Pratite nas

BiH

Vlasti znaju da o našim intersima najbolje brinu u Beogradu i Londonu

Objavljeno

na

Da, istina može zavarati ljude pa mogu prestati vjerovati našim vlastima koje znaju da odgovor na pitanje – što je naš interes – najbolje znaju u Beogradu i Londonu.

toma grobarDr. Stjepan Razum ponovno se obratio pučkoj pravobraniteljici (ne bi me iznenadilo da mnogim čitateljima ovo bude poticaj da još netko uputi takvu pritužbu, pa da tako pučku pravobraniteljicu pokušaju prisiliti da nešto poduzme):

Pučka pravobraniteljica

Trg hrvatskih velikana 6

10.000 Zagreb

E-adresa: [email protected]

Predmet: Dnevnik HTV-a od 27. srpnja 2014. – diskriminatorski govor gospodina Milorada Pupovca

Hrvatska televizija emitirala je u svom Dnevniku 27. srpnja 2014. prilog o obilježavanju tzv. ustanka naroda Like i Korduna u Srbu, koji se prilog može pregledati na mrežnom sjedištu HRT-a na adresi:

http://www.hrt.hr/enz/dnevnik/251723/.

Prilog traje od 12,45 do 15,00. minute. U tom prilogu prenesene su riječi gospodina Milorada Pupovca: Više će odjeknuti ovo dolje, što ječi u onoj rupi. To su naši mediji, demokratski i tolerantni koji jednako tretiraju i antifašiste i fašiste. Koji jednako tretiraju i one koji govore historijske istine i one koji žele iskriviti historijske istine. Ovim je riječima gospodin Pupovac prosvjednike tog obilježavanja, članove Autohtone Hrvatske stranke prava, a među njima i hrvatske branitelje, među kojima je i Dražen Keleminec, predsjednik te stranke, nazvao fašistima.

Kao povjesničaru vrlo mi je dobro poznato što se je to dogodilo 27. srpnja 1941. i što se to iz godine u godinu obilježava na taj dan 27. srpnja. Naime, lokalni hrvatski Srbi – četnici pobili su tog i sljedećih dana skupinu hrvatskih hodočasnika, a pojedince su na zvjerski način mučili. Obilježavajući taj događaj obilježava se zapravo četnička pobuna protiv mirnoga hrvatskoga stanovništva, a u suradnji s talijanskim fašistima. Bez svake je pameti da gospodin Pupovac taj događaj obilježava kao antifašizam, a hrvatske branitelje koji su obranili Hrvatsku od Miloševićevih fašista naziva fašistima. To je uvreda zdravoga razuma, a to je, što je prema današnjem zakonodavstvu još gore, diskriminatorski govor. Poznato je da su u prošlim vremenima, kada se koga htjelo eliminirati iz društva, najprije su ga etiketirali kao fašistu, da bi ga onda mogli fizički ili duhovno odstraniti. Za mene su hrvatski branitelji najveći domoljubi i rodoljubi i stoga se osjećam povrijeđenim i diskriminiranim kad ih netko nazove fašistima, kao što je to učinio gospodin Milorad Pupovac.

Na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije, prema kojem se treba urediti zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije (članak 1.), nije dopušteno u Republici Hrvatskoj vrijeđati njezine stanovnike po bilo kojoj od navedenih osnova. S obzirom na to da je navedeni gospodin Milorad Pupovac, a s njime i gospodin Stjepan Mesić, iznosio lažne tvrdnje, dakle očite neistine, o tom povijesnom događaju iz 1941. godine, i da je hrvatske branitelje nazvao fašistima, zloupotrijebili su javni govor kako bi diskriminirali moje “političko ili drugo uvjerenje”, a osobito “nacionalnu” svijest i ponos.

Prema navedenom Zakonu, diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovog članka (članak 1, stavak 3.). Je li gospodin Pupovac i gospodin Mesić imaju pogrešnu predočbu o događaju iz 27. srpnja 1941. u Srbu, iz neznanja ili svjesno promiču laži, nije mi poznato. No, njihova je predočba o tom događaju podpuno pogrešna i znanstveno netočna, pa su na temelju toga diskriminirali mene kao znanstvenika i mene kao Hrvata. Iz razgovora s mnogim ljudima poznato mi je da su i mnogi Hrvati njihovim nastupima ogorčeni, a osjećaju se i diskriminiranima.

Stoga zahtijevam od Visokog Naslova da u okviru svojih zakonskih ovlaštenja pokrene postupak protiv navedenih pojedinaca, osobito protiv gospodina Milorada Pupovca.

Dr. Stjepan Razum

diskriminirani stanovnik Republike Hrvatske

PS! Poznato mi je da svaka osoba može na pisani zahtjev, a to osobito vrijedi za pučku pravobraniteljicu, dobiti od Hrvatske radio televizije snimak bilo koje radijske emisije. Stoga vrlo neozbiljno djeluje rečenica “Nismo u mogućnosti preslušati radijski prijenos na koji se pritužujete…”, koji ste mi, gospođo pučka pravobraniteljice, napisali u svom dopisu od 18. srpnja 2014. (P.P.-24-08-012/14).

Ovaj dodatak odnosi se na odgovor pučke pravobraniteljice od 18. srpnja 2014. na moju predhodnu pritužbu, povodom koje nije poduzela ama baš ništa, osim sastavljanja bezsadržajnoga pisma.

I dok povjesničar i uz to doctor povijesnih znanosti Stjepan Razum ovako piše pučkoj pravobraniteljici, dotle će jedan od poznatih propagandista velikosrpske ideologije Branimir Pofuk u Večernjem listu tvrditi:

Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava u Kninu. Između ta dva događanja postoje sličnosti o kojima nitko ne će, ne želi ili se ne usuđuje govoriti.

U Hrvatskom tjedniku, 07. 08. 2014. je to kratko prokomentirano:

Jedina sličnost je što su i u jednom i u drugom Srbi bili fašisti.

Na svoj poznati način čitav tekst je prokomentirao Zvonimir Hodak, Dnevno.hr, 04. 08. 2014.:

U Hrvatskoj ima više kolumnista nego stanovnika. Od priučenih amatera u koje spadam i ja do snažnih logičara koji nas željeznom logikom vode do kraja. A to je istina i samo istina. Njihova i neporeciva. Njima želudac, za razliku od glave, uvijek javlja kad je prazan. Jedan od najistaknutijih je Branimir Pofuk. Navodno mu se ne sviđa ona latinska “nomen est omen”. Nisam dokučio zašto. U Obzoru od 2. kolovoza o. g., naš Brane je najblaže rečeno zablistao. Kao recimo Igor Tudor koji u Večernjaku, u trenutku intelektualnog nadahnuća, kaže: “Laicima je poraz Hajduka 2 : 4 loš rezultat”. Naravno, stručnjaci dobro znaju da je dobiti četiri komada od suparnika u Europskoj ligi pravi trijumf!

No, vratimo se Pofuku koji u Obzoru nama laicima servira juhu koja se davno ukiselila. Što više već pomalo zaudara. Pofuk i par stručnjaka, točnije Milorad Pupovac, Stipe Mesić i Slavek Goldstien, otvaraju nama laicima Pandorinu kutiju. Kad su duhovi u kutiji vidjeli face Pofuka, Slaveka, Mesića i Pupovca, od straha nijedan nije htio izaći van. A duhovi su trebali posvjedočiti i ovjeriti najnovije Pofukovo otkriće: “Zašto nitko ne govori o sličnosti između Oluje i antifašističkih ustanaka?” Neka ognjištarska bukva bi, kao na primjer ja, na to mudro, suptilno i rafinirano pitanje, odgovorio onako kako dijalektički neobrazovani ognjištari jedino i znaju: odj…. Pofuk! Oluja je bila završni udarac srpskom agresoru i točka na “i” u stvaranju hrvatske države, vjekovne težnje hrvatskog naroda. Naravno, od ognjištara i ne možeš očekivati da shvate svu ideološku, ma rekao bih, marksističku dubinu i progresivnost Pofukova otkrića. Brane kao Ray Charles vidi dalje, dublje i što je najvažnije objektivnije pa kaže: “Iza nas je još jedno obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu, a ispred nas još jedna proslava pobjedničke Oluje u Kninu. Između ta dva događaja postoje sličnosti o kojima nitko neće, ne želi ili se ne usuđuje govoriti”. Ali se Brane usudi! Bravo Brane za hrabrost! Ustaška zmija i dalje sikće po Hrvatskoj. Brane, kako bi stavio znak jednakosti između četničkog ustanka u Srbu i srpskog bježanja iz Knina, poziva svjedoke. To je zagorska dijalektička mudrost koja glasi: “Ako je do svjedoka, krava je naša!” Prvi svjedok je poznati povjesničar Slavko Goldstein koji je studij povijesti završio kao ja otprilike studij atomske fizike. Tragedija njegove obitelji, misli Brane, dovoljna je da Slaveku iz usta izlaze tvrde i neumoljive povijesne istine. Po toj logici majka Kata Šoljić, koja je u domovinskom ratu izgubila četiri sina, trebala je odmah dobiti katedru na zagrebačkom Filozofskom faksu. Dobro!

Od Tvrtka Jakovine i ostalih mladih titoista bila bi sigurno objektivnija. Kaže tako mudri Slavek: “Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u njemu marginalno sudjelovali”. Točno veli naš Slavek! Oni su, onako usput i marginalno, nabili na ražanj svećenika Jurja Gospodnetića i skinuli ga tek kad je bio reš pečen. Nastavak te pastoralne ličke priče vidjeli smo kod pada Vukovara i pjevanja lirske pjesme “Oj Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate…”. Samozvani povjesničar nas podučava: “U (nezgodno slovo, ali ne možeš bez njega) suštini on (ustanak) je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika”. I ovdje se plastično vidi sličnost ugroženog srpskog stanovništva iz 1941. g., i 1990. g., kad se počelo s “balvan revolucijom”. Samo su devedesetih godina komunisti bili malo bolje organizirani pa su nesebično pomagali ugroženim Srbima. Naročito u Vukovaru, na Ovčari, u Škabrnji, Saborskom, Sertić Poljani, Kijevu, Petrinji i da ne nabrajam previše. Naročito me se dojmio Slavek s tvrdnjom o energičnosti i revolucionarnoj organiziranosti komunista. I to sve u roku od nekoliko mjeseci. Naime, sve do Hitlerova napada na SSSR, naši komunisti na čelu s devetkom Titom, bili su temeljem sporazuma Molotov – Ribbentrop od 24. kolovoza 1939. g., lojalni partneri drugu Hitleru s kojim je drug Staljin podijelio Poljsku, Finsku, Estoniju, Latviju i Rumunjsku. A drug Tito je devetku na dresu zadržao do danas kao 9. zločinac u 20. stoljeću.

I na kraju, čitajući argumente Slavka Goldseina moram biti iskren i priznati da me je uvjerio. Ali mu ja ipak ništa ne vjerujem. Možda je Večernjak uz Pofuka i Goldsteina mogao angažirat i druge eminentne povjesničare kao što su Dežulović, Tomić, Stazić i Stipe Alfier kako bi što brže došlo do povijesne simbioze dva tako bliska događaja kao što su četnički bal vampira u Srbu 1941.g., i akcija Oluja 1995.g. A tu su nam memoari Slaveka Goldsteina nepresušivo vrelo plitke povijesne demagogije.

Oscar Wilde je napisao: “Memoare najčešće pišu ljudi koje je pamćenje davno izdalo ili u životu nisu učinili ništa vrijedno pamćenja”.

A i drugi kolumnist s Dnevno.hr Danijel Vuinac (05. 08. 2014.) slično reagira govoreći o našem dražesnom Pupovcu:

Drug dežurni pljuvač po Hrvatskoj osjetio se prozvanim poručiti da neće u Knin na proslavu Oluje, naravno, zbog groznih Hrvata koji nikako ne žele mir već stalno slave nekakve pobjede nad velikosrpskim fašizmom, i inih klerofašista koji su u Oluji grozomorno zgromili na tisuće goloruke srpske nejači, kao što su mnogi Srbi sigurno uvjereni da su Hrvati, a ne srpski vojnici u sveopštoj bežaniji, gazili tenkovima preko traktora i ljudi. Sa dubokim žaljenjem možemo konstatirati da tamo također neće „prisustvovati” ni Teršelićka, kao ni brat naše simpatične ministarke Vesnice, Zoranče. Ni njima ne pada na pamet proslavljati nešto tako gnjusno kao što je hrvatska pobjednička Oluja. Oni će tada radije biti sa svojom braćom Srbima i oplakivati srpske žrtve stradale od zločinačke, ustaške ruke. Ako bi nekim nesretnim slučajem dospjeli do Knina, tamo bi vjerojatno razvili svoje umilne transparente na njima tako dragoj ćirilici. Međutim, jako bi se začudili da upitaju neke od Srba koji su branili svoju domovinu Hrvatsku, i koji također slave Oluju, što zapravo misle o toj ćirilici. Iznenadili bi se da hrvatski branitelji srpske nacionalnosti ćirilicu (kao simbol počinjenog zla) teško podnose, čak teže nego najžešći branitelji Hrvati.

Ipak, žalosno je gledati kako se ljudi u godinama poput Teršelićke i Pusića i dalje toliko pate, kako još uvijek ne mogu prihvatiti činjenicu da Jugoslavije više nema i da je geostrateški projekt Velike Srbije, barem za sada, stavljen ad acta. Netko bi Vesni i Zoranu trebao reći, za njihovo dobro, da tolika mržnja nije zdrava. Ne po nas, već po njih. Izjest će ih vlastita mržnja prema Hrvatskoj. Zato bi bilo dobro da im njihovi suborci Zoran Milanović, Ivo Josipović i Vesna Pusić prijateljski objasne da su njihova vremena prošla, da je njihova vojna i politička opcija poražena, i da bi se zbog vlastitog razuma (ako ga uopće imaju) trebali malo smiriti i pokušati nastaviti živjeti, prihvaćajući stvari takve kakve jesu (…)Njihovo skvičanje i cviljenje tim više začuđuje jer po pitanju stvaranja nekog novog „bratstva i jedinstva” (sa srpskim gazdama na čelu, ofkors) sve ide kao po loju, čak i bez njihovog potpirivanja vatrice. Sve ide, ne da ide – nego klizi, bolje nego su Milošević i Šešelj ikada zamišljali u svojim najluđim snovima. Ni da su osvojili, pregazili, pobili i porobili cijelu Hrvatsku kako su planirali, ne bi postigli ovo što se sada događa. S pravom se može reći da smo mi pobijedili u ratu, a Srbi evo sada, dva desetljeća kasnije pobjeđuju u – miru (to sam tvrdio još 1996. – Dubrovački vjesnik, 17. 02. 1996., JP).

Zapravo, moram protestirati zbog Pofukove tvrdnje jer iz svih mojih tekstova izravno slijedi usporedba između zločina u “ustanku”, kada su, kako nas podsjeća Hodak, onako usput i marginalno, nabili na ražanj svećenika Jurja Gospodnetića i skinuli ga tek kad je bio reš pečen i onih u “Oluji”. Naime, u svim tim člancima, a i u knjizi Hrvatski genocid: napravili zečeve od Srba naglašavam kako je mnogo stravičnije od bilo kakvog ubijanja ljudi to što su hrvatski branitelji napravili u “Oluji”. Doista zar nije nešto najstravičnije u povijesti zločina to pravljene zečeva od ljudi? Zapravo mi je žao sve ove koji uviđaju tu zločinačku narav “Oluje” i pravljenja zečeva od ljudi, kada to izravno ne smiju reći, pa sebe izlažu ovakvim podrugljivim tekstovima, ili pak i kaznenim prijavama. Da se jednostavno pozovu na Slobodana Miloševića i ukažu svima kako je strašno biti zec, ili sluga zečevima, svima bi bilo sve jasno, zar ne?

Zar nisu žaljenja vrijedni ljudi koji se moraju praviti da se sve to nije dogodilo? Sve im se raspada, pa se čak u Hrvatskoj ponovo otvara pitanje općeprihvaćenih laži oko logora Jasenovac. Mr. sc. Mladen Ivezić čak je napisao i knjigu “Titov Jasenovac”, a onda (užasa li jednog) s njim naprave intervju u Glasu koncila. Najgore od svega je to što se u tome intervjuu dovodi u pravo korištenje laži u sprovođenju velikosrpskih interesa. U Glasu Koncila ne razumiju da se Srbi i njihove sluge s pravom ljute kada netko iznosi istinu da bi osporio velikosrpske probitke ostvarene onim što je najviše pomoglo Srbima u njihovoj povijesti – korištenje laži kako reče Dobrica Cosić. Ili:

Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

(Dobrica Ćosić, Deobe)

Zato su s pravom reagirali Predrag Lucić u Novom listu, te Vlado Vurušić i Davor Butković u Jutarnjem listu. Ali u Glasu Koncila nikako da private sve te vrijednosti srpskog naroda i njihovih slugu u RH, pa objavljuju članak Mladena Ivezića, u najnovijem broju Glasa Koncila (53./2014., br. 32-33 /2094-2095/, Velika Gospa 2014., str. 39), u odjeljku „Osvrti!“, kao reakciju na pisanje Lucića Vurušića i Butkovića.

Mladen Ivezić

Neuko ponavljaju laži protiv Hrvata

Budući da je moj intervju izazvao žestoke napadaje dvaju dnevnih listova na Glas Koncila pa i Katoličku Crkvu, slobodan sam zahvaliti onima koji hule jer, osim demonstracije neznanja, brutalne mržnje na istinu i slobodu javnog istupanja, otvaraju i potvrđuju, premda samo neke, znanstvene teme kojima se bavim u proučavanju Sabirnoga i radnog logora Jasenovac.

Recimo, pitanje proširivanja epidemije tifusa. Da su čitali više od 2000 knjiga laži o Jasenovcu, bili bi znali da zatočenici, pa i tifusari, uvijek sami tvrde da su ih liječnici (također zatočenici) tjerali među zdrave lažima da vlasti tifusare ubijaju, a onda su vlasti osnovale posebni odjela za tifusare, gdje su ih liječili i po 3-4 mjeseca. Kada je Josip Broz ostavio izludjele tifusare kao zaštitnicu u bijegu s Neretve i Kozare, uvjerivši ih da će ih ustaše poklati, vlasti su sve ranjenike i tifusare liječile u Jasenovcu, a liječnici zatočenici krali su im lijekove i slali u šumu.

Dobro je što su oni koji se ponašaju hrvatožderski otvorili i pitanje Šaranove jame, za koju S. Goldstein i Đ. Zatezalo pišu o desetcima tisuća ljudi koji su u nju bačeni te, zajedno s nekim istaknutim političarima u svećeničko-četničkom društvu svake godine nad njom plešu nekakav divljački tam-tam. Na internetu se može naći snimka Vranjicana i Božićevića, u kojoj se vidi, sve u neprekinutu sedmominutnom kadru, kako se spuštaju na njezino dno i dokazuju da nema tragova ni jedne kosti.

Tako, glede tih novina, možemo zaključiti ono što već odavno znamo: zabranjuju istinu o Hrvatskoj, a neuko ponavljaju laži protiv Hrvata.

Možemo se nadati da će dio njihovih čitatelja početi shvaćati da je taj totalitarizam usmjeren na zaštitu poretka zasnovana na laži, što nam svima nanosi veliku štetu.

Iako je Vuinac potpuno u pravu kada zapravo tvrdi isto što i mnogi drugi hrvatski publicist i kolumnisti da vlast u RH sprovodi velikosrpski Memorandum SANU 2., iako je točno da se ne smije pokušavati istinom osporiti učinke kole su Srbi postgli uporabom laži, ipak se ne bih složio, ako je na to mislio, da ne treba stalno i ustrajno napadati one koji govore istinu. Pa i u najnovijem Hrvatskom tjedniku nas upozoravaju na poznate diplomate koji su se istakli svojim lažima protiv Hrvata. Na prvom mjestu tu je Carl Bildt autor teze o prekomjernom granatiranju Knina, koji je prvog dana “Oluje” proglasio predsjednika Tuđmana ratnim zločincem (očito znajući da će biti načinjen najveći genocide u povijesti – genocide pravljenja zečeva od Srba). A tu i Paddy Ashdown sa svojom pričom o podjeli Bosne s Tuđmanovom salvetom. Sjetimo se da je Bildt bio proglašen personom non grata, ali mu je nova vlast nakon 2000. opet dopustila dolazak u Hrvatsku.

Zato je i moguće da jedan Ivica Marijačić poruči vlastima (Hrvatski tjednik, 07. 08. 2014.):

Neka se zamisle gdje je to “puklo” izmedju njih i naroda. Krivo su shvatili svoje mandate. Vjerovali su da će promijeniti narod, a izgleda da će uskoro narod promijeniti njih.

Da, istina može zavarati ljude pa mogu prestati vjerovati našim vlastima koje znaju da odgovor na pitanje – što je naš interes – najbolje znaju u Beogradu i Londonu.

akademik Josip Pečarić

glasbrotnja.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

NATO-ova vježba kod Tuzle u dvorištu vehabijskih uporišta

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najvećih NATO-ovih vježbi kojim će se BiH još više, barem simbolično, približiti Sjevernoatlantskome savezu, a koja počinje danas, održava se na osam lokacija Tuzlanske županije.

Izbor lokacija ove vježbe nije slučajan, piše Večernji list BiH.

Najprije jer se nalazi uz samu granicu dvaju entiteta i Distrikta Brčko, a što je puno važnije, ta vježba pokazuje i jasan odgovor na rastuću radikalizaciju koja je poseban problem, i to upravo u ovome dijelu zemlje. Iako je vježba zamišljena kao odgovor na prirodne katastrofe, jasno je da ima i brojne druge poruke.

Naime, vježbe se održavaju doslovno pred nosom vehabijsko-selefijskih zajednica i otkuda se novačio najveći broj ratnika koji su odlazili u redove terorističke organizacije Islamske države.

NATO-ovi vojnici, što uključuje i pripadnike partnerskih država, će na udaljenosti od dva do deset kilometara provoditi vježbe spremnosti za odgovor kod naselja u Živinicama u mjestu Gračanica, zatim Gornjoj Maoči, Gornjoj Dubnici, Kalesiji te u Ošvama kod Maglaja, zatim Petrovcima, Miljanovcima , Pascima kod Tuzle, gdje je nedavno ponovno istaknuta zastava koja izgledom podsjeća na terorističke organizacije. 
Prema ranijim obavještajnim podacima, upravo je područje Tuzlanske županije područje na kojemu se nalazi najveći broj zajednica u kojima su nastali i tzv. paradžemati koji nisu prihvatili poslušnost Islamskoj zajednici BiH.

Uz to, iz ovoga područja je u Siriju otišao najveći broj džihadista, ali su se i vratili u zemlju nakon sloma terorističke organizacije Islamske države. U središnjoj Bosni te na području Zenice je nakon Tuzlanske županije najveći broj pripadnika radikalnih pokreta. Prema izvješću hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije, od početka rata u Siriji i osnivanja ISIL-a, njegovim redovima se priključilo tisuće Europljana, dok se s područja jugoistočnog susjedstva ISIL-u priključilo skoro 1000 osoba, uglavnom sljedbenika džihadističkog selefizma. SOA ni na jednom mjestu u tome izvješću ne spominje BiH.

Inače, prema najavama, NATO-ovi i drugi vojnici će zajedno s pripadnicima Civilne zaštite provoditi vježbe spašavanja na vodi, spašavanja pod vodom, potom odgovor u slučaju potresa te u slučaju potraga za preživjelima u ruševinama. U vježbi će sudjelovati oko 1300 osoba, od kojih će njih oko 500 biti sudionici iz 30-ak zemalja. Bit će tu 35 timova. Skupina subjekata koji će sudjelovati u vježbi vrlo je raznolika, počevši od timova za potragu i spašavanje koji donose različite sposobnosti, kapacitete i iskustva, objasnili su organizatori ove vježbe.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati