Pratite nas

Kolumne

Vojvoda je pušten iz haaškog pritvora na zahtjev Zagreba!

Objavljeno

na

Vojislav Šešelj našao se na slobodi za potrebe pete kolone u Hrvatskoj. Da neprijateljima svega hrvatskog posluži za predizborno presvlačenje u domoljubne boje. Zar ne bi bilo bolje i veselije da se kandidirao za predsjednika RH?

Koliko je pouzdana vijest da se Vojislav Šešelj vraća u Haag, na nastavak suđenja za ratni zločin? “Ja se sigurno u Haag nikad dobrovoljno neću vratiti” – izjavio je Vojvoda u popularnoj “Bujici”, na Osječkoj televiziji, odnosno Velimiru Bujancu, kojega je zbog “gostovanja” Šešelja prozvao HND, a bedasto je prosvjedovao i Milan Kujundžić. Šešelj je napravio dvije neoprostive pogreške. Prvo, trebao se iz Haaga vratiti u svoju otadžbinu Hrvatsku. Presvučena peta kolona u Hrvatskoj nasušno treba Vojislava Šešelja kao goreg od nje same. Drugo, Vojislav Šešelj zaista se trebao kandidirati za predsjednika RH, jer bi glatko pobijedio na poštenim izborima. Uvjeren sam da bi Vojvoda bolje vodio Hrvatsku od dosadašnjih “hrvatskih” predsjednika i premijera.

U tijeku je odurno presvlačenje Partije. Titoisti su se kukavno postrojili ispod hrvatske zastave. Dobrohotno trepću očima i vele: Šešelj je lud, a mi s takvom izjavom postajemo hrvatski nacionalisti. Izgovarajući se na prisutnost Vojvode u Regionu i na šutnju četničkih pobočnika u vrhu Srbije, Zoran Milanović otkazao je planirani posjet Srbiji i Beogradu. Otkazao je i dogovoreni posjet Hrvatskoj od strane Ivice Dačića, pobočnika Slobodana Miloševića. Istovremeno je Ivo Josipović u vezi Šešelja prosvjedovao kod Haaškog tribunala, sve formalno u ime RH, a zapravo kao odgovoran beogradski zet. “Bilo bi tužno kad bi hrvatski narod još jednom prihvatio Josipovićevo umiljavanje” – kaže nam hrvatski književnik Ivan Aralica, detektirajući u RH namjernu ideološku zbrku i namjerno generirano beznađe. Milanović, Pusić i Josipović sramotili su svoje, a kroatizirani sramote Hrvate.

Trebamo zaseban referendum o Vesni Pusić

Ne znam jeste li to primijetili, ženi treba više vremena da se presvuče. Vesna Pusić uhvatila se za osobno četništvo Vojislava Šešelja. A Vojo prepoznaje četnike u njenom obiteljskom stablu, po liniji majke. Tu je i njen otac iz administracije NDH, pokoj mu duši. Navodno je hrvatski vitez Eugen bio od onih Židova koje je Ustaški pokret štitio. A sama Vesna Pusić pripadala je strukturama komunističke Jugoslavije. Njen polubrat po ocu i po majci nosi istu robu pola stoljeća. Vesna Pusić tipičan je izraz Tuđmanovog pomirenja. Slično možemo kvalificirati i nepoznanice u jednadžbi Ive Josipovića. Uz veliko X njegovog osobnog rodoslovlja, upisan je prilično visok koeficijent njegovog oca, da bi Vojvoda dodao trocifrenu konstantu beogradskog zeta. Ne tako davno, u istom opakom vektoru žario je Dejan Jović.

Vesna Pusić uhvatila se i za osobnu poremećenost Vojislava Šešelja. Nema tu srpskog ili srbijanskog fašizma, nema u Hrvatskoj na pozicijama četničke djece i unuka, čak niti vojvoda Vojo nije četnik, nego tek poremećena osoba, koja se slučajno zakačila za četništvo. Kada slušate Vesnu Pusić, dobijete dojam da je Šešelj otpušten iz umobolnice. Tu dolazimo do ravnoteže tipa Ivo Josipović: ustaška zmija u srcu Hrvata i četnički duh iz boce. Slično nas Jutarnji list i Jelena Lovrić uvjeravaju da je opasnost ustaštvo, a četništvo je “lajanje na Mjesec”. Vickast je i Mladen Pleše – prepoznaje monstruma. A ono, dva najbliža pobočnika Vojislava Šešelja postali su predsjednik i premijer u Srbiji. Na aktualnim mitinzima četničke solidarnosti u Srbiji, Vojvoda je Dobrica u odnosu na ostale sudionike.

Monetizacija Ante Gotovine

Usprkos zahtjevu tužitelja Sergea Brammertza da se Vojvoda vrati u Haag, nakon njegovog puštanja na slobodu relativizirano je haaško oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Politički inženjering u Hrvatskoj postupno topi političke mogućnosti Ante Gotovine. Izvukao se u Haagu zahvaljujući svojoj nevinosti, ali i na dodvoravanje, odnosno na ono podaničko “časni sude”. Haašku “herojsku” priču trojice naših generala zasjenila je saga o nepokorenom četniku Vojislavu Šešelju, koji je vrijeđao haaške suce na zadovoljstvo skoro svih Srba i na zadovoljstvo mnogih Hrvata. “Možete da mi popušite onu stvar!” – rekao je narogušeni Vojo haaškim sucima, ravno u njihovu imperijalističku gubicu. I stvarno, suci su se potrudili oko Šešelja, da bi sve kulminiralo njegovim oslobađanjem i kolektivnom ekstazom svih četnika.

Vojvoda je svjestan toga da treba poslužiti za presvlačenje hrvatske pete kolone, ali iz nekog razloga ne pristaje na to, iako zna da strani faktor gura svoje igre u interesu Srbije, koliko i u interesu pete kolone u Hrvatskoj. Šešelj je na iznenađenje svih i prilično inteligentno ukazao na “veličanstveno poreklo Vesne Pusić”. Prema “beogradskom zetu Ivi Josipoviću” javno je izrazio svoje obožavanje, spominjući njegovog oca kao partizana, koji je dirigirao kaznenim progonom hrvatskih Proljećara. Otvoreno prigrlivši one u Hrvatskoj koji se pomoću njega presvlače za potrebe izbora, Šešelj je pokvario jednu pažljivo pripremanu obmanu.

Poremećenost struktura

Nije dovoljno da netko ne ode u Beograd, pa da je odmah drugi dan veliki Hrvat. Milanović je prepoznao nove mogućnosti privremene konverzije. Povremeno ode u BiH i prestraši preživjele Hrvate sa svojim izjavama. Kada se Stipe Mesić presvlačio za potrebe višestranačkih izbora, poručio je Srbima u Hrvatskoj da nisu na svojim opancima donijeli srpsku zemlju. Milanović je ovih dana u Sarajevu hrabro spomenuo svoje opanke. A odrastao je u Zagrebu. Možete li zamisliti Zokijevu sramotu kada se u prvom razredu osnovne škole pojavio u opancima? Momčina sa Stanforda! Kompleks opančara muči ga i u BiH. Htjeli mi to priznati ili ne, Vojo je učinio saveznicima Vučića, Nikolića, Josipovića, Milanovića i Pusićku. Regionalno protuhrvatsko pomirenje!

Otkazivanjem gradnje naftnog Južnog toka, Vladimir Putin objavio je što misli o ulasku Srbije u EU. Da sve ostane kupus, Eduard Kukan, šef izaslanstva za Srbiju u Europskom parlamentu, i bivši ministar vanjskih poslova Slovačke, glasovao je protiv rezolucije o Šešelju. Prvi izgovor mu je jak: ne želi Šešelju dati pozornost. Koje jeftino farbanje! Zar Šešelj ne bi dobio veću promociju da rezolucija nije prihvaćena? Kao drugi razlog svoga “ne” europskoj rezoluciji o Šešelju, Kukan je naveo poštivanje odluka Haaškog tribunala. srpski premijer Vučić posebno je zahvalio Kukanu na podršci, njemu i slovenskoj zastupnici Tanji Fajon, iz izaslanstva Unije za BiH i Kosovo.

Ivica Dačić izjavio je u Europskom parlamentu da oslobađanje Šešelja predstavlja oslobađanje Srbije, a povratak Šešelja u Haag predstavlja Šešeljevo osobno krivo ponašanje. Platforma Vesne Pusić o poremećenosti samo jedne osobe u Srbiji sve više uzima maha, na sve strane. A ako u Hrvatskoj krenete odozgo, prođete Vladu, još uvijek nećete sresti normalnu osobu. Pripadnici pete kolone u Hrvatskoj trebali bi ostati u nekakvim razumnim granicama. Mrze sve hrvatsko, ali moraju imati na umu činjenicu da će i njihovo potomstvo živjeti u ovoj uništenoj zemlji. Danas smo svjedoci zastrašujućih izjava Vojislava Šešelja da je peta kolona u Hrvatskoj odredila razmjere mnogih četničkih zločina. Tko je oslobodio Šešelja? Haag, Beograd ili Zagreb?

Tvrtko Dolić / 7Dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati