Vojska Jugoslavije prebacila je 1995. ostatke nestalih Hrvata u grobnice po Srbiji

0
Došlo takvo vrijeme u Hrvatskoj da se i pukovnik Ivan Grujić , dugogodišnji šef državnog tima za mukotrpni pronalazak nestalih i zatočenih čijim je obiteljima često bio jedina potpora, našao na meti diskreditacija u dijelu javnosti.

Ne želim dnevnu politiku blizu ovog posla, jer nikada je tu i nije bilo – upozorio nas je Grujić, čija Uprava je zadužena i za ekshumacije masovnih grobnica žrtava 2. svjetskog rata. Otuda se Grujić krajem godine našao na meti optužbi biskupa ličko-senjskog Mile Bogovića da je, kaže biskup, “Uprava za zatočene i nestale predvođena udbašem Grujićem oskrvnula masovnu grobnicu partizanskih žrtava u Tupalama pokraj Otočca”. Sada prvi put odgovara na te optužbe.

U slučaju ekshumacije u Tupalama na naš račun iznesene su u javnosti neistine da su prilikom ekshumacije korišteni teški građevinski strojevi radom kojih su oštećeni posmrtni ostaci, da su uništeni dokazi zločina, da nije dopušten pristup medijima, da je skrivan izgled spomen-obilježja i slične neutemeljene tvrdnje. Čak se tvrdilo da otkrivanju spomen-obilježja nije nazočila rodbina stradalih, a činjenica je da je na komemoraciji bilo najmanje 20 do 30 članova obitelji za 15 žrtava koliko je tamo pronađeno – govori Grujić, kojeg su posebno povrijedili napadi da je Ministarstvo branitelja čak manipuliralo spomen-obilježjem u Tupalama.

Izgled spomen-obilježja bilo je moguće vidjeti na dvotjednoj izložbi u Hrvatskom državnom arhivu, što je i medijski popraćeno. Postavljeno je i pitanje zašto su posmrtni ostaci iz Tupala prebačeni u mrtvačnicu. Pa nismo ih valjda trebali ostaviti, pokopati tamo gdje smo ih pronašli, na toj livadi, usred polja, u rupi!? – ističe naš sugovornik.

Nisu Tupale jedini primjer gdje se Upravu koju vodi pukovnik Grujić napadalo za ekshumacije iz 2. svjetskog rata, a kako bi se stvorio dojam da se pronalazak grobnica i žrtava iz tog perioda namjerno stopira ili opstruira. Stoga su od važnosti podaci koji su nam predočeni u ovom razgovoru.

U javnosti se malo zna da je Grujićev tim prve ekshumacije žrtava iz 2.svjetskog rata proveo još 1996. i do sada je ekshumiran niz masovnih grobnica iz tog razdoblja. Prije ustrojavanja sadašnje Uprave za zatočene i nestale s sektorom koji se bavi i žrtvama 2.svjetskog rata, ekshumirano je ukupno 380 žrtava iz 2.svjetskog rata i poraća. Samo u prošloj godini bilo je petnaestak ekshumacija i probnih iskapanja gdje su ekshumirane 273 žrtve.

Pronađeni predmeti su važni

– Princip rada potpuno je isti kao i kod rada na masovnim grobnicama iz Domovinskog rata. Uprava je administracijsko i organizacijsko tijelo, a strategiju rada određuje Vladino Povjerenstvo za istraživanje žrtava 2.svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Strategija je da se prvo rješavaju ekshumacije onih žrtava koje su bitne za rad Državnog odvjetništva. Što je logično, jer je DORH podnio kaznene prijave u određenim istragama o zločinima u 2.svjetskom ratu i poraću i potreban je naš prilog tim istragama.

Prema tome, na ekshumacijama žrtava iz 2.svjetskog rata i poraća, u nedostatku nadležnoga tijela, radili smo s punom pozornošću i predano od 1996. Rad na ekshumacijama je prije svega vrlo odgovoran. Na čišćenju posmrtnih ostataka mora se raditi izuzetno pažljivo. Od neprocjenjive je važnosti svaki detalj, svaki predmet pronađen uz žrtvu i na njoj govori nešto, upućuje na okolnosti njezina stradavanja – ističe Grujić.

Tako su ekshumacije žrtava 2. svjetskog rata gotovo zasjenile rad Grujićevih ljudi na pronalasku nestalih hrvatskih vojnika i civila iz Domovinskog rata. U ovom trenutku traga se za 1663 nestale osobe iz Domovinskog rata. Od ukupnog zbira, iz 1991. i 1992. nestalih je 945, a tijekom 1995. radi se o 718 nestalih osoba. Imate li, pitamo našeg sugovornika, barem neku grubu predodžbu, kakva je sudbina tih ljudi?

– Mi smo apsolutno sigurni da se na dijelu našeg teritorija koji je do Oluje i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja bio pod okupacijom, nalazio jedan broj grobnica koje su tijekom 1995. pripadnici Vojske Jugoslavije ekshumirali i prebacili na neko drugo mjesto. Tu bi mogao biti odgovor na pitanje što je sa najvećim dijelom nestalih koje još uvijek tražimo. O tim saznanjima mi smo upoznali našu Vladu i Predsjednika Republike koji su o tome informirali vlasti u Srbiji, tražeći suradnju, odnosno podatke o sudjelovanju Vojske Jugoslavije u tim ekshumacijama i daljnjim postupanjima sa posmrtnim ostacima nestalih.

Imamo saznanja i o sudjelovanju jedinica Banjalučkog korpusa bivše JNA u odvođenju zarobljenika, ranjenih i civila iz Zapadne Slavonije u BiH tijekom 1991. I to je bilo u nadležnosti Vojske o čijim zapovijedima i akcijama ima podatke Republika Srbija i za taj dio traži se njezina suradnja – govori pomoćnik ministra branitelja. Kao primjer da se suradnjom Hrvatske i Srbije i državnih odvjetništava dvaju država može utvrditi sudbina dijela nestalih, Grujić navodi Sotin, odnosno tamošnju masovnu grobnicu čija je lokacija definitivno utvrđena i ekshumirana u proljeće prošle godine.

Od Srbije se traži i povrat preostale dokumentacije iz bolnice u Vukovaru koji bi mogla pomoći u identifikaciji dijela nestalih. Uspostavljena je i suradnja s Međunarodnom komisijom za traženje nestalih osoba jer postoji mogućnost da su neki nestanci građana drugih država bili na našem teritoriju, ili da su nestanci naših građana bili na teritoriju Srbije ili Bosne i Hercegovini.

– Imamo uvid o baze podataka Međunarodne komisije i ukoliko se u drugim državama pronađu posmrtni ostaci naših građana mi to možemo vidjeti i zatražiti isporuku Republici Hrvatskoj. Kroz taj sustav mi smo već 200 naših nestalih uspjeli pronaći i doći do njihovih posmrtnih ostataka.

Ne računajući taj dio, mi smo na prostoru Srbije izveli ekshumacije za 300 neidentificiranih osoba, koje su odvedene u logore, odvezeni u tamošnje bolnice, otišli kao izbjeglice ili na neki drugi način završili život u Srbiji. Neke ekshumacije obavili smo čak u Nišu, dakle u dubini teritorija Srbije – pojašnjava prvi čovjek Uprave za nestale i zatočene.

Pronašli 7666 osoba

Na početku rata bilo je evidentirano više od 18.000 nestalih osoba, prijavili su ih njihove obitelji koje nisu znale što je s njima, gdje se nalaze, što se s njima dogodilo. Što kroz Upravu za zatočene i nestale kao sadašnji dio Ministarstva branitelja, što kao negdašnji Vladin ured za nestale, pukovnik Grujić i njegovi suradnici uspjeli su pronaći 7666 osoba. Ti ljudi nalazili su se u 64 logora i zatvora na okupiranim područjima Hrvatske, u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini.

Za jedan dio nestalih već tada se utvrdilo da su poginuli i da su pokopani na područjima tzv.RSK, u BiH i u SRJ. Uspjelo se kroz pregovore s drugom stranom dogovoriti pronalazak posmrtnih ostataka, prebacivanje na slobodan dio teritorija Hrvatske i predaju njihovim obiteljima.

Jedan dio evidentiranih kao nestali pronađen je na nekad okupiranim područjima države i brisan sa popisa nestalih. Oni jednostavno nisu imali načina ni mogućnosti da se jave svojim obiteljima na slobodnom dijelu države, pa su to učinili preko Crvenog križa.

Od 1995. do danas rad na pronalasku nestalih su zapravo ekshumacije masovnih grobnica. Utvrdilo se postojanje 148 masovnih grobnica koje su i ekshumirane. Prema definiciji UN-a masovna grobnica je grobnica tri i više osoba. Osim masovnih, Grujićeva Uprava utvrdila je preko 2000 pojedinačnih grobišta. Sveukupno, u jednim i drugim grobnicama, ekshumirano je 4936 žrtava.

Foto: Ranko ŠUVAR / CROPIX

– To je jedan manji grad. Gdje god je bilo moguće, utvrđen je uzrok smrti, a identificirano je 3956 osoba. Znači, identifikacija je oko 80 posto, za preostale je taj proces u tijeku. U nekim slučajevima identifikacija može trajati i desetak godina – komentira Grujić.

– Jeste li imali situacija da obitelj ne priznaje Vaše izvješće o identifikaciji, da ne priznaje kako se radi o osobi koju traže?

– Imamo takvih slučajeva. Naravno da se nikoga ne može prisiliti da potvrdi identifikaciju. Imamo slučajeva da se identifikacija, nakon početnog odbijanja članova obitelji, prelaska određene psihološke barijere, ipak potvrdi protokom vremena.

Kroz tri različita parametra ulazi se u utvrđivanje identiteta. Naši stručnjaci sudske medicine na temelju klasičnih obrada posmrtnih ostataka mogu utvrditi identitet osobe. Potvrda identiteta obavlja se DNK analizom u tri laboratorija, u Zagrebu, Splitu i Osijeku, čije je osnivanje i opremanje financirala Vlada. Zatim imamo potvrdu identiteta kroz okolnosti i mjesto pronalaska stradalog. Potonja je bitna jer je obitelji puno lakše prihvatiti identifikaciju kada imamo i nešto više od znanstvenih dokaza, više od, da tako kažem, brojeva u analizi – pojašnjava Grujić.

Potvrđuje nam kako je pronalazak i ekshumacija grobnice na vukovarskoj Ovčari 1996. jedan od prvih ali i najtežih, najpotresnijih zadataka koji je stavljen pred njega i njegov tim. Sjeća se gotovo svakog detalja rada na toj ekshumaciji, među ostalim, i toga da je prve, inicijalne informacije o postojanju Ovčare imao već krajem 1991., odnosno početkom 1992. godine. Imali smo, kaže, svjedočenja, određene dokumente, obavještajne informacije da se dogodio stravičan zločin na Ovčari.

– Iskreno govoreći, u početku nismo željeli vjerovati da se takvo nešto dogodilo, ali sve je upućivalo upravo na zločin razmjera koji su se kasnije i pokazali strašnim. U početku smo bili oprezni jer nije bilo čvrstih informacija o žrtvama, tko su, odakle su tamo dovedene, koliko ih ima. Pokušali smo iz različitih izvora, različitih popisa napraviti rekonstrukciju zločina. Došli smo do popisa od 251 žrtve koje su iz vukovarske bolnice odvedene na Ovčaru.

Znači, to je bio temelj za kasniju identifikaciju žrtava, i taj popis se, na žalost, pokazao gotovo potpuno točnim – prisjeća se Grujić. Postoje, dakle, vrlo rano saznanja o Ovčari, no on i njegov tim ne mogu prići samom mjestu likvidacija na Ovčari jer je taj dio države tada bio okupiran. Postojale su bojazni da će tijela sa Ovčare biti prenesena, a dokazi o zločinu uklonjeni.

Samu ekshumaciju masovne grobnice na Ovčari obavile su snage, stručnjaci i ostalo osoblje Ujedinjenih naroda, dok su Grujić i još troje iz Ureda za zatočene i nestale Vlade RH bili nazočni ekshumaciji u statusu promatrača. U vrijeme prvih ekshumacija, Ovčara je pod nadzorom Ujedinjenih naroda, u procesu mirne reintegracije Podunavlja i istočne Hrvatske. Iako im je rad u tim uvjetima otežan, Grujić i njegovi suradnici odlaze na područje pod mirnom reintegracijom i vrše pojedine ekshumacije.

Hrpa tijela na Ovčari

Postojali su napori hrvatske Vlade da se sa ekshumacijom na Ovčari krene već 1993. i 1994., ali to, zbog raznih otpora, nije bilo izvedivo. Grujić ističe da su prilikom ekshumacije na Ovčari sudjelovali i istražitelji Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, što je, ističe, bilo od velike koristi u kasnijem radu Ureda za zatočene i nestale. Kako je na našeg sugovornika i njegove suradnike djelovao pronalazak grobnice na Ovčari i sve što su tamo vidjeli?

– Sam prizor grobnice bio je zastrašujući, ništa slično nisam vidio ni prije ni poslije toga, a vjerojatno ni neću. Sama grobnica bila je površine 30-ak metara četvornih. I u tom malom prostoru, ugledate hrpu tijela, isprepletenih, izmiješanih, u različitim pregibima. Apsolutna tišina je oko vas, nitko ništa ne govori i čovjek istoga trenutka počinje misliti kako se to dogodilo, zašto, što su ti ljudi osjećali u tom trenutku. To su strašni trenuci.

No, cijeli taj proces na Ovčari bio je specifičan, jer je tim našeg Ureda bio u opasnosti pri svakom dolasku na lokaciju. U svakom dolasku, primjerice, voženi smo na Ovčaru različitim putem, a lokaciju je osiguravao veliki broj naoružanih pripadnika UN-a. Isto tako, postojala je bojazan da je grobnica sa Ovčare, da su žrtve prebačene na neko drugo, skriveno mjesto. Da su dokazi uništeni. Pokazalo se da je grobnica ipak tamo gdje se pretpostavljalo.

S druge strane, na Ovčari je, na žalost, bilo više grobnica, to smo utvrdili, o tome postoje dokazi. I moguće je da su neke grobnice ipak prebačene sa Ovčare. Osim ekshumacija, drugi, ništa manje stresan zadatak ljudi iz Uprave za nestale i zatočene, je čin identifikacije pred obiteljima poginulih u zavodima za sudsku medicinu. Kada obitelji nestalih dođu na identifikaciju, kaže Grujić, njima se gubi svaka nada da će svoje najdraže pronaći žive.

– Do tada su, htjeli mi to priznati ili ne, obitelji imali trunku nade. Tada se oni suočavaju da više nema nade. To je jedan vrlo težak trenutak za obitelji, ali je vrlo stresno i za sve nas koji u tome sudjeluju- govori naš sugovornik. Malo je poznato da su djelatnici Uprave za zatočene i nestale i njihovi suradnici na lokacijama ekshumacije pronašli i uklonili angažmanom pirotehničara preko 2000 minsko-eksplozivnih sredstava.

Bilo je i slučajeva postavljenih mina na mjestu ekshumacija. Ne cijeni se dovoljno ni činjenica da su Grujić i njegovi suradnici prikupili dokaze o masovnim ubojstvima koji mogu biti osnova za kaznene postupke i pred našim i pred međunarodnim sudovima. Upravo na temelju podataka koje je prikupila Uprava za zatočene i nestale nastao je niz optužnica pred sudovima u zemlji i inozemstvu.

– Meni je najvažnije da mi je nakon komemoracije u Tupalama prišla starica od svojih 90 godina, čija je sestra jedna od žrtava zločina u Tupalama, i kroz suze mi zahvalila na ekshumaciji u Tupalama i otkrivanju spomen obilježja. Stvarno ne bih htio da ovo postane neka dnevnopolitička tema za prepucavanja, ali činjenice se moraju znati – zaključuje naš razgovor Ivan Grujić.

VEDRAN MARJANOVIĆ/SD 

Dvadeset godina traži nestale

Ivan Grujić rođen je prije 54 godine u Osijeku. Od 1.siječnja 2012. pomoćnik je ministra branitelja Predraga Matića zadužen za pitanja nestalih i zatočenih te pronalazak masovnih grobnica žrtava 2.svjetskog rata. Kada je, u svibnju 1993., pri Vladi ustrojena Komisija za zatočene i nestale, Grujić je, tada bojnik, imenovan za njezina predsjednika.

– Tijekom 1991. i 1992. kroz svoj tadašnji posao u Ministarstvu unutarnjih poslova bio sam u dodiru sa problematikom ratnih zatočenika. Tako je došlo do imenovanja za predsjednika Vladine Komisije za zatočene i nestale. Od tada se isključivo bavim ovom poslom – kaže Ivan Grujić.

Vlada početkom 2000. osniva Ured za zatočene i nestale kojem je on na čelu. Iz Ureda je nastala današnja Uprava unutar Ministarstva branitelja, tako da je Grujić 20 godina praktički šef državnog tima za pronalazak zatočenih i nestalih. Rijedak je to kontinuitet za prilike u našoj državnoj administraciji.

Užas u Baćinu

0sim Ovčare na Grujića su najteže djelovale ekshumacije u Baćinu pokraj Hrvatske Kostajnice i u Širokoj Kuli u Lici. U Baćinu je prizor bio užasan. Nađen je veliki broj žrtava, 56, bili su to mahom stariji ljudi, ubijeni na tom mjestu.

– Našli smo na licu mjesta i čahure kao dokaze o samoj likvidaciji. Strašne su ekshumacije na mjestu zločina gdje je bilo spaljivanja žrtava, kao u Širokoj Kuli, gdje nalazite samo neke fragmente koji vam mogu pomoći u utvrđivanju što se dogodilo i ukazati na identitet žrtava.

facebook komentari