalnoj razini, već i na cjelokupnom spektaklu, vizualno i estetski. Počasna garda, selekcija glazbe, dekor, plotuni, lenta. Ti elementi nisu nastali u tjednu prije inauguracije ili posebno za nju. Gundulićeva «Himna slobodi», ansambl «Lado», lenta, tradicijske uniforme počasne garde, Gotovčev «Ero», sve od reda su produkt hrvatske povijesti i nedvojbeni izrazi težnji da hrvatski narod ima ovo što ima danas. Imamo mnogo iako će mnogi reći Hrvatska je pokradena. Hrvatska nije bogata jer je pokradena. Koliko smo dugo još to spremni slušati? Jeftine i isprazne mantre. Alibi taktika. Što nam je činiti? Ostati vječno sumnjičavi prema bilo kome tko zrači optimizmom ili prihvatiti pruženu ruku i postat minimalno svjesni činjenice da su naši postupci, od onih najsitnijih u danu – važni. Držim da je to srž poruke i nastojat ću u nastavku interpretirati zašto.

Prvo, Hrvatska nije bogata prema univerzalnim financijskim standardima, ali dovoljno smo pametni da razumijemo kako bogatstvo nije samo ekvivalent platne moći. Ono je posvuda. Prije svega, zar nije bogatstvo to što već dvadeset godina živimo u miru i sigurnosti? Nitko nas ne napada, ne bombardiraju se hrvatski gradovi, ne strahujemo za život. Dakako, sutra ga svi možemo izgubiti prelazeći cestu, ali taj je faktor stalan kako u Hrvatskoj tako i u Džibutiju. Problem je što smo mi povjerovali da ne vrijedimo i trebat će nam vremena da slomimo tu barijeru. Da je počela pucati, neupitno je i to izaziva nelagodu jer, hej, kako je moguće da smo pozitivni?

Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Vesna Pusić, Elizabeta Gojan, Ante Tomić, piskarala Novoga Lista čiji se tvorac Supilo okreće u grobu, pa čak i komentari najobičnijih anonimnih forumaša po proljevičarskim (ljevica u Hrvatskoj ne postoji) portalima ukazuju da ti ljudi jednostavno ne mogu podnijeti činjenicu da se u Hrvatskoj dogodilo nešto pozitivno.

Nelagoda kod arhitekata tog mentalnog zatvora, a i kod naroda koji je čamio zatočen, vidljiva je. Iz svakog akta, miga, komentara, izraza lica, optužbi, bijesa, apsolutno svega. Ostat će vječno pitanje zašto je tim ljudima Hrvatska tolika smetnja? Mogu razumijeti bijes i ogorčenost nezaposlenog čovjeka. Ipak, kako razumijeti mržnju i kontinuirano kontriranje svakom afirmativnom trenutku, potezu koji bi mogao dovesti do toga da pošaljemo poruku kako su Hrvati gospodari svoje zemlje, ponosni i optmistični. Jer, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Vesna Pusić, Elizabeta Gojan, Ante Tomić, piskarala Novoga Lista čiji se tvorac Supilo okreće u grobu, pa čak i komentari najobičnijih anonimnih forumaša po proljevičarskim (ljevica u Hrvatskoj ne postoji) portalima ukazuju da ti ljudi jednostavno ne mogu podnijeti činjenicu da se u Hrvatskoj dogodilo nešto pozitivno. Zanimljivo je da svi ti nabrojeni žive kao bogovi, od novaca vlastitog naroda, situirani, ne vidimo da im išta fali, ali opet, to je jednostavno jače od njih. Nesretni su to ljudi. Sigurno je pakao slušati hrvatsku himnu.

Gledati hrvatski narod kako ponosno ističe svoja nacionalna obilježja. U naletu očaja kreće se s optužbama. Jednosatnu veličanstvenu inauguraciju proglasit će neuspjelom zbog tri sekunde zvižduka upućenih bivšim predsjednicima. Jesu li trebali pljeskati? Jesu li morali pljeskati? Jesmo li u Hrvatskoj ili Sjevernoj Koreji? Gdje je problem? Potom će pažljivo brojati kome od uzvanika prema njihovim vlastitim kriterijima gore nije mjesto. Je li to Merčep, Mamić, Nives Celzijus, Rojs? Tome će dakako pomoći i režiserski tim HTV-a fokusirajući samo prethodno navedene. Normalno da nećemo vidjeti akademike, vrhunske znanstvenike, profesore, sportaše. Onda su se našli oni koji zamjeraju Kolindi da je u govoru izrekla želje, ali ne i realne mogućnosti.

nada2

Dvije su varijante. Prva, da su toliko retardirani da rečenicu kako će Hrvatska biti bogata zemlja tumače na način da to zapravo znači kako će Kolinda Grabar Kitarović to pokušati sama izvesti, ili su jednostavno podmukli. Vi izaberite. Slijede priče oko famoznog sastanka s vladom. Ona to ne može! Ustav joj ne dopušta! Šteta. Ustav ne dopušta predsjednici i ministrima da se kao najnormalniji ljudi sjednu za ručak ili večeru i ljudski, dobronamjerno, rasprave mogućnosti udruženja snaga ne bi li se iznašla konkretna i zanimljiva rješenja bez obzira o čemu se radi. Jebiga, ne da nam Ustav. Izazvat ćemo pravu ustavnu krizu ako se takav susret slučajno uprizori. Mnogi Hrvati strahuju da je Kolinda Karamarkova «lutka na koncu» tj. marioneta.

Zagreb, 15.02.2015 - VIP uzvanici na svecanoj inauguraciji Kolinde Grabar KitarovicTu dolazimo do fenomena Karamarko. Moram napraviti digresiju. Znači, u Hrvatskoj je najnepopularniji političar predsjednik realno najmoćnije stranke koji zadnjih godina ne donosi odluke, ne pita se, nije u izvršnoj vlasti, nije gulio u zatvoru, nije nikoga ubio. Čovjekov jedini krimen je taj što uspješno vodi stranku i pobjeđuje. Možemo govoriti o dikciji, urođenom (ne)talentu za javni nastup, konspirativnoj prezentaciji, zanimljivoj prošlosti uz Manolića i Mesića, ali dozvolimo li si taj luksuz pa pretpostavimo da 99% random pljuvača po Tomislavu Karamarku ne zna te pikanterije iz prošlosti, onda ti jednostavno nije jasno kako je taj čovjek, koji se ne pita ništa – najnepopularniji? To bi bilo isto kao da je Dragutin Lesar najnepopularniji. Ili nebuloze, zašto je Karamarko govorio prije Kolinde nakon izborne pobjede? Najbolje da je govorio nakon nje. Ljudi ne razmišljaju što govore, ali govore što je popularno reći. Rekao bi Mesić da je demokratsko pravo biti budala. On to najbolje zna. Osim ako jako državničkim i pametnim ne smatra svoj mandat tijekom kojega su pogaženi svi kriteriji minimuma zaštite nacionalnih interesa o čemu su napisane i pišu se knjige, a ne bih se kladio da ga nećemo uskoro vidjeti u optuženičkoj klupi (slučaj Patria). Ali o vicmaheru/antifašistu ni riječi više. Famozna «lutka na koncu». Kao da itko ima ikakav dokaz za takvu floskulu ili po hrvatski ISPRAZNICU. Pričamo li o šovinizmu? Žena je. Mora da je nečiji igrač. Zlikovci iz HDZ-a samo žele nastaviti pljačku. Kako ne dobiti proljev od tih izlizanih i površnih kafanskih analiza?

Nismo gotovi. Slijedi argument iz kategorije «kopanje po kanti za smeće tj. zašto trošimo novac na bilo što, moramo graditi vrtiće i dati siromašnima». Stvarno, tko je vidio potrošiti 600 000 kuna za inauguraciju. Da je bilo iole racionalnosti trebala se inauguracija održati u šumi Brezovici, a uzvanike poslužiti korom od drveta i pečenom bakandžom. Imat ćemo i za to priliku uskoro kada (Ne)Radnička Fronta poput autohtonog proletera Tsiprasa i njegovih odreda slomi kapitalistički sustav i krene ravnomjerno djeliti imetak. Jasno, oni će biti banka. Šalu na stranu. Također smo imali priliku i slušati napete rasprave oko lente. Hoće li je biti? Kako? Na koji način? Sve pitanja, a odgovor propisan zakonom. Onda su tu argumenti koje zemlje imaju lentu jer eto, moramo provjeriti je li to u trendu. Mislim, zašto nas uopće briga je li druge zemlje imaju lentu? Da nitko na svijetu nema lentu, mi je imamo pravo imati. Naš predsjednik smije ujahati na lipicaneru na inauguraciju i mahati sabljom, ako mi to hoćemo. Sva mudrost. Ili, da pojednostavimo. Hoćemo li ukinuti Paški sir? Poljički soparnik? Ojkanje? Nacionalne parkove? Bilo kakav autentični atribut Hrvatske jer drugi nemaju to ili ne rade to na taj način? Do kada ćemo imati takav provincijski pristup? E pa dok god ne shvatimo da se vlastito domoljublje ne treba opravdavati ni pred kim. Prihvatimo sami sebe napokon. Defanzivna taktika jest snažna karakteristika hrvatskog nacionalnog pokreta kroz stoljeća. Tu smo dokazano dobri. Pitanje je koliko smo uspješni kada treba biti ofenzivan i proaktivan? S vremenom ćemo dobiti odgovore.

inauguracija_markov trg

Stanje u Hrvatskoj preslaguje se već duži period. Anacionalne, negatorske i retrogradne silnice mogle su plesati neko vrijeme. Još im je ostala koja runda Užičkog i Kozaračkog kola. U Hrvatskoj se od nedjelje s ponosom sve glasnije čuje «Himna slobodi» i plešu se tradicionalni hrvatski plesovi. Slikovito rečeno. Dugujem dodatnu analizu pojma «bogatstvo» na konkretnom primjeru Hrvatske. Nakon što smo prethodno konstatirali kako uživamo benefite života u miru i slobodi, sigurnosti i demokraciji, važno je utvrditi da Hrvatska ima itekako mnogo za ponuditi, kako sebi, tako i drugim narodima. Dovoljno je razmotriti hrvatski geostrateški položaj. Međa, uvijek bila i ostat će. Otegotna okolnost kroz povijest, ali i komparativna prednost za sva vremena. Fantastičan spoj mora i planine, ravnice i brežuljaka. Nacionalni parkovi, ljepote, prepoznatljivi i unikatni simboli, velikani koje ne treba nabrajati preko Boškovića do Penkale, sportaši, heroji, vitezovi, književnici, umjetnost svih vrsta, vodni izvori, sjajne ceste, sve uhodaniji demokratski sustav, doduše s porođajnim teškoćama, potencijali svih vrsta, na svakom koraku.

Ja jednostavno odbijam smatrati da je itko talentiraniji od Hrvata, da je itko sposobniji od nas. Uz dužan respekt svima. Nažalost, suprotan, provincijski stav se opetovano manifestira na milijun malih primjera. Jedan od boljih je susret Dinama i Reala nazad nekoliko godina u Maksimiru. Real došao na trening. Biti će dobro ako ne bude više od pet razlike. U redu i to je stav i ima tu temelja, ali zar je toliko strano, nedozvoljeno i luđački vjerovati da se tog protivnika kao svakog drugog može pobijediti ili barem natjerati da skupo proda kožu? Te večeri je Dinamo pokazao da je moguće. Je li ikada bilo kakva humanitarna akcija u Hrvatskoj propala? Ne mogu se sjetiti. Uvijek smo tu jedni za druge. Hrvati su svjetski prvaci po broju doniranih organa po glavi stanovnika. Zar nam to ne govori nešto? Pritom ne mislim na prodaju bubrega.

Nema toga što ne možemo ostvariti ako smo jedinstveni, reče Kolinda Grabar Kitarović. Mi smo pobjednički narod, nastavlja. Tko je tako afirmativno pričao o Hrvatima u zadnjih petnaest godina? Zašto bi itko pričao na taj način kada je sam Josipović govorio o ustaškim gujama i sramotio vlastiti narod diljem svijeta. Ovo «vlastiti» treba uzeti s rezervom. Vrijeme je da krenemo poštovati sami sebe, a onda će nam to poštovanje iskazati i drugi. Ta jednadžba nije od jučer.

Nema toga što ne možemo ostvariti ako smo jedinstveni, reče Kolinda Grabar Kitarović. Mi smo pobjednički narod, nastavlja. Tko je tako afirmativno pričao o Hrvatima u zadnjih petnaest godina? Zašto bi itko pričao na taj način kada je sam Josipović govorio o ustaškim gujama i sramotio vlastiti narod diljem svijeta. Ovo «vlastiti» treba uzeti s rezervom. Vrijeme je da krenemo poštovati sami sebe, a onda će nam to poštovanje iskazati i drugi. Ta jednadžba nije od jučer.

HAnd-zwei-Finger-3000Za narod koji se toliko diči svojom vjerom, vrlo lako istu gubimo i zapadamo u defetizam. Vjera, barem kako ju sam doživljavam nije usmjerena, gledajući njezinu univerzalnost, na dubinska promišljanja crkvenih dogmi, već na samopoštovanje i optimizam. Ona je terapija. Vječno utočiste. Pomirenost sa svemirom. Inauguracija je, uvjeren sam, poslužila kao snažan impuls potištenoj naciji. Omalovaženoj, otuđenoj i uvjerenoj da ne vrijedi. Poruke nove predsjednice bude nadu i optimizam kod većine, a paniku kod onih koji onemogućavajući kolektivno dopiranje do istine efikasno siju mržnju i dijele hrvatski narod u svrhu što lakšeg i neprimjetnijeg podčinjavanja stranim interesima. Ne treba se zavaravati i misliti da su miševi pobjegli u rupe. Tu su i dok dišu nastojat će dekonstruirati Hrvatsku. Nadajmo se samo da će svi krivokletnički i izdajnički pokušaji ostati bez efekta i da će Hrvatska, od sada pa dok je svijeta biti ono što je uistinu uvijek bila. Zemlja poštenih, vrijednih, hrabrih i miroljubivih ljudi, sposobnih da stvore svoj raj na zemlji. Imamo sve što trebamo, a ono malo što smo trebali dobili smo u nedjelju. Nadu.

[ad id=”40551″]

piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati