Vlado Iljkić: Očekujem da ovaj put sabornici pokažu hrabrost i bore se za suverenost hrvatskog naroda!

    2

    Gospodine Iljkić, jeste li upoznati sa obrazloženjima Saborskog odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav glede ustavnosti referendumskog pitanja, koji su uputili Saboru i kako vam se ono čini?

    Vlado IljkićUz dužno poštovanje, moram priznati da je sama rasprava ako se to tako uopće može nazvati, pa time i obrazloženje odraz uskogrudnosti i dubokog nerazumijevanja predmeta koji se razmatra i onoga što bi se trebalo na tom Odboru odlučiti glede referendumskog pitanja, koje čak ni sa pravne strane nije sagledano u cijelosti, dok razlozi koji su doveli do referendumske inicijative uopće nisu objektivno tematizirani ili su zlonamjerno iskrivljavani.

    Nije razmotrena ni neupitna politička dimenzija referendumskog pitanja, a o žrtvoslovnom ili moralno-etičkom aspektu nije bilo niti riječi iako su sve navedene dimenzije toliko isprepletene da se ni jedan od tih aspekata ne smije ignorirati ako se hoće ući u meritum stvari na osnovu kojeg se jedino može donijeti ispravna odluka ili prijedlog. Zabrinjava i to što se u raspravi nisu koristila ili spominjala europska iskustva vezana za pr obleme dvojezičnosti u državama gdje je bilo raznih prijepora i loših povijesnih i drugih iskustava. Želim vjerovati da će predstojeća saborska rasprava, ako će biti utemeljena na činjenicama i političkoj, odnosno, državničkoj hrabrosti i odgovornosti, donijeti napredak u odnosu na raspravu na Odboru.

    Spominjete pravni aspekt, čini se da je on obrazložen na nekoliko stranica u odluci Odbora. Zašto ste nezadovljni time i u čemu se ne slažete?

    Ovdje se mora voditi računa o unutarnjem hrvatskom i međunarodnom pravnom aspektu i njihovom međusobnom odnosu, tj. usklađenosti, a mogli bi reći i isprepletenosti. Prije svega, u raspravi na Odboru, što je vidljivo iz njegove Odluke, odnosno, prijedloga Saboru, nije razmatran cjelokupan pravni okvir kojim su uređeni način i mogućnost ostvarivanja prava na ravnopravnu uporabu jezika i pisma bilo koje nacionalne manjine u RH, pa tako i srpske manjine. Razmatran je samo mali dio koji se odnosi na promjenu cenzusa u Ustavnom zakonu. Na toj podlozi proteklih smo mjeseci bili svjedoci političke i medijske hajke na Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara koji je pokrenuo ovu referendumsku inicijativu kao demokratski i legitiman korak upravljen prema rješavanju jednog pitanja koje očito izaziva određene prijepore u hrvatskom društvu.

    Nažalost, u raspravi na Odboru se uopće nije spomenula mogućnost drugih načina stjecanja prava nacionalnih manjina po osnovu statuta jedinica regionalne i lokalne uprave i samouprave (županija, gradova i općina) i međunarodnih, odnosno, međudržavnih ugovora kao bitnih instrumenata zaštite prava nacionalnih manjina, uključujući i pravo na službenju uporabu svojega jezika i pisma. Ti se pravni instrumenti primijenjuju upravo na područjima koja su bila zahvaćena ratom i gdje su međunacionalni odnosi vrlo osjetljivi. Naše referendumsko pitanje je na tragu toga da se zaustavi nezakonito i nasilno provođenje zakona i pristupi drugim predviđenim načinima stjecanja tih prava, koji će uvažiti povijesne, društvene, političke i moralno-etičke dimenzije i okolnosti ostvarivanja prava nacionalnih manjina na službenu uporabu svojega jezika i pisma.

    Konačno, i Odbor ministara Vijeća Europe u svom prvom Monitoringu iskazuje određeno razumijevanje, tj. primjećuje da je ostvarivanje prava otežano na područjima zahvaćenim ratom i odnosa koji tamo postoje te preporučuje da se u ostvarivanju tih prava više koristi diskrecijska ocjena jedinica lokalne samouprave koje lokalnim statutima mogu propisivati i niže cenzuse. Nažalost, članovima Odbora nije ni palo na pamet da taj ratni, poratni i pravni aspekt uzmu u obzir pri razmatranju i ocijeni valjanosti i opravdanosti referendumskog pitanja.

    Dobro, što je onda sporno sa Ustavnim zakonom i tim cenzusima?

    Važno je napomenuti da u prijedlogu Odbora niti jednom rječju nije istaknuto da ravnopravna uporaba jezika i pisma kao demokratski doseg ostaje i dalje zaštićena na razini Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, doduše, u nešto postroženom obliku, koji nije diskriminatoran jer je nepobitno da se referendumskim pitanjem uspostavlja i utvrđuje kriterij jednakosti. Naime, logički i matematički je točno da je 50 (jednako) 50 i nije ni veće ni manje jedno od drugog.

    Ali, za nas u Stožeru bi bilo žalosno da duh našeg prijedloga ili sutra zakona određuju brojke ili matematika pa se pozivamo isključivo na istinsku jednakost kojoj težimo i ovim referendumskim pitanjem. Zanimljivo je napomenuti da Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina čiji je potpisnik i Hrvatska niti jednoj zemlji ne propisuje cenzus pa je on slijed om toga različit za većinu zemalja ne samo EU nego i Europe. To nadalje znači da je svakoj zemlji ostavljeno suvereno pravo da to pitanje uredi svojim zakonodavstvom poštujući pri tome pravni okvir koji je zadala EU. Svaka zemlja svoj unutarnji pravni poredak uređuje na više različitih načina a svakako jedan od najdemokratskijih je onaj koji se čini izravnom demokracijom, tj. referendumom.

    Žalosno je ako to neki ne znaju ili ne žele znati. I još nešto, Odbor ministara je rekao da je cenzus od 50% i 1 visok ali da načelo većine nije protivan načelima konvencije, te preporučio da se više koristi mogućnost diskrecijske ocjene jedinica lokalne uprave i samouprave da se za stjecanje predmetnih prava propišu i niži cenzusi, dakle lokalni statut, u što se ovim pitanjem ne zadire i ostaje i dalje na snazi kao preporučena mogućnost.

    Pojednostavljeno, uz ovakav demokratski Okvir koji nudi Ustavni zakon RH-e, demokratskiji i širi i od Okvira koji propisuje sama Okvirna konvencija EU-a, niti jedan cenzus ma koliki bio nije loš. Nije to ni 1/3 ni 1/2 ako je neka Vlada sposobna riješiti izuzetke kada se oni pojava a alate unutar postojećeg Ustavnog zakona itekako ima.

    Što je s bilateralnim ugovorima koji se navode? Jesu li oni ovim cenzusom doista ugroženi?

    Posebno je neutemeljeno navođenje ugroze međunarodnih ugovora koje je Hrvatska potpisala sa Italijom, Mađarskom, Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom i dr., a koji se ovim referendumom uopće ne dovode u pitanje. Jasno je da se međunarodni ugovori mogu mijenjati samo na način predviđen tim ugovorima i da su po svojoj važnosti iznad naših zakona te sljedom toga nema nikakve opasnosti da se oni promjenom cenzusa stave van snage.

    Takve tvrdnje su u stvari van svake pameti. Sljedom toga njihovo spominjanje i nabrajanje očito je demagoške prirode i služi za dezinformiranje javnosti ali i svih onih koji su do sada pratili ili će pratiti događaje oko ove referendumske inicijative, ali i saborske rasprave. Apostrofiramo, moguće je u svakom trenutku kvalitetnim promjenama postojećih i sačinjavanjem novih bilateralnih ugovora pristupiti, sa puno više senzibiliteta, rješavanju problema na pojedinim područjima.

    Jeste li ovim iscrpili pravni aspekt?

    Naravno da ne, jer bi se o svemu mogle napisati i voditi duge rasprave ali ono što je važno reći možda je to da je ovakav cenzus u nešto strožem obliku bio godinama u Ustavnom zakonu, nalazi se u blažem ili strožem obliku u ustavima drugih zemalja i nikada ga nitko nigdje nije proglasio diskriminatornim, pa ne vidim opravdan razlog da to učini ovaj Odbor ili hrvatski Sabor ili čak Ustavni sud. Konačno, ukoliko je kriterij jednakosti sadržan u ovom pitanju doista diskriminatoran, EU ima mehanizme da se proglasi nadležnom u takvim slučajevima.

    Žalosno je da smo mi u Vukovaru svjedočili pokušajima platforme 112 i visokih državnih dužnosnika da se veleposlanici i predstavnici nekoliko važnih zemalja pokušaju dezinformirati po ovim pitanjima. Stvarno neodgovorno ponašanje pa gotovo do neprijateljskog rekao bih. Zanimljivo je za narečenu platformu 112 i njihove političke pokrovitelje da se znaju u obraćanju, čak Ustavnom sudu pozivati na Duh EU zakona koji uređuju ovu materiju ali da istodobno nisu u stanju prepoznati i uvažiti Duh zakona sadržan u čl. 8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ni kada se na njega ukaže pa i upre prstom. Tu izgleda ne vrijedi ona..“ako nema duha zakona ne smije biti ni slova zakona“.

    Na redu je Sabor. Što očekujete?

    Očekujem da ovaj put sabornici pokažu hrabrost i bore se za suverenost hrvatskog naroda i po ovom pitanju, jer on to doista i jest. Očekujem da ne budu stranački poslušnici bez obzira koliko još uvijek bili odgovorni i polagali račune stranačkom šefu umjesto hrvatskom narodu, jer će se i to uskoro promijeniti.

    Već smo rekli da je ovo unutarnje hrvatsko pitanje pa ono što posebno očekujem je ulazak u meritum stvari i motive postavljanja ovog referendumskog pitanja. Motiv postavljanja ovog pitanja nije nikakva nakana da se bilo koga prikrati za neko njegovo pravo nego da se spriječi ponovno traumatiziranje žrtvi, izravnih stradalnika Domovinskog rata sa osobnim iskustvom stradanja i članova njihovih obitelji u čije „lice“ ne bi smjeli sumnjati. Pozivam saborske zastupnike da nađu vremena i srca da se prisjete tih lica, posebno lica obitelji ubijenih i prognanih, lica silovanih žena, lica zatočenika u srpskim koncentracijskim logorima…

    Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara pokrenuo je referendumsku inicijativu da demokratskim i legitimnim putem obrani Vukovar od Vladine politike bahatosti, neznanja, nasilja i klevetanja. Jer, slanje policije na Vukovar i Vukovarce, nezakonito provođenje zakona po sili zakona i silom prije nego li su se stekli svi uvjeti, nazivanje stradalih uvredljivim i ponižavajućim imenima je slijepa ulica koja ne poštuje ni Hrvate ni Srbe ni Čovjeka! Očekujem od saborskih zastupnika prije odluke o glasovanju da razmotre što donosi ova promjena u cenzusu ali i da u razmatranju ovog pitanja koriste pisana i nepisana a poznata iskustva iz Hrvatske i svijeta i uvaže takve aspekte.

    U prvom pitanju ste spominjali da u raspravi nisu korištena iskustva drugih zemalja gdje je bilo prijepora. Možete li to podrobnije obrazložiti?

    Naravno, za sve o čemu govorim imamo argumente pa tako i za ovo a uvjeren sam da će i Ustavni sud biti primoran malo više istraživati o praksi u drugim državama EU-a i Europe, a ne nasjesti na neistine iz političkih i pravnih krugova bliskih sadašnjoj vlasti.

    1. Latvija
    – Ustav Republike Latvije: 4. The Latvian language is the official language in the Republic of Latvia. – Latvijski jezik je službeni jezik u Republici Latviji. Iako je danas Rusa u Latviji ca. 30% stanovništva ruski jezik ni rusko ćirilično pismo nisu u upotrebi.- Još od 1990.-tih tako je odlučio  latvijski parlament. U vrijeme osamostaljenja Latvije 1991. godine u Latviji je bilo ca. 34% Rusa, a u glavnom gradu Latvije Rusi su bili u većini a Latvijci su postigli većinu tek 2006. godine. Ruski jezik u Latviji je strani jezik. Nije ni manjinski.Prije dvije godine od ržan je referendum kojim su udruge Rusa tražili da se ruski prizna kao drugi službeni jezik. Na referendumu je to odbačeno s ca 75% glasova. Ni u gradovima u kojima Rusi čine više od trećine stanovništva ruski i ćirilica nisu u uporabi.

    2. Estonija
    – gotovo ista situacija kao u Latviji. Zanimljivost, npr. u gradu Narvi u istočnom dijelu Estonije uz granicu s Rusijom Rusi čine 80% do 84% stanovništva (do prije 10 godina bilo ih je više od 90%), Estonaca je 4%, a ruski ipak nije službeni jezik. Službeni jezk je samo estonski. Ustav Republike Estonije propisuje da  Manjine mogu pod određenim uvjetima tek kada prijeđu 50% stanovništva koristiti svoj manjinski jezik u lokalnoj samoupravi, ali samo kao radni jezik. Svaka čast Estoncima! Imaju svoju narodnu i nacionalnu vlast. Ovo navodim jer je taj ustav sličan našem a postoje loša povijesna iskustva.

    Na istoku Estonije kao što sam prije naveo uz grad Narvu postoji još šest gradova i puno sela s ruskom većinom, ali službeni jezik i svi natpisi na državnim i lokalnim institucijama su na estonskom. Čak, Estonski ustav ne bavi se jezicima manjina iako manjina imaju najmanje 4 puta više nego Hrvatska!

    3. Norveška
    – nije u EU, ali je u Europi i osim što je demokratska ona je i najbogatija država Europe. U gradu Tromso na sjeveru Norveške ograničava se uporaba samskog (laponskog) jezika (Sami ili Laponci su autohtona nacionalna manjina u Norveškoj.  Norvežani su se proteklih godina oštro usprotivili pokušaju postavljanja dvojezičnih natpisa u okolici Tromsea na samskom (laponskom) jeziku.

    4. Belgija
    – Bruxelles- Flamanci vode tešku političku borbu da ograniče širenje francuskog jezika na dijelove Flandrije koja okružuje Grad Bruxelles da su donijete mjere zaštite od daljnje frankofonizacije Flandrije kao jedne od dvije velike upravne jedinice Kraljevine Belgije. Evo i podrobnije geneze…

    Brussel  (izvorni flamanski odnosno nizozemski naziv), Bruxelles (francuski), Brüssel (njemački), Brussels (engleski) */službeni hrvatski naziv grada još nije određen pa se službeno miješa francuski engleski naziv/* je povijesno flamanski grad nastao na povijesnom teritoriju Flandrije. Tijekom 18. i 19. stoljeća Brussel je intenzivno fra nkofoniziran naseljavanjem frankofonih Valonaca i snagom velikog francuskog jezika. Osim naseljavanja frankofonih Valonaca došlo je do odnarođivanja Flamanaca koji su pod tim pritiskom preuzimali francuski kao materinji jezik. Rezultat toga je da je danas 85 – 90 % stanovništva Brussela frankofono. Nakon dovršetka frankofonizacije Brussela, 1989. godine na teritoriju flamanskog Brabanta utemeljena je Regija glavnog grada Brussela (Brussels-capital Region, engl. naziv) kao treća upravna jedinica (uz postojeće Flandriju i Valoniju). Time je Flandrija izgubila dio svog teritorija koji je najprije započeo jezičnom kolonizacijom odnosno naseljavanjem frankofonog stanovništva.

    Osim frankofonizacije Brussela, koji se u posljednjih 60-ak godina sve više širi (sjedište EU, NATO i drugih europskih i međunarodnih organizacija) dolazi do naseljavanja frankofonskog stanovništva (većinom iz Valonije, iz sjevernoafričkih frankofonih država, itd.) izvan gradskog područja Brussela na teritorij Flandrije odnosno na flandrijsku provinciju Brabant.

    Flamanci, flamanski narod i flamanski političari, ustrajno su nastojali  zaustaviti ili ograničiti daljnju frankofonizaciju svoje zemlje posebice tzv. Brusselskog prstena odnosno općina na teritoriju flamanskog Brabanta u koje se sve više doseljavalo frankofono stanovništvo.

    Nažalost, dio Brabanta južno od Brussela uz granicu s frankofonom Valonijom krajem 20. stoljeća već je bio većinski naseljen Valoncima i drugim frankofonim stanovništvom. Slijedom toga, 1995. godine Brabant je podijeljen na sjeverni Flamanski Brabant i južni Valonski Brabant. Flamanci su pristali na to kako bi spriječili daljnju frankofonizaciju svoje zemlje i nakon toga u sjevernom Flamanskom Brabantu uvode samo flamanski (nizozemski) kao službeni jezik. Nadležne institucije Flamanskog Brabanta strogo vode kontrolu nad isključivom uporabom nizozemskog jezika.

    Međutim, povećavanjem broja stanovnika Brussela, čije su granice strogo određene kako bi se spriječilo daljnje širenje francuskog jezika, u najnovije vrijeme dolazi do naseljavanja frankofonog stanovništva na područje flamanskog Brabanta koji u cijelosti okružuje Brussel, a to se područje danas naziva Brusselski prsten. Frankofoni doseljenici nastoje i na tom području uvesti francuski jezik kao službeni jezik čemu se Flamanci oštro protive.

    Ustrajnošću flamanskih političara svih političkih opcija koje je podupirao flamanski narod frankofonom stanovništvu nije uspjelo dalje frankofonizirati i odnarođivati dijelove Brabanta odnosno dijelove Flandrije. Bilo je i presuda Ustavnog suda Belgije u korist legitimnih zahtjeva flamanskog naroda, flamanskih političara i flamanskih udruga za zaustavljanjem frankofonizacije Flandrije.

    Rezultat toga po pitanju službenih jezika u Belgiji je: Flandrija – isključivo flamanski, Valonija – isključivo francuski, Brussel – francuski i nizozemski.

    Nitko ne govori o primitivizmu, zatucanosti, „ognjištarstvu“ i fašiszmu Flamanaca i Flandrije koja je značajno razvijenija i bogatija od Valonije i Brussela, a provincija Flamnski Brabant je najrazvijenija belgijska provincija uz provinciju Antwerpen. U Flandriji je službeni jezik flamanski, a tko ga ne zna mora ga naučiti ili neće moći iz neznanja ostvariti mnoga svoja prava. Jezik je preduvjet integracije i uspjeh kako pojedinca tako i države. Privatno, kod kuće mogu govoriti bilo koji drugi jezik i pisati bilo kojim drugim pismom, ali službeno to ne mogu. Postoje zakoni i pravila.

    Iako je Belgija i Brussel u samom središtu EU gdje su smještene sve glavne institucije EU-a i NATO-a, nikakvih prigovora Belgiji ni Flandriji od strane institucija EU-a nije bilo.

    Jedino nama „naši“ političari i „slobodni“ mediji nameću rješenja na štetu Hrvata i Hrvatske. Na žalost svjedoci smo toga koliko su „uspješni“ na svim područjima.

    stozerStožer za obranu  hrvatskog Vukovara

    ->Uoči rasprave o Referendumu članovima Stožera zabranjen ulaz u Sabor u majicama s amblemom Stožera

    facebook komentari

    • peppermintt

      Hrvatima u politici nedostaje državnika koji bi znali, mogli, željeli zastupati na prvom mjestu nacionalne interese svog naroda.

    • peppermintt

      Hrvatima u politici nedostaje državnika koji bi znali, mogli, željeli zastupati na prvom mjestu nacionalne interese svog naroda.