Vremešni svjedok ničega

    0

    Pasionirani ljubitelj sporta i politike bio je u srijedu navečer u ozbiljnom iskušenju. Gledati Real iz Madrida s Lukom Modrićem na drugom kanalu HTV-a, ili bučno najavljeni razgovor s Budimirom Lončarom na prvom?

    lon01Oni koji su se odlučili za ovo drugo morali su se osjetiti prevarenima. Bučno i višekratno najavljivani Lončar kao “svjedok vremena” ispao je tek vremešni svjedok ničega, ili ni o čemu.
    Istina, nije ni mogao ništa posvjedočiti jer ga blagi ispitivač Vojo Šiljak ništa nije ni pitao. Valjda je takav bio dogovor, ali onda to nije novinarstvo. I što je najgore, dok je trajalo završnih petnaest minuta čavrljanja, protekao je kvarat sata na Bernabeu, dakle upravo razdoblje kad je pao prvi pogodak.

    K vragu i taj Bude, mora da su opsovali sportski drukeri i pomni pratitelji Lige šampiona. Bijaše to slikanje za rođendanski album ovoga još uvijek vitalnog devedesetogodišnjaka, koji priznaje koliko ima godina, ali unatoč njima kaže da nije star.

    Razgovor je snimljen u Lončarovu stanu, prekinut u jednom trenutku kada su domaćinu, nije jasno zbog čega, došle suze na oči. Voditelj nije štedio komplimente na račun izgleda i živahnosti svoga domaćina, koji je odmah na početku istaknuo, da ne bi bilo zabune, kako se mjesto njegova rođenja zove Preko, a ne Prijeko!?

    Napuci o higijeni

    Išao je, čuli smo u nastavku, u zagrebačku srednju školu s nekim poznatim umjetnicima i športašima, razrednik mu je objasnio da je NDH ustvari okupacijska tvorevina, pridružio se vrlo rano partizanima i KP, obnašajući razne komesarske dužnosti, bio je tajnik Koče Popovića poslije rata, što mu je otvorilo vrata munjevite diplomatske karijere u sklopu koje se susretao s istaknutim svjetskim državnicima, bio konzulom u New Yorku i veleposlanikom u Indoneziji.

    Ima dva uspješna sina i petero unučadi, obojica su u SAD-u, gdje mu se već mjesec dana nalazi supruga, bez koje mu je jako teško.

    Žene su ga inače voljele jer je bio fin, uglađen, diskretan udvarač, kakvi su inače otočani, za razliku od prilično neotesanih Dalmatinaca s kraja. I slikarstvo je njegova velika strast, što se najbolje vidi po druženjima s Murtićem, Džamonjom, Berberom i ostalim antifašističkim umjetnicima.

    Posebno su bili zanimljivi napuci za mlade diplomate, koji se odnose na osobnu higijenu. Svako jutro, znate, valja se okupati i oprati kosu, očistiti i uglancati cipele, obući novu košulju i po mogućnosti je tijekom dana još jednom presvući. Morao je Bude, kako ga od milja zovu, na gledatelje ostaviti dojam finog i dobro odgojenog čovjeka koji ni muhu ne bi zgazio.

    Nedostajala je tu eventualno još neka pudlica ili unučić da se vrte oko fotelje u kojoj je sjedio pa bi dojam bio još povoljniji. No, uglavnom zadovoljan sobom i svojom karijerom, kao naša zvijezda večeri, zažalio je sasvim iskreno samo zbog toga što nije uspio spriječiti rat u Jugoslaviji. Ostalo je malko nejasno žali li zbog rata, ili zbog Jugoslavije.

    Tako je sat vremena protekao u nevažnim banalnostima, malo je toga rečeno, a puno prešućeno. Visokopozicionirani jugoslavenski diplomat i jedna od ključnih osoba u kabinetu predsjednika RH zadnjih skoro petnaest godina, kao glavni savjetnik dvojice predsjednika, mogao je rasvijetliti mnoge detalje iz života bivše i sadašnje države.
    Na žalost, to se nije dogodilo! On, doduše, nikada nije bio isturena figura, ali je neprestano tu negdje od 1945. od 1991. pri samom vrhu i zacijelo puno toga zna i puno je toga mogao objasniti, a pamćenje ga još uvijek iznimno dobro služi.

    Iz televizijskog se razgovora nije moglo doznati da je Budimir Lončar neposredno nakon rata bio šef Ozne za zadarski okrug, da je jedno vrijeme u Ministarstvu vanjskih poslova SFRJ vodio obavještajni odjel za emigraciju, da je od 1987. do 1992. bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije, da je onda odletio u Ameriku, gdje se nalazio sve do 1994., kad se vratio i 2000. aterirao ravno na Pantovčak.
    Osim što je od tada predsjednički savjetnik, on rukovodi Vijećem Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije, kao i Vijećem Visoke škole za međunarodne odnose i diplomaciju.

    Krivo nasađeno

    S obzirom na ovako bogatu prošlost i sadašnjost, moglo mu se postaviti pregršt zanimljivih pitanja. Kako se, primjerice, Ozna obračunavala s neprijateljima naroda i države, kakva je bila uloga obavještajne službe kojom je rukovodio u praćenju i likvidaciji političkih emigranata, zašto je lobirao u UN-u za embargo na uvoz oružja kad je Hrvatska bila goloruka, a agresor naoružan do zuba, kako to da je bio ministar vanjskih poslova agresorske države i onda kad se razarao Vukovar, zašto je pobjegao u Ameriku i na čiji se nagovor vratio, kakva je njegova stvarna uloga kao Mesićeva i Josipovićeva savjetnika, je li istina da pripada nekoj od masonskih loža koje su ga možda i plasirale na sadašnje pozicije, itd.

    Priznajem, ova bi pitanja bila odveć provokativna i neugodna. Mogla bi, avaj, kompromitirati i njega i njegove poslodavce. Valjda je i to razlog zašto mu nisu postavljena.
    A pitanje za sve nas i za vrh države glasilo bi: je li moguće da čovjek s ovakvom biografijom savjetuje predsjednike samostalne hrvatske države? Nešto je zaista krivo nasađeno. Što bi rekao Pjesnik, il’ je krivo vrijeme il’ su krivi ideali.

     

    JOSIP JOVIĆ

    facebook komentari