Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

VRIEME JE ZA SUĐENJE SVIM UDBAŠIMA

Objavljeno

na

U svezi sa predsjedničkim izborima, nedavno u Večernjem listu pročitah komentar nekoga zaglupljenog tipa u svezi s izjavama nekih kandidata gdje kaže da je star 60 godina, da mu je djed bio “Antin vojnik kojem se ni za grob ne zna”, ali on misli da je vrieme da se već jednom prestane spominjati ustaše i partizane.

lista udbašaTeško je razumjeti kako ijedan Hrvat, koji, kud god u Hrvatskoj zakorači staje na zemlju natopljenu krvlju jugokomunističkih žrtava, kud god se okrene vidi spomenike, ulice i trgove koji nose imena najvećih partizanskih zločinaca i krvnika njegovoga naroda, može biti toliko glup, toliko sliep i na koncu, toliko bezobziran?

Iole zdrav čovjek mora se upitati na kojoj razini razuma su ti i takvi tipovi?

Smaknuća stotina tisuća žrtava o kojima govorim nisu pale u ratnim sukobima između hrvatskih ustaša i jugoslavenskih komunističkih partizana, nego su rezultat genocida koji su poslie rata izvršili jugokomunistički zlikovci, a nastavili njihovi potomci i to čine već punih 70 godina.

Zločin genocida protiv jednoga naroda ne uključuje samo masovna ubojstva, progone, zatvaranja, premlaćivanja, orobljavanja i druga zlostavljanja i mučenja.

Jedan od najvećih zločina protiv naroda je tkzv. zločin tihoga genocida koji se najefikasnije provodi sustavnim krivotvorenjem njegove povijesti i silovanjem njegove nacionalne svijesti, dostojanstva i ponosa.

Poslie fizičkog načina genocida, u kojem je uništen cviet triju hrvatskih generacija, ovaj “blagi model” genocida protiv hrvatskoga naroda koji, uzporedno s onim prvim, nije prestao niti za vrieme Domovinskoga rata, niti poslie njega, danas više nego ikada prije predstavlja stvarnu opasnost etničkog i biološkog iztriebljenja hrvatskoga naroda.

Od 2000-te godine on uzima sve veći i veći zamah. Od te godine do danas udružene bande Račanovih jugokomunista i kriminalaca pokušavaju uništiti sve temelje na kojima je bio zasnovan i onaj minimum demokracije koji je hrvatski narod u Domovinskom ratu izborio rušenjem njihove Jugosramije.

Pod pokroviteljstvom franko-britanske projugoslavenske politike ova izdajnička banda crvenih kriminalaca ima zadatak sistematski uništiti sve ideale za koje je hrvatski narod u oba prošla rata prolio rijeke krvi.

Odmah po uzurpaciji vlasti, kako bi mainstream naroda izolirali od svih relevantnih zbivanja i uzkratili mu i minimim informiranja, najprije su nasilno preuzeli podpunu kontrolu nad svim medijima.

Onda su sve važnije, koliko toliko demokratske, zakonske odredbe podvrgli svojim komunističkim interpretacijama, nadomještanjima i manipulacijama, a sve važnije pozicije u državnoj upravi, policiji, vojsci i svim drugim ustanovama popunili svojim istomišljenicima, sinovima i kćerima partizanskih zločinaca.

Netko u osvrtu na neku od tkzv. neovisnih anketa u kojoj se kaže da će na sutrašnjim izborima pobjediti Kolinda Grabar Kitarović veli da su to su već odredili strani centri moći.

To je donekle točno, ali glavni problem za manipulacije od ‘stranih centara moći’ smo sami mi, jer do sada nismo bili kadri, a izgleda ni voljni, uzeti kormilo svoje zemlje u svoje ruke.

Vječito tražimo nekakve čistokrvne i nepogrješive lidere. Stalno se žalimo, prenemažemo i buncamo o nepravdama koje “jadni i kukavni” trpimo, a pri tom zaboravljamo da smo se nekada, ne tako davno, znali vitežki obračunati s mnogostruko jačim neprijateljem.

Bunimo se na stvarne i zamišljene uplive stranih država u naše narodne poslove, a istovremeno nekim od njih svesrdno zahvaljujemo što nam pokušavaju krojiti pravdu koju si sami nismo kadri, ni voljni, krojiti.

Nu kako izgleda to se u Hrvatskoj smatra nekakvim normalnim demokratskim procesom, što svakoga tko se imalo razumije u smisao te riječi prisiljava na pitanje – na kojoj razini demokracije se nalazi ta naša današnja Hrvatska i kako hrvatski ‘obični’ čovjek uobće može shvatiti smisao te toliko otrcane riječi?

Bez obzira na to gdje su zločini izvršeni, nije li žalostno da danas umjesto nas Niemci sude udbaškim krvnicima, koji nisu ubijali Nijemce, nego Hrvate. A povrh toga kako to da im se sudi samo za jedno ubojstvo? Pa i Niemcima je jasno da oni nisu ubili samo Stjepana Đurekovića, za čije ubojstvo im se sudi, nego još najmanje 70 drugih nevinih Hrvata, u Njemačkoj i drugim državama Zapadne Europe.

Iako se broj hrvatskih političkih emigranata ubijenih od strane udbe kreće između

74 i 80, to su samo žrtve ubijene izvan granica bivše tamnice zvane Jugoslavija. Malo tko, osim njemačkog novinara i publicista Hansa Petera Rullmanna spominje torture i progone i neobjavljena umorstva tkzv. gastarbeitera.

Samo između 1971. i 1978. godine prilikom povratka u posjetu domovini jugoslavenski sudovi osudili su 320 “gastarbeitera” iz Njemačke na dugoročne robije, a da se i ne govori o torturama koje su pretrpjeli.

Za primjer navesti ću samo neke od progona i drakonskih kazna nad pojedinim “gastarbeiterima” :

Prilikom posjete rodbini 1976. godine, Vinko Tolj bio je uhićen i komunistički sud u Mostaru osudio ga je na 10 godina robije zato što je postavio vienac na grob svoga bratića Krešimira Tolja kojeg su u Münchenu 1968. g., zajedno s Milom Rukavinom i Vidom Maričićem, ubili ubojice jugoslavenske tajne službe.

Vinko Martinović, otac sedmero djece osuđen je na 15 godina robije samo zato što je u pijanom stanju rekao da treba srušiti neki most na Neretvi.

Nedjeljko Martinović osuđen je na 11 godina zato što ga je netko prijavo da je u vlaku u kojem se vraćao u posjet domovini rekao da nikada Udbi ne bi izdao Hrvate koji su protiv Jugoslavije.

Mijo Grgas osuđen je na 11 godina strogoga zatvora jer je obtužen da se u Nürnbergu učlanio u neku hrvatsku emigrantsku organizaciju.

Josip Jakovac dobio je 7 godina zato što je u domovinu donio jedne emigrantske novine.

Ivan Merčep dobio je 6 godina jer je za vrieme jedne malo bučnije pijanke oštetio sliku “maršala Tita”.

Mehmed Curo dobio je osam mjeseci strogoga zatvora radi pričanja jednog vica kojim je “okrnjio ugled druga Tita”.

Pričanjem tog vica Curo se ogriješio o “zakon o verbalnom deliktu”.

Kako bi se zaštitila od izrugivanja, komunistička klika trenutačno na vlasti u Hrvatskoj ponovno je taj jugozakon uvela u svoje zakonodavstvo, samo sada pod imenom “zakon o govoru mržnje”.

I, nema sumnje da su tim novim-starim zakonom ‘raji’ utjerali strah u kosti tako da danas svaki Hrvat i Hrvatica ( oprostite, u današnjoj Hrvatskoj takvi službeno ne postoje, postoje samo “građani”), tako da većina “građana” (koji se smatraju Hrvatima) moraju biti vrlo pažljivi da u svemu što govore, kako se ne bi ogrješili o taj zakon.

Nu kad već govorimo o sudskom procesu udbaškim zločincima u Njemačkoj moram napomenuti nešto što nikako ne mogu razumjeti.

Zašto je u jednoj demokratskoj i pravnoj državi kao što je Njemačka titovskom “advokatu” Nobilu dozvoljeno da, kao akreditirani pravnik, brani Perkovića i Mustača, kad bi radi grubih prekršaja najosnovnijih etičkih propisa kojim se u svim demokratskim sustavima regulira ta struka već davno ne samo izgubio dozvolu i pravo na to zvanje, nego bi na dulje vrieme svoje pravo (kriminalno)zvanje prakticirao iza rešetaka ?

Kako bih pojasnio zašto to govorim navesti ću neke najosnovnije regule iz kanadskog i američkog zakona kojim se regulira ova profesija;

Ne znam kako to ide u “našoj pravnoj državi”, pa ću ukratko navesti kako se to radi u Kanadi, USA i drugim Zapadnim demokracijama.

Prema odredbi ustavnog zakona za ovu profesiju postoji ustanova pod nazivom “Bar Association”.

To je samoupravna organizacija pravnika utemeljena za nadzor i promicanje   profesionalne sposobnosti, etičkog ponašanja, postavlja standarde kojih se mora pridržavati svaki pravnik, kad uztreba, poduzima disciplinske mjere protiv onih koji se ne drže tih pravila itd.

Prije nego im je dozvoljeno vršiti bilo kakvu funkciju u ovom zvanju, po završetku studija na prvanom fakultetu svaki pripravnik mora položiti posebne, vrlo rigorozne, izpite pred ovim tielom. Tek poslie uspješnog polaganja tih izpita on stupa u članstvo ove organizacije.

Pravila organizacije vrlo su stroga i svaki pravnik koji se ogrieši o ta pravila može biti izbačen iz organizacije, što ujedno znači i konac njegove karijere.

Jedno od temeljnih etičkih pravila za čije kršenje se član za stalno gubi pravo na članstvi, a time i dozvolu na pravničko zvanje je namjerna “uporaba lažne evidencije i podmetanje lažnih svjedoka”.

Svakome je poznato da je Anto Nobilo kao komunistički državni tužitelj u procesu protiv dra. Andrije Artukovića namjerno prekršio ne samo ovo, nego i niz drugih temeljnih pravila koja su bez sumnje među glavnima i u njemačkom zakonodavstvu.

Sjetimo se samo nevjerojatnih laži krunskoga svjedoka Bajre Avdića i “profesionalnog svjedoka” Ljubana Jednaka, koji je od 1945. pa nadalje bio ‘svjedok’ i prepričavao glupe i nevjerojatne izmišljotine u svim komunističkim suđenjima Hrvatima, bez obzira gdje su bili vođeni. O tome najbolje zna g. Željko Olujić.

Nobilova prisutnost u funkciji punopravnoga odvjetnika u njemačkoj sudnici u najmanju ruku gorka je poruga na račun nepovredivosti osnovnih načela koja su sadržana u ustavima svih demokratskih zemaljakao neoskvrnjiva osnova modernog zakonodavstva i pravosuđa.

U posliednje vrieme neki naši čestiti intelektualci, među kojima ima i dobar broj vrstnih pravnika, na nekakvim privatnim etičkim sudovima formalno osuđuju jednog ili dva komunistička gmizavca za veleizdaju, a niti jedan od njih još nije postavio pitanje kako jedan komunistički izgrednik svih, pa i onih najosnovnijih zakona i pravila legalne profesije može vršiti funkciju branitelja udbaških zlikovaca u sudnici jedne pravne države kao što je Njemačka.

Zašto se naši intelektualci ne udruže i ne utemelje jednu jaku komisiju koja bi njemačkom pravosuđu, Europskoj Uniji i Međunarodnom sudu pravde i svim drugim relevantnim forumima uložila oštar prosvjed i zahtjev da se tom komunističkomi krivokletniku zabrani pristup u sudnice demokratskih zemalja.

Zašto na sve ovo šuti Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti?

Ali, da, zaboravio sam, obrana hrvatskoga naroda ne spada u njezin djelokrug.

Ja sam ovdje, naivno, predpostavio da kad ona srbska može biti bedem obrane svesrbstva i velikosrbstva da bi i ova “naša” trebala makar malo braniti hrvatske interese. Ali ništa od toga!

Sada, valjda potaknuti njemačkim suđenjem udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću talijanske vlasti navodno žele pokrenuti iztragu o ubojsvu obitelji Ševo, jednom od najgnusnijih zločina krvave Titine Udbe.

Stipe Ševo, njegova supruga Tatjana i njezina 9 godina stara kćerkica iz prvoga braka, Rosemarie, mučki su ubijeni u njihovom automobilu u Italiji 24. kolovoza 1974. godine. Njihov ubojica bio je Vinko Sindičić, što je vrlo dobro poznato talijanskim vlastima.

Iako talijansko državno tužilaštvo ima sve podatke o ubojstvu ove hrvatske obitelji, uključivši i ime ubojice, nedavno jeo bjavljena vijest da ono sad, nakon više od 42 godine, traži pokretanje iztrage o tom zločinu.

Što je još čudnije ubojica Vinko Sindičić se navodno krije baš u Italiji.

Ako u toj našoj jadnoj Hrvatskoj ima i tunak pravde zašto se svim tim komunističkim zločincima ne sudi u Hrvatskoj?  Zašto bi to trebale činiti neke druge, strane države?

Ali, svi mi vrlo dobro znamo da je to danas nemoguće i da se neće dogoditi sve dok se tu komunističku bandu ne zbaci s vlasti.

Sutra imamo priliku da izbacivanjem neoboljševika Josipovića počnemo taj dugo čekani proces.

Komunistički zlikovci u sebi nikad nisu imali ni trunka humanizma, to su monstrumi kojima ništa na ovom svietu nije sveto, pa ni prirodni osjećaj prema svome porodu, osjećaja koji posjeduje, svaka životinja, svaki stvor na svietu.

Jedan od vodećih Titinih partizana, krvnik hrvatskoga naroda koji je, uz niz najgroznijih zločina, 1945. g., naredio da se preoru sva groblja hrvatskih vojnika, bio je Vicko Krstulović.

Krstulović i njegovi partizani u kojima je bio i mladi Ante Josipović, otac Ive Josipovića, počinio je najstrašnije zločine nad hrvatskim pučanstvom, posebno u Dalmaciji i Hercegovini.

Skoro sve masovne grobnice i jame u tim hrvatskim zemljama po njegovoj naredbi napunjene su tisućama nevinih hrvatskih žrtava.

I ne samo to. Pouzdano se zna da je on sve svoje zločine pomno dokumentirao i držao je u jednom sefu svojoj kući.

U Londonu 1974. godine pronađeno je tielo njegovoga najstarijega sina Maksima Krstulovića.

U policijskom raportu stoji da je Maksimu bio prerezan grkljan, a u stanu sve prevrnuto, što je jasan dokaz da je ubojica ili ubojice nešto tražili.

Udba je odmah plasirala “mišljenje” da su ga ubili četnici kojih je tamo bio dobar broj. Nu to je samo još jedna udbaška podvala o tobožnjim obračunima između “ustaša i četnika” vrlo slične onoj koju su iste godine plasirali poslije ubojstva srbskih nacionalista u Münchenu, 79-godišnjega brata vođe srbskih nacionalista za vrieme 2. svj. rata, Dimitrija Ljotića i urednika njegovih novina Ratka Obradovića.

Malo prije ubojstva Ljotić je u svojim novinama objavio da će on opisati Titine logore za uništavanje, kao što je aleksandr Solženicin u svome GULAG ARHIPELAG opisao one Staljinove.  Za uzroke monstruoznog ubojstva Maksima Krstulovića postoje puno uvjerljiviji dokazi. Radi navodne privrženosti tkzv. Proljećarima Maksim je došao u oštar sukob sa svojim krvavim otcem.

Kada je poslije rušenja tadašnjeg vodstva komunističke Partije u Hrvatskoj došlo do masovnih hapšenja Maksim je znao što ga čeka, pa je ,na vrieme, uspio pobjeći preko granice.

Prije polazka u emigraciju pokupio je iz očeva sefa spomenute dokumente koji su, ako bi izišli na javu, bili vrlo opasni ne samo za njegova otca, nego za cieli Titin komunistički aparat.

Nalog za “repatriaciju” opasnih dokumenata i njegovu likvidaciju izdao je nitko drugi, nego njegov otac megazločinac Vicko Krstulović.

Ako netko misli da je ova današnja generacija boljševika imalo humanija ili u bilo kojem smislu drukčija od one Vicka Krstulovića, ljuto se vara.

Jedina razlika je u tome što su ovi prisiljeni prilagoditi se prilikama u kojima se nalaze, pa im nije moguće rabiti iste metode koje su rabili njihovi očevi.  Oni su pod aurelom demokracije prešli na uporabu drukčijih “demokratskojih” metoda genocida nad hrvatskim narodom.

To su potomci jugokomunističke bande koji, kao i njihovi roditelji, ništa nisu zaboravili, niti odbacili iz vremena Titove strahovlade, a ništa novoga nijsu naučili ni iz ove karikature od demokracije kakva postoji u Hrvatskoj.

Oni su od njihovih roditelja nasliedili gene superizdajnika i lopova i to je glavni razlog zašto oni nikako ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu i zato je svim silama žele uništiti.

Ako ima onih koji vjeruju da jedan ortodoksni jugokomunist-ateist, poput Ive Josipovića ima u sebi išta hrvatskog, onda će sigurno povjerovati i u predizborni “monkey wrench” koji je, na sam Božić, podmetnulo uredništvo Večernjeg lista, u kojem stoji kako je udbaški krvnik Josip Perković, tobože kao vjernik, išao na polnoćke.

Ako još ima takvih, a vjerujem da ih ima, onda ne bi bilo čudo da oni, kako vele u Americi, vjeruju i “That pigs can fly” ( da i prasci mogu letjeti ).

Vrieme je da prestanemo biti sliepi kod zdravih očiju i da već jednom uvidimo da se iza fasade tobožnjeg uglađenog “socijaldemokrata” Yusipovića krije primitivni komunistički zlikovac, tuđinski sluga, podmukli manipulator i slinavi veleizdajnik.

Njega i sve njegove ortake mora se već jednom zbaciti s vlasti, uhititi i osuditi za zločine veleizdaje..

Ovo je čas za početak najodlučnijih obračuna s tom jugo-boljševičkom bandom koja svojom izdajničkom rabotom od pobjedničke i ponosne Hrvatske želi stvoriti concentracijski logor izbezumljene raje, robova i prosjaka.

Ovo nije vrieme za traženje krepostnih i nepogrješivih kandidata, jer takvih nema, nikada nije bilo, niti će ih ikada biti.

ZATO – GLASAJTE PROTIV TOG CRVENOG IZDAJNIKA, PA MAKAR, KAKO NEDAVNO REČE NEUMORNI HRVATSKI DJELATNIK DRAGAN HAZLER, GLASALI I ZA CRNOGA VRAGA!

S vjerom u Boga i pobjedu nad komunističkom bagrom, svim domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta, želim – SRETNU, USPJEŠNU I SLOBODNU NOVU 2015. GODINU!

Zvonimir Došen/Braniteljski radio

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati