Pratite nas

Religija i Vjera

Vojni ordinarij JURE BOGDAN: Ništa ne vrijedi što su naši preci ginuli ako ne vodimo čestiti kršćanski život

Objavljeno

na

U povodu proslave spomena 14. Dana hrvatskih mučenika u subotu, 27. kolovoza euharistijsko slavlje s početkom u 11 sati na Udbini gdje se okupilo više tisuća hodočasnika predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan.

U koncebraciji su bili i predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, varaždinski biskup Josip Mrzljak, porečko pulski biskup Dražen Kutleša i umirovljeni biskup Ivan Milovan, krčki biskup Ivica Petanjak, šibenski biskup Tomislav Rogić i umirovljeni biskup Ante Ivas, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, te domaćin gospićko-senjski biskup Zdenko Križić i umirovljeni biskup Mile Bogović.

U ovoj prigodi, biskup Bogdan je u ruci imao križ krbavskih biskupa iz 15. st., dok je oltar krasio zlatni krbavski križ.

U pozdravnoj riječi biskup Križić na „iznimno znakovitom mjestu naše povijesti, na mjestu koje je postalo simbol našeg narodnog stradanja, ali i simbol našeg ponosa”, rekao je kako „ovo mjesto zaslužuje našu posebnu pažnju i zahvalnost. Ali i naše slavljenje.

Spominjemo se ovdje i Bogu prikazujemo sve žrtve našeg naroda kroz njegovu povijest, u svim dijelovima Lijepe naše, ali istodobno slavimo i uzvišene ideale za koje su stradali naši predci: ideali vjere, slobode, neovisnosti. Bio bi veliki propust ne posvetiti žrtvama našega naroda jedan poseban dan u godini u kojemu mu kao vjernici i kao narod iskazujemo zahvalnost, prikazujemo Bogu naše molitve za žrtve koje su dali, jer su plodovi njihovih žrtava milost našeg narodnog opstanka, milost da smo još tu, da smo preživjeli, da nas ima.

Najgore je biti nezahvalan, zaboraviti žrtve, govoriti o tim stradanjima kao o nekoj bližoj ili daljnjoj povijesnoj datosti koja za nas nema nikakvu povijesnu poruku, iz koje se ništa ne može naučiti. Spominjemo se naših žrtava kao vjernici, kao Crkva, jer su naši preci ginuli i za krst časni, za svoju vjeru”.

Na početku propovijedi biskup Bogdan podsjetio je na krvavu bitku na Krbavskome polju 9. rujna 1493. godine, te naglasio kako su poginuli i zarobljeni Hrvati u Krbavskoj bitci stradali su radi kršćanske vjere. Blagdanom hrvatskih mučenika spominjemo se svih koji su pod raznim okolnostima dali živote za krst časni i slobodu zlatnu, poput Nikole Šubića Zrinskoga koji je pao pod Sigetom prije 450 godina. Spominjemo se uzornih kršćana u životu i smrti, poput Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana.

Čuvamo spomen i na tolike stradale u ratovima, logorima i križnim putovima XX. stoljeća. Sjećamo se svih naših sunarodnjaka u Domovini i inozemstvu koji su postali žrtve institucionaliziranoga terora u bivšoj državi nakon II. svjetskog rata. Spomen na nedužne žrtve ostat će trajno jer „duše su pravednika u ruci Božjoj”, rekao je propovjednik, te nastavio „današnjim blagdanom hrvatskih mučenika, osobito slavimo mučenike u strogom smislu riječi. To su oni koji su od Crkve službeno proglašeni svetima i blaženima; zatim oni čiji su postupci za kanonizaciju ili beatifikaciju u tijeku, te konačno mnoštvo onih čija su nam imena nepoznata ali zapisana su u Božjem srcu”.

Pojašnjavajući kršćanskome poimanje mučeništva, rekao je kako su do sada mučenicima iz hrvatskoga naroda proglašeni sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Drinske Mučenice i bl. Miroslav Bulešić. Njima možemo pridodati gradišćanskoga Hrvata bl. Antuna Durkovića koji je kao biskup rumunjskoga grada Iasi-ja uhapšen 1949. godine.

U zatvoru su ga mučili te je tamo i umro 1951. godine. Tom zboru hrvatskih mučenika ubrzo će se pribrojiti i fra Serafin Kodić Glasnović, Hrvat rodom iz Janjeva, koji je djelovao u franjevačkoj provinciji u Albaniji. Godine 1947. bio je uhapšen i okrutno mučen te je zbog zadobivenih teških rana preminuo, a blaženim će biti proglašen u Skadru 5. studenoga ove godine zajedno s još 37 albanskih mučenika, ubijenih između 1945. i 1974. godine.

Ponosni smo što imena hrvatskih mučenika blistaju na slavu Božju u Domovini i izvan nje, gdjegod su ostavili svjedočki trag. Dakako, da će se ovima pribrojiti i mnogi drugi iz hrvatskoga naroda, poglavito iz razdoblja II. svjetskoga rata i nakon njega do danas, kad se iz mnoštva hrvatskih žrtava, prouče pojedinačno i minuciozno, život i smrt onih koji prema vrlo strogim propisima Katoličke Crkve zadovoljavaju sve povijesne i teološke kriterije kršćanskog mučenika, i kad ih Crkva uzdigne na čast oltara.

Njihova nevino prolivena krv traži od nas veliki rad i napor da se ništa ne zaboravi i ne izgubi od onoga što su oni živjeli i kršćanski svjedočili, naglasio je propovjednik.

Nadalje, biskup Bogdan je posvijestio, kako „mi kao Crkva u Hrvata snosimo osobitu odgovornost za širenje istine o onim mučenicima koji su nikli na hrvatskom tlu”. U tom je vidu podsjetio na poziv pape Ivana Pavla II. koji je u Apostolskom pismu Tertio millennio adveniente pozvao mjesne Crkve da očuvaju spomen na mučenike XX. stoljeća.

Hrvatski martirologij, na kojemu radimo, bit će naš doprinos onoj sveopćoj, katoličkoj pismohrani Istine. Čvrsto smo uvjereni da su najsvjetlije stranice hrvatske povijesti ispisane upravo imenima mučenika, a među njima istaknuto mjesto zauzima zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, rekao je propovjednik, te podsjetio kako su mučenici svih vremena dobro razumjeli Isusove riječi: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.” „Neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” „Tko ide Isusovim putem, ide putem života. Tim su putem išli sveti mučenici”.

Svi su kršćani pozvani postati ono pšenično zrno koje donosi obilat rod. Svi su pozvani postati mučenici u izvornom značenju: martyres – svjedoci.

U braku, obitelji, na radnom mjestu, u društvu, proživljavamo i žalosti i radosti, suočeni smo sa situacijama koje nalikuju križu, ali susrećemo i trenutke radosti koji nas ispunjaju nadom. Kao kršćani pozvani smo svjedočiti Evanđelje i vršiti Božju volju u onim životnim okolnostima u kojima se nalazimo, ali to ne znači da smo prepušteni nekoj slijepoj sudbini koja se poigrava našim životima.

Sveti mučenici pružaju nam primjer da kršćanin i u naoko bezizlaznim situacijama može postati pšenično zrno koje u očima svijeta propada, ali zaštićeno Božjom rukom donosi obilat rod. Svaki je kršćanin stoga pozvan na svoj način proći Isusovu školu križa kako bi s Isusom i uskrsnuo, podsjetio je biskup Bogdan.

Također je naglasio, kako su nam hrvatski mučenici u zalog ostavili „svjedočanstvo svoje krvi, svoju ljubav, predanje i vjernost Bogu i Domovini. Dar koji smo primili, ujedno je i obveza da svakodnevno živimo one vrjednote za koje su mučenici dali svjedočanstvo života”.
Propovijed je biskup Bogdan zaključio riječima „na početku XXI. stoljeća i mi kažemo: Ništa nam ne koristi što su naši predci ginuli za krst časni i slobodu zlatnu ako ne vodimo čestit kršćanski život, ako ne poštujemo dostojanstvo braka i obitelji, temeljne jezgre društva, i ako na svim društvenim razinama, od malih zajednica do središnjih državnih ustanova, Vlade, Sabora i predsjedničkog ureda, s ljubavlju ne radimo na čast i izgradnju, svoga roda hrvatskoga, boljitak svih građana lijepe naše Domovine! Svi sveti hrvatski mučenici – molite za nas! A ti, bezgrješna Djevice Marijo, kraljice mučenika i odvjetnice Hrvatske, svrni svoj pogled na nas”.

Nakon popričesne molitve, riječ zahvale svima koji su dali doprinos za crkvu Hrvatskih mučenika izrekao je idejni začetnik izgradnje biskup Bogović, a potom su on, prof. Ante Bežen i Ivan Mance predali dar-knjigu „Crkva hrvatskih mučenika – Od ideje do ostvarenja” predvoditelju slavlja biskupu Bogdanu, te donedavnom udbinskom župniku, a sada šibenskom biskupu Tomislavu Rogiću.

Pjevanje su predvodili združeni zborovi Gospićko-senjske biskupije uz orguljsku pratnju Karle Tripalo, a ravnao je Ivan Prpić Špika.

Misi je prethodio Križni put od crkve Sv. Marka, a nakon mise klape iz Šibenika održale su koncert duhovnih i domoljubnih pjesama.
Uoči proslave spomendana don Božo Barišić predvodio je trodnevnicu u sklopu koje su blagoslovljene orgulje rad mons. Jurja Jerneića.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati