Pratite nas

Kolumne

Vojska magaraca koju vodi lav bolja je od vojske lavova koju vodi magarac.

Objavljeno

na

Poželjne i raspoložive predsjedničke vrline, karakter i sposobnosti

„Vojska magaraca koju vodi lav bolja je od vojske lavova koju vodi magarac.”(Džingis-kan: 1162.-1227.)

Pred nama su, vrlo skoro, u nedjelju 28. prosinca 2014., još jedni, šesti po redu, hrvatski predsjednički izbori. Ankete daju za pravo onima koji misle, a neki i javno tvrde, da će to, vrlo vjerojatno, biti dosada najneizvjesniji izbori i da će njihov pobjednik – nova predsjednica ili stari predsjednik Republike – biti poznati tek nakon drugog izbornog kruga (ako ga bude, bit će 11. siječnja 2015.) i „pripetavanju” glavnih favorita Kolinde Grabar Kitarović i dr. Ive Josipovića.

Iako su ovlasti predsjednika Republike znatno manje nego su bile u doba vladavine prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, izbori su ipak važni zbog puno razloga, ali najviše zbog toga što birači pred sobom imaju izbor: izabrati staroga predsjednika, a time i stil i sadržaj vladavine koji smo imali u posljednjih pet godina ili izabrati novu predsjednicu, a time i novi, zasad nepoznati, stil i sadržaj predsjedničke vladavine.

Da su izbori doista vrlo važni smatra i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić koji je napisao i javno objavio posebno „pastirsko” pismo o poželjnim vrlinama i sposobnostima kandidata koje bi vjernici i drugi građani trebali imati na umu i uzimati u obzir pri donošenju odluke o glasovanju. Pismo je čitano vjernicima sviju župa Zagrebačke nadbiskupije koji su pohodili i sudjelovali na nedjeljnim misama 21. prosinca 2014. godine.

S mojim čitateljem želim podijeliti vlastita razmišljanja i dojmove koje sam stekao nakon čitanja tog relativno kratkog, ali za razmišljanje vrlo poticajnog „pastirskog” nadbiskupova i kardinalova pisma (cjelovito pismo objavljujem na kraju ovog osvrta).

Nakon čitanja pisma nameću se, prije svega, dva zaključka:

Prvo što je iz pisma bjelodano jest činjenica, koju kardinal Bozanić potvrđuje vlastitim riječima, da mu je socijalni nauk ili učenje Katoličke Crkve poslužio kao nadahnuće (dakako, uz ono meni nedokučivo, božansko), poticaj i mjerilo za izdvajanje – u ovom povijesnom trenutku za hrvatski narod i državu – najvažnijih predsjedničkih vrlina: ljudskih, profesionalnih i državničkih osobina.

Drugi zaključak: iz pisma se također može lako iščitati i to da uzoriti kardinal i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić nema iluziju da je bilo koji od četvorice sadašnjih predsjedničkih kandidata idealan, jer piše: „Draga braćo i sestre, nemojte tražiti idealnu osobu za tu važnu i časnu službu, jer se možete obeshrabriti. Životna realnost od nas traži da budemo mudri i razboriti te da biramo onu osobu koja nam se u ovom povijesnom trenutku čini boljom, jer to je naš glas za Hrvatsku, za njezin život koji se nastavlja nakon izbora.

Mišljenje kardinala Bozanića kako ni jedan kandidat nije „idealan” kandidati ne trebaju shvatiti osobno, kao kritiku njihovih osobnosti i sposobnosti, već, više, kako načelni stav kako, zapravo, nitko nije „idealan” predsjednički kandidat koji bi se mogao „idealno” nositi s brojnim i teškim izazovima pred kojima će se naći hrvatski građani, narod i država u razdoblju predsjedničkog mandata 2015.-2020. godine. Kad su u pitanju poželjne predsjedničke vrline, ljudske i državničke vrijednosti u pitanju, kardinal je posebno istaknuo: (1) iskreno domoljublje, (2) osjetljivost prema kršćanskim vrjednotama i katoličkoj kulturi, (3) spremnost i sposobnost služenja hrvatskom društvu, (4) spremnost i sposobnost promicanja hrvatskog gospodarskog napretka, (5) zauzimanje za opće dobro i za jačanje zajedništva, a protiv ideoloških sukoba, osobito onih kojima su polazišta u totalitarnim ideologijama pogubnim za hrvatski narod, (6) imanje na srcu, spremnost i sposobnost objedinjivanja hrvatskog narodnog bića u Domovini i inozemstvu, (7) spremnost i sposobnost širenja istine o hrvatskoj prošlosti, posebice o žrtvi koju je zemlja podnijela na putu do slobode – zbog strahota totalitarizma dvadesetoga stoljeća i zbog strašne agresije na Hrvatsku, (8) spremnost i sposobnost nošenja i promicanja hrvatskog identiteta i vrjednota u Domovini i svijetu, (9) zauzimanje za pravo na život od začeća do naravne smrti i (10) imanje jasne slike o tome da je brak životna zajednica muškarca i žene.

predsjednik1

Kardinal Bozanić i Kolinda Grabar Kitarović u Nadbiskupskim dvorima

predsjednik2

Predsjednik Josipović i kardinal Bozanić u „Predsjedničkim dvorima” (tako se je nekad zvao Ured predsjednika Republike)

Dakako, kao znanstvenik i javni umnik koji se bavi istraživanjima i analizama hrvatskog gospodarstva, ustavnog poretka i društva, ali i kao čovjek koji ima neka praktična iskustva u savjetovanju prvog predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, osobno bih među poželjnim vrlinama i sposobnostima novog hrvatskog predsjednika ili predsjednice vidio i neke praktične vodstvene i ljudske sposobnosti koje kardinal, uzimajući za polazište i mjerilo Crkveni socijalni nauk, nije spomenuo u svom pismu.

Kako sam na početku ovog osvrta citirao jednu misao jednog od najvećih vojskovođa-osvajača i državnika svih vremena Džingis-kana, kojeg brojni teoretičari suvremenog vodstva (u državništvu, ratovanju, politici, ali i u ekonomiji i znanosti i drugdje) uzimaju kao primjer „idealnog” vođe, spomenut ću i vrline koje su ga krasile, a koje nipošto ne bile na odmet i predsjedniku Republike Hrvatske: (1) služiti višem cilju od samoga sebe, (2) imati jasnu viziju o konačnom cilju i razlikovati taktičke od strategijskih ciljeva, (3) služiti kao uzor i primjer (nekad u ratu, danas u štedljivosti, skromnosti, radinosti, odgovornosti), (4) biti samosvjestan, ali i skroman, (5) poznavati vlastiti narod (ratnike) i voljeti ga/ih, (6) biti vjeran (lojalan) i vjerodostojan i cijeniti i nagrađivati vjernost i vjerodostojnost, (7) poštivati slobodu mišljenja i slobodu inicijative vlastitih suradnika (ratnika), (8) biti odlučan pri donošenju i ostvarivanju strategijskih odluka, (9) pronalaziti talente i inovatore gdje god je moguće i koristiti ih i (10) mijenjati društvo mudro, staloženo i postupno, a ne naglo, revolucionarno, neurotično i nepromišljeno.

Jedan od bezbrojnih portreta Džingis-kana

Zaključit ću. U potpunosti se slažem s kardinalom Bozanićem da nijedan od četvorice kandidata, zapravo trojice kandidata i jedne kandidatkinje, među kojima ćemo birati hrvatskog predsjednika ili predsjednicu 28. prosinca 2014. nije „idealan” u onom smislu u kojem je kardinal pisao, a, nije ni Džingis-kan.

Upravo zbog toga, nemam razloga tajiti: kako, po mom mišljenju, sadašnji predsjednik Republike prvim mandatom nije zaslužio drugi, moj ću skromni glas „udijeliti” Kolindi Grabar Kitarović, uz nadu da će pobijediti i biti kudikamo bolja predsjednica Republike od Stjepana Mesića i također bolja od dr. Ive Josipovića.

Pismo vjernicima kardinala Bozanića o predsjedničkim izborima i poželjnim vrlinama predsjednika/predsjednice Republike Hrvatske

Kardinal Josip Bozanić i papa Franjo

Dragi vjernici!

Na blagdan Svete Obitelji, u nedjelju 28. prosinca 2014. godine, održat će se izbori za predsjednika/predsjednicu Republike Hrvatske. Izbori su građanska obveza, a za nas vjernike ti su izbori i vjernička dužnost. Zato bi neodaziv na birališta značio ozbiljno zanemarivanje, a – budući da se radi o općemu dobru – u stanovitoj mjeri i grijeh propustom. To je naša obveza, jer se radi o našem doprinosu u zauzimanju za hrvatsko društvo da u njemu žive kršćanske vrjednote, koje mi smatramo najčvršćim i najpouzdanijim temeljem za boljitak naše Domovine.

U želji da, u svjetlu socijalnog nauka Katoličke Crkve, pripomognem donošenju što odgovornije i razboritije odluke, želim skrenuti pozornost na neke važnije vidove predsjedničke službe. Predsjednik/predsjednica države predstavlja Hrvatsku, a dužnost predstavljanja zemlje nije svodiva na neku administrativnu ili dnevnopolitičku ulogu. Osoba na čelu hrvatske države u tom je smislu nositeljica identiteta Hrvatske, promicateljica njenih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njenoj prošlosti, osobito o žrtvi koju je Hrvatska podnijela na putu do slobode, kako zbog strahota totalitarizama dvadesetoga stoljeća, tako i zbog strašne agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, kada su obranom Domovine postavljeni temelji naše suverene hrvatske države.

Zbog toga je važno da predsjednik/predsjednica ne zaboravi hrvatske branitelje i ljudske žrtve, misleći pritom na stradale u Domovinskom ratu i na njihove obitelji, na one koji se vode kao nestali, na silovane i na zatočene.

Predsjednik/predsjednica treba biti osoba koja služi hrvatskom društvu, promiče njegov gospodarski napredak te povezuje različite silnice u zauzimanju za dobro, tako da jača zajedništvo, a nipošto tako da se izazivaju ideološki sukobi, osobito ne oni kojima su polazišta neprihvatljive i, za hrvatski narod, dokazano pogubne ideologije.

Svojim ugledom i ulogom, osoba koja obnaša tu časnu službu pozvana je prednjačiti iskrenim domoljubljem. To pak znači jasno isticati ono što pridonosi, ali i upozoravati na ono što šteti Hrvatskoj u donošenju ključnih političkih odluka koje se odnose na njezinu strategiju.

Predsjednik/predsjednica Hrvatske treba imati na srcu posebnu brigu za objedinjavanje hrvatskoga narodnog bića u Domovini i inozemstvu. Poštujući pluralnost društva, kao vjernici tražimo od budućeg predsjednika/predsjednice da se zauzima za pravo na život od začeća do naravne smrti, kao i da ima jasnu sliku o tome da je brak životna zajednica muškarca i žene.

Osim toga, hrvatski državljani velikom većinom pripadaju Katoličkoj Crkvi, te je po sebi razumljivo da predsjednik/predsjednica bude posebno osjetljiv/a prema kršćanskim vrjednotama i katoličkoj kulturi.

Draga braćo i sestre, nemojte tražiti idealnu osobu za tu važnu i časnu službu, jer se možete obeshrabriti. Životna realnost od nas traži da budemo mudri i razboriti te da biramo onu osobu koja nam se u ovom povijesnom trenutku čini boljom, jer to je naš glas za Hrvatsku, za njezin život koji se nastavlja nakon izbora.

Stoga neka vam, dragi vjernici, ne bude teško uložiti napor dolaska na birališta. Glasujmo svi, imajući pred očima dobro svoje Domovine! Našu Domovinu i sve njezine stanovnike preporučujem nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, svetom Josipu zaštitniku Hrvatske i blaženom Alojziju Stepincu.

Sve vas u Gospodinu pozdravljam i blagoslivljam.

Vaš nadbiskup,

Josip kard . Bozanić, v.r.

Slaven Letica/velecasnisudac.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati