VRATI MI SE, SINE!

0
Ne znam je li bilo u snu il’ na javi;
Suze su mi licem I ne htijuć tekle,
Misli na Nju kao mač su dušu sjekle
I biće mi cijelo treslo se u stravi.
 [gap height=”13″]
Nemoćan sam gled’o u stoljeća prošla
I trnovu krunu na Njezinoj glavi,
Moslio o Njenoj nekadašnjoj slavi…
Negda tako moćna,na što mi je došla?
 [gap height=”13″]
Krivio sam sebe I preda mnom druge,
Razmišljao,što bih učiniti mog’o?
Krivio sam povijest za propusta mnogo,
Za godine ropstva zlokobne I duge.
 [gap height=”13″]
Odjednom,na čelo spusti mi se ruka
I pojava Njena preda mnom se stvori;
U ruci Joj srce u plamenu gori,
Trobojni Joj pojas svijen oko struka.
 [gap height=”13″]
Zaprepašten ostah,kao nijemi kamen,
Ne znajući što se zbiva oko mene.
Zanijela me slika te prelijepe žene,
Zbunilo me srce ovito u plamen.
 [gap height=”13″]
Pružila je ruke,da me na grud svine,
Darujuć mi srce da u njemu gorim
I čekala nije,da išta prozborim,
Šaptala je istom:’’Vrati mi se,sine!’’
  [gap height=”13″]
Vrati mi se brzo,vrati se što prije,
Ne vrludaj stazom,koja nema cilja,
Vrati se u cvijeće,u poljane smilja,
Gdje u mome srcu tvoje srce bije.
 [gap height=”13″]
Ostao si skršen u neznanu kraju,
Nemoćan k’o ptica podrezanih krila,
Ali ja sam za te u svom njedru svila
Toplo gnijezdo,što ga samo majke daju.
 [gap height=”13″]
Vrati mi se danas,nemoj čekat sutra,
Tajnovitim krilim nečujno se spusti
Nad gudure snene,kad ih oblak gusti
Uspavane skriva u tišini jutra.
  [gap height=”13″]
Vrati mi se,sine,iz svijeta daleka
U perivoj cvijeća,koji za te cvijeta
U najljepšem vrtu ovoga planeta,
Gdje te ljubav moja razdragano čeka,
  [gap height=”13″]
Gdje trobojni barjak ponosno se vije,
Gdje okrutna prošlost u zaborav pada,
Gdje se ljubav budi uzdignutih nada,
Gdje u mome srcu tvoje srce bije.
  [gap height=”13″]
Stoljeća su prošla preko mojih leđa,
Stezali se lanci oko mojih ruku,
Al’ se još I danas uzaludno vuku
Krvožedni vuci oko mojih međa.
  [gap height=”13″]
Ja ostadoh gorda,stasita I vitka,
Čista kao suza na nevinu oku
I onda,kad sablja na krvničkom boku
Prijetila je strepnjom krvava I britka.
  [gap height=”13″]
Vrati mi se ,sine,iz daleka svijeta,
Uzmi ovo srce,ovito u plamen,
Brani ovu grudu,ljubi svaki kamen
U najljepšem vrtu ovoga planeta.
  [gap height=”13″]
Skupa ćemo patit,ako patit treba,
Skupa ćemo sadit perivoje sreće
I ništa nas više razdvojiti ne će
Dokle sunce sije sa hrvatskog neba.
  [gap height=”13″]
Ne znam je li bilo u snu il’ na javi
Kada me je zvala ta prelijepa žena,
Ta Hrvatska moja,krvlju oblivena
I biće mi cijelo treslo se u stravi…
 [gap height=”13″]
I tad Joj se zakleh na grob svojih pređa,
Da,dok srce živo u grud’ma mi bije,
Ljubit ću je žarče nego ikad prije
I čuvarom biti Njenih svetih međa.
 [gap height=”13″]
Žarko Dugandžić
[ad id=”40553″]

facebook komentari