Pratite nas

Vjernici katolici danas slave Sveta tri kralja – Bogojavljenje

Objavljeno

na

Katolička crkva danas slavi Bogojavljenje ili Sveta tri kralja kao svetkovinu objavljenja Kristova božanstva. 

Uoči blagdana Bogojavljanja, katolici običavaju u crkvama blagoslivljati vodu kojom se onda škrope kuće vjernika. Blagdanom Isusova krštenja, koji se slavi u nedjelju po Bogojavljenju, završava u katolika božićno vrijeme.

U mnogim krajevima kršćanskog Istoka u prvim kršćanskim vremenima umjesto Božića slavila se svetkovina Bogojavljenja kao svetkovina objavljenja Kristova božanstva.

Prema Evanđelju po Mateju, mudraci s Istoka pratili su zvijezdu do Betlehema vjerujući da će ih ona dovesti do Isusa, novorođenoga Kralja.

Kad su u štalici pronašli dijete s majkom Marijom, poklonili su mu se i prinijeli darove – tamjan kao Bogu, zlato kao Kralju i smirnu (plemenitu mast) kao čovjeku.

U Evanđelju se ne navodi njihov broj ni ime, no kroz povijest ustalila su se tri mudraca, tri kralja: Baltazar, Melkior i Gašpar, vjerojatno zbog tri dara – zlata, tamjana i smirne.

Poruka je blagdana, nastalog početkom 3. stoljeća, da je Isus Spasitelj za sve ljude, a to su naznačili, kao prvi predstavnici poganskoga svijeta koji su se došli pokloniti Isusu, upravo mudraci s Istoka – Sveta tri kralja.

[box_light]

Stari i Novi zavjet prožeti su trenucima Božje objave pred čovjekovim očima. Ti se trenuci često doživljavaju kao prodor božanskog svjetla kroz zid – ili ipak samo kroz zastor? –, prodor koji našem shvaćanju skriva vječnu Bît. Ovaj se bljesak provlači  kroz cijelu Bibliju, za njim se čezne i nada, a ipak se uvijek pojavljuje neočekivano i iznenada: Ilija napušta zemlju u vatrenim kolima; Mojsiju Jahvin glas progovara u gorućem grmu; mudraci s Istoka slijede svijetleću zvijezdu; a kroz ljudski Isusov lik prozire se nadnaravni sjaj Njegovog božanstva na Brdu preobraženja. I Svoj ponovni dolazak, konačnu objavu, Krist je opisao jednom metaforom svjetla: „Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina čovječjega“ (Mt 24, 27).

Blagdan Bogojavljenja – objave Gospodinove – počeo se slaviti u istočnoj Crkvi već u 3. stoljeću, doduše kao blagdan Božića, tj. usmjeren na otajstvo rođenja, ali i na Kristovo krštenje. Zapadna Crkva slavi ga od kraja 4. stoljeća u znak sjećanja na dolazak tri mudraca u Betlehem. Iz oba ova izvora naposljetku je nastalo bogatstvo blagdana: shvaćao se kao slavlje objave Boga-Kralja Krista koji preuzima Svoju vladavinu nad Kraljevstvom Božjim. Dakle, u staroj Crkvi bio je blagdan Krista Kralja.

Pri tome se sažimaju tri objave:

  1. pojava tri mudraca, a time svijeta pogana – znak da su i oni pozvani
  2. svečano navještenje Isusovog sinovstva kroz Oca prilikom krštenja (teofanija i kristofanija) – sjećanje na to i kod nas: blagoslov vode Sveta tri kralja
  3. objava vladarske moći Isusa Krista nad elementima prilikom svadbe u Kani

Sve se to zrcali u liturgiji. U introitusu Mise stoji: „Evo, dolazi Gospodar, Gospodin, u ruci mu kraljevstvo, moć i vlast“. U čitanju slijedi osloboditeljski zaziv kojega Izaijino pročanstvo konačno vidi ispunjenim: „Ustani, zasini, Jeruzaleme jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom“ (Iz 60,1).

Tada se pred nama rasprostire cijela Izaijina vizija: „Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje“ (Iz 60, 2-6).

Ovo predskazanje naslućuje se u Evanđelju po Mateju (Mt 2, 1-12). Mudraci prinose Djetetu zlato i tamjan, kako je vidio Izaija. Ovi su darovi na Istoku pravni čin, znak priznavanja jedne osobe kao Boga i kralja, znak podvrgavanja pod njegovu vlast. Od sada tri čovjeka slijede naredbe tog Gospodina te se mimo Heroda vraćaju u svoju zemlju. Treći dar kojeg su donijeli bila je gorka smirna koja je u davnini bila vrlo cijenjena kao medicinska tinktura i mirisno ulje. Crkva ju je shvaćala kao ukaz na Isusovu spasiteljsku moć, ali i kao predznak Njegovog gorkog trpljenja.

U usporedbi s Izaijinim tekstom Matejev se opis doima vrlo sažetim i trijeznim, ali postaje zastrašujuće jasno kako se već pri Božjem dolasku na svijet dijele duhovi – da, kako se odmah dramatski sukobljuju svjetovi i svjetonazori. Tu su na jednoj strani sanjari koje njihova čežnja tjera preko granica svakodnevice, pri čemu se tri maga koji su promatrali konstelacije zvijezda mogu zamisliti kao osobenjaci, nešto osobito u očima njihovog okruženja. Nasuprot njima stoje predstavnici svjetovne i religiozne elite u Jeruzalemu.

Mudraci su bili u potrazi za temeljem – za ciljem i smislom postojanja, za razlogom zbog kojeg se isplati živjeti. Kako su istraživali prastare predaje, vjerovali su u židovskog kralja koji se trebao roditi, te da će konačno naći Jednoga, najvišeg Gospodina kojemu su jedinom željeli služiti. Kada se pojavila neobična zvijezda, odmah su se uputili – u povjerenju u mudrost predaje – na mukotrpno putovanje, a njihov je cilj dakako bio Jeruzalem. Jer: gdje bi se inače moglo roditi kraljevsko dijete? Ipak, Jeruzalem za njih postaje mjestom novog i na početku zbunjujućeg naputka: novorođeno dijete dakle nije bilo dijete kralja Heroda? Tek kada su čuli ovaj nalog i uputili se na put za Betlehem, ponovno su vidjeli zvijezdu i pri pogledu na nju doživjeli beskonačnu radost sigurne ispunjenosti. U ovom svjetlu – a kroz vanjsku neuglednost – prepoznali su Svetu Obitelj onakvom kakva ona jest te Dijete kao vladara svijeta kojega su tražili, kojemu su sada smjeli služiti. To znači da su Ga u slobodi primili kao svog Gospodina.

Stvarnost ne pokazuje ništa osim siromaštva jedne jednostavne obitelji i – kao protusliku – svjetovnu moć i religioznu učenost u Jeruzalemu. Ovdje je već stoljećima poznato proročanstvo o dolasku Božjem u Njegov narod u obliku Kneza mira, Mesije kojega je sâm Bog pomazao. A ipak, predodžba da bi se sada mogao roditi izaziva panični užas. Da se Herod boji za svoje prijestolje, ne čudi ni najmanje, ali veliki svećenik i pismoznanci, religiozni nositelji službe i teolozi? Oni mogu dati točan podatak gdje se novorođeni Kralj-Mesija mora nalaziti, ali se sami ne upućuju na put. Iščekivanje je odavno postalo pobožnim stavom, ono se njeguje kao tradicija, ali se zapravo više uopće ne iščekuje, već se što je moguće nesmetanije želi nastaviti s vlastitim životom. Sveti Augustin naziva pismoznance putokazima koji pokazuju put, ali se sami ne pomiču.

I to ne vrijedi samo za moćne i obrazovane, već očito i za jednostavne ljude. „Kada to doču kralj Herod“, piše u Evanđelju po Mateju, „uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime“ (Mt 2, 3). Čini se da se nitko ne upućuje „preko“ u obližnji Betlehem, poput pastira u božićnoj noći. Smisao za stvarni život, zdrav ljudski razum odraslog čovjeka stoje nasuprot odlaska; instinktivna obrana od svega izvanrednog. A mi? Kako bismo mi reagirali kada bi se danas ispunilo ono što je odavno naša kršćanska nada? Kako bismo mi reagirali na munju koja nagoviješta ponovni Kristov dolazak?

Rođenje Djeteta i susret mudraca s Njim bili su usađeni u svakodnevicu tog vremena. Čudo Božjeg dolaska bilo je skriveno u siromaštvu. U Evanđelju po Mateju odmah nakon posjeta maga uslijedio je bijeg Svete Obitelji u Egipat pred Herodovom zatorničkom voljom (Mt 2, 13-18).

A ipak je iz ovog susreta proizašlo svjetlo koje se više nije ugasilo. Rasplamsalo se već nakon 50 godina, i to ne više sa strane, na rubu svijeta, već u središtima antičkog obrazovanja, u Ateni i Rimu. Danas božićna svjetla često služe trgovini i promidžbi, a ipak naknadno svijetle kao znak početka, velike radosti i dobrote koji izlaze iz njih. Zvijezda još uvijek svijetli.

Od onih malobrojnih koji su nekoć došli u Betlehem nastalo je mnoštvo, ali pri tom ostaje da se oni stvarni vjernici u svom vremenu pojavljuju kao malobrojni i možda također kao čudaci.

Za proroka Izaiju događaji budućih stoljeća saželi su se u jednu jedinu viziju –skromni posjet mudraca u Evanđelju po Mateju izgradio je početak pokreta koji više ne prestaje. Ljudi mnogih generacija vidjeli su zvijezdu, pronašli su je protumačenu u Pismima i slijedili je. I napokon su ugledali Onoga koji je naizgled tako bespomoćan, a ipak postaje ishodištem jedne veličanstvene radosti koja ih sve obuhvaća. Ako pogledamo stoljećima unatrag, tada se naše oči otvaraju za neprekidnu i uvijek rastuću povorku poznatih te mnogih neznanih svetaca – nesavršenih i grešnika. Vidimo hodočašće svijeta kojeg je prorekao Izaija, svijeta koji Djetetu želi staviti pred noge sve što je lijepo i dragocjeno – kao darove prepunog srca.

(Ratzinger, Joseph. Weihnachtspredigten. München : Erich Wewel Verlag, 1998. Str. 51f.)

Dr. phil. Helga Böse/bitnonet

[/box_light]

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati