Ispovijest vojnika koji je prije 25 godina strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu ženu Elenu

1

BUKUREŠT Ruke Ionela Boyerua lagano se tresu dok za Guardian govori o danu kad je prije 25 godina, kraj zahoda u smrznutome dvorištu u Targovistu strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu ženu Elenu.

Na Božić 1989. on je bio stražar na njihovu melodramatskome formalnom suđenju, izveo ih je iz zgrade dok je diktator pjevao Internacionalu, a njegova manje pribrana žena vrištala je*ite se! Zatim ih je postavio pred zid i pomeo ih svojim kalašnjikovom.

Sve se dogodilo tako brzo da je vojni fotograf koji je snimao suđenje uspio uhvatiti samo zadnji rafal i tijela što su se srušila na pod. Ali i tih nekoliko sekunda obilježilo je život toga padobranca.

“I danas sam nervozan kad o tome govorim”, kaže i stišće čašu rakije. “Prekinuo sam dva života. U ratu je to prihvatljivo, ali mnogo je teže kad ubiješ nenaoružane ljude. To nikomu ne bih poželio, iako je meni ubijanje ljudi posao”.

Krupan i brkat čovjek s mutne snimke danas je punašan djedica koji ne žali što je baš on označio konačan kraj Ceausescuove vladavine straha i neimaštine. I njegova je obitelj bila među milijunima progonjenih.

“Moj je djed bio svećenik, liberal, veći je dio života proveo u zatvoru”, kaže Boyeru. “On je bio zbilja sretan nakon tih događaja, sretan što se režim promijenio, što je Ceausescu mrtav. Rekao mi je: ‘Bez brige, ja na se uzimam sve tvoje grijehe'”.

Nije lako bilo biti jedan od najslavnijih krvnika prošloga stoljeća. Platio je to gubitkom privatnosti i braka sa ženom kojoj je smetala takva mučna slava.

Boyeru vjeruje da su baš njegovi metci ubili Ceausescuove jer je, kad je počeo pucati, uočio da se jedan od trojice članova streljačkoga voda skamenio na nekoliko trenutaka, a drugi je zaboravio oružje staviti na automatski način rada pa je uspio ispaliti samo nekoliko pojedinačnih hitaca.

Nicolae i Elena “još su bili veoma zaljubljeni” i tražili su da umru zajedno, usprkos presudi koja je tražila odvojena smaknuća. On im je ispunio tu posljednju želju i tješi se što ih je ubio odmah. “Ustrijelio sam ih veoma brzo. Smatram da sam im omogućio da umru dostojanstveno”, kaže.

Rumunji njegove generacije, koje je u školi odgajala komunistička teorija, a kod kuće ljudska okrutnost, i danas prilično jednostavno govore o cijeni političkih previranja. “Svaka revolucija traži krv. A ne zaboravite, revolucija jede svoje junake”, kaže on i sliježe ramenima.

Boyeru je tada imao 31 godinu, bio je časnik u elitnoj padobranskoj postrojbi i javio se kao dobrovoljac za tajanstvenu božićnu misiju. Zapovijed su dobili tek koji trenutak prije susreta s Nicolaeom Ceausescuom koji je samo dan-dva ranije bio apsolutni vladar. “Ministar me pitao, ‘Satniče, možete li to?’ Odgovorio sam, ‘Mogu’. A što sam mogao reći?”

Ceausescu2_801x340px

Rumunjska je padala u kaos, bila je to jedna od posljednjih zemalja sovjetskog bloka istočne Europe koja je svrgnula komunističko vodstvo. Boyeruova je postrojba u tajnosti pratila revoluciju na radiju Slobodna Europa. Taj je radio imao nadimak ‘gušterčić’, vjerojatno zato što se iako zabranjen uspijevao probiti kroz pukotine u zidinama propagande.

Cijela je postrojba 21. prosinca bila prisiljena prisegnuti na lojalnost čovjeku kojega će Boyeru ustrijeliti za manje od tjedan dana. “Natjerali su nas da potpišemo izjavu da se ne slažemo s time što se događa i da ćemo podupirati i štititi Ceausescua”. Sutradan su šokirani gledali kako sivu zgradu Centralnoga komiteta, sjedište komunističke moći zauzimaju prosvjednici, a Ceausescu i žena bježe helikopterom.

“Vojnici su plakali od sreće, ljudi za koje biste prije bili pomislili da se slažu s režimom, sad su prštali od oduševljenja. Izvadili smo skriveni alkohol, vrlo lošu rakiju i pili”.

Zatim nekoliko dana u vojarnama nisu znali što bi sa sobom. Bilo je monotono, ali napeto. “Da bar mogu ustrijeliti Ceausescua! Da mi padne šaka, što bih učinio?”, rekao je jedan njegov prijatelj na Badnjak. Zvao se Dorin Cirlan, a već sutradan i on je ne znajući volontirao za člana streljačkoga voda.

Nažalost, dobio je i više od toga, kaže Boyeru. Kad su se vraćali s mjesta suđenja, helikopter je bio pun tužitelja, sudaca i visokih časnika i “nije bilo mjesta pa je Cirlan morao sjediti na truplima. On je najviše traumatiziran”, kaže Boyeru.

“Onda su svi htjeli biti na našem mjestu. Danas više nitko”, zaključio je.   (JL/Kamenjar)

facebook komentari

  • Alan B’Stard

    Zasluženo Streljanje!!!