Pratite nas

Kronika

Ispovijest vojnika koji je prije 25 godina strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu ženu Elenu

Objavljeno

na

BUKUREŠT Ruke Ionela Boyerua lagano se tresu dok za Guardian govori o danu kad je prije 25 godina, kraj zahoda u smrznutome dvorištu u Targovistu strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu ženu Elenu.

Na Božić 1989. on je bio stražar na njihovu melodramatskome formalnom suđenju, izveo ih je iz zgrade dok je diktator pjevao Internacionalu, a njegova manje pribrana žena vrištala je*ite se! Zatim ih je postavio pred zid i pomeo ih svojim kalašnjikovom.

Sve se dogodilo tako brzo da je vojni fotograf koji je snimao suđenje uspio uhvatiti samo zadnji rafal i tijela što su se srušila na pod. Ali i tih nekoliko sekunda obilježilo je život toga padobranca.

“I danas sam nervozan kad o tome govorim”, kaže i stišće čašu rakije. “Prekinuo sam dva života. U ratu je to prihvatljivo, ali mnogo je teže kad ubiješ nenaoružane ljude. To nikomu ne bih poželio, iako je meni ubijanje ljudi posao”.

Krupan i brkat čovjek s mutne snimke danas je punašan djedica koji ne žali što je baš on označio konačan kraj Ceausescuove vladavine straha i neimaštine. I njegova je obitelj bila među milijunima progonjenih.

“Moj je djed bio svećenik, liberal, veći je dio života proveo u zatvoru”, kaže Boyeru. “On je bio zbilja sretan nakon tih događaja, sretan što se režim promijenio, što je Ceausescu mrtav. Rekao mi je: ‘Bez brige, ja na se uzimam sve tvoje grijehe'”.

Nije lako bilo biti jedan od najslavnijih krvnika prošloga stoljeća. Platio je to gubitkom privatnosti i braka sa ženom kojoj je smetala takva mučna slava.

Boyeru vjeruje da su baš njegovi metci ubili Ceausescuove jer je, kad je počeo pucati, uočio da se jedan od trojice članova streljačkoga voda skamenio na nekoliko trenutaka, a drugi je zaboravio oružje staviti na automatski način rada pa je uspio ispaliti samo nekoliko pojedinačnih hitaca.

Nicolae i Elena “još su bili veoma zaljubljeni” i tražili su da umru zajedno, usprkos presudi koja je tražila odvojena smaknuća. On im je ispunio tu posljednju želju i tješi se što ih je ubio odmah. “Ustrijelio sam ih veoma brzo. Smatram da sam im omogućio da umru dostojanstveno”, kaže.

Rumunji njegove generacije, koje je u školi odgajala komunistička teorija, a kod kuće ljudska okrutnost, i danas prilično jednostavno govore o cijeni političkih previranja. “Svaka revolucija traži krv. A ne zaboravite, revolucija jede svoje junake”, kaže on i sliježe ramenima.

Boyeru je tada imao 31 godinu, bio je časnik u elitnoj padobranskoj postrojbi i javio se kao dobrovoljac za tajanstvenu božićnu misiju. Zapovijed su dobili tek koji trenutak prije susreta s Nicolaeom Ceausescuom koji je samo dan-dva ranije bio apsolutni vladar. “Ministar me pitao, ‘Satniče, možete li to?’ Odgovorio sam, ‘Mogu’. A što sam mogao reći?”

Ceausescu2_801x340px

Rumunjska je padala u kaos, bila je to jedna od posljednjih zemalja sovjetskog bloka istočne Europe koja je svrgnula komunističko vodstvo. Boyeruova je postrojba u tajnosti pratila revoluciju na radiju Slobodna Europa. Taj je radio imao nadimak ‘gušterčić’, vjerojatno zato što se iako zabranjen uspijevao probiti kroz pukotine u zidinama propagande.

Cijela je postrojba 21. prosinca bila prisiljena prisegnuti na lojalnost čovjeku kojega će Boyeru ustrijeliti za manje od tjedan dana. “Natjerali su nas da potpišemo izjavu da se ne slažemo s time što se događa i da ćemo podupirati i štititi Ceausescua”. Sutradan su šokirani gledali kako sivu zgradu Centralnoga komiteta, sjedište komunističke moći zauzimaju prosvjednici, a Ceausescu i žena bježe helikopterom.

“Vojnici su plakali od sreće, ljudi za koje biste prije bili pomislili da se slažu s režimom, sad su prštali od oduševljenja. Izvadili smo skriveni alkohol, vrlo lošu rakiju i pili”.

Zatim nekoliko dana u vojarnama nisu znali što bi sa sobom. Bilo je monotono, ali napeto. “Da bar mogu ustrijeliti Ceausescua! Da mi padne šaka, što bih učinio?”, rekao je jedan njegov prijatelj na Badnjak. Zvao se Dorin Cirlan, a već sutradan i on je ne znajući volontirao za člana streljačkoga voda.

Nažalost, dobio je i više od toga, kaže Boyeru. Kad su se vraćali s mjesta suđenja, helikopter je bio pun tužitelja, sudaca i visokih časnika i “nije bilo mjesta pa je Cirlan morao sjediti na truplima. On je najviše traumatiziran”, kaže Boyeru.

“Onda su svi htjeli biti na našem mjestu. Danas više nitko”, zaključio je.   (JL/Kamenjar)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zorica Gregurić: Za ideale vrijedi trpjeti, pa i političke presude

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 17.9.2015. osuđena sam jer sam se aktivno oduprla nasilnom, protuustavnom i protuzakonitom postavljanju “ćirilićnih” ploča.

23. 9.2014. godine ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Vukovara, razbila sam ćiriličnu ploču!

Nakon posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave u Vukovaru.

Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.

Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:

1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.

Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.

Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha.

Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.

Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.

Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.

Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.

Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.

Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.

Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.

Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.

Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.

Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.

Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Tijekom snimanja priloga napadnuti izvjestitelji Nove TV – VIDEO

Objavljeno

na

Objavio

U subotu su u Velikom Pašijanu pokraj Garešnice tijekom snimanja priloga za emisiju Provjereno napadnuti novinarka Nove TV Ema Branica, snimatelj Alan Novak i asistent snimatelja Goran Jaganjac, piše Dnevnik.hr.

Novinarka emisije Provjereno Ema Branica, snimatelj Alan Novak i asistent snimatelja Goran Jaganjac došli su u Veliki Pašijan kako bi nastavili priču o nizu prijevara za koje je optužen Ivica Sužnjević, zvan Šeki.

“Došli smo snimiti izjave još ljudi koji ga optužuju za prijevare. Dok smo snimali izjave prvo se pojavila majka optuženog i počela nas sve tući metlom. Potom se pojavio i njegov brat. Vikao je da će nas sve pobiti i da ‘ako imamo mu*a dođemo snimati kod njega u kuću’.  Potom me je snažno gurnuo u prsa i iščupao mi pramen kose. Pala sam u kanal i udarila glavom”, ispričala je novinarka.

“Cijelo to vrijeme je njegova majka i dalje prisutne tukla metlom, a brat je potom nasrnuo i na snimatelja i pokušao mu potrgati kameru. Pozvala sam policiju i on je priveden, a njegovoj je majci navodno pozlilo. No, nakon što je stigla Hitna pomoć prevezli su je tek 200-tinjak metara, do njezine kuće.”

facebook komentari

Nastavi čitati