Pratite nas

Priče

Vrijedi li Papin oprost i nakon rata

Objavljeno

na

Zbirka „Stan“te kosci„ je skup novinarskih priča što ih je autor fra Ante Marić napisao za „Vriska“ i „Hrvatski list“ u ratnom razdoblju 1991. do 1993. Skoro sve one, što je i razumljivo s obzirom na vrijeme u kojem su nastale, su zapravo ratne priče, prikaz nesretnog i kataklizmičkog doba, tragične sudbine ljudi i naroda, onako kako ih je autor vidio i preživljavao.

To je i kronika ratnih događanja i stradanja, ponajviše rodnog mu Mostara i njegove okolice. Nisu to priče nastale iza kulisa ratne drame: pisac je i na prvoj crti bojišnice i u srušenoj mostarskoj crkvi, kao što je i u izbjegličkom kampu, na groblju gdje se pokapa dvadesetogodišnji mladić, borac, on je jednako tako i u duši oca i majke čijeg je sina ratni vihor negdje zameo i o čijoj se sudbini ništa ne zna.

Svaka priča je teška i optužba rata kao pojave, optužba koju fra Ante podiže ispred tisuća i milijuna stradalnika koji vapiju za ljubavlju i mirom, ali su, eto, baš oni ti koji na svojim plećima nose teret rata.

I povijest će zabilježiti ovaj rat: hladno, bezosjećajno, bilo je to od tada do tada, toliko poginulih i raseljenih i tako to. Fra Antin čitatelj će saznati mnogo više: one će vidjeti suzu na roditeljskom obrazu, neizmjernu tugu u dječjim očima daleko od rodnog doma, on će osjetiti veliku nepravdu što momci puni života u naručjima drže hladne kalašnjikove umjesto toplih, ustreptalih djevojaka, i još više nego prije poželjet će dolazak „normalnih „ vremena.

U nastavku donosimo vam ulomke iz knjige Stan”te kosci :

Bilo je u plavoj kuverti. Bez adrese.. Zalijepljeno.

Dobio sam ga na kiši, na putu prema Grabovoj Dragi, tik uz Bile.

Otvorio sam ga odmah, a čitao tek kasno u noć. Nisam ga čitao sam- Pisao je on, ali ne sam.
To su pisali moji dečki iz rata. Dobio sam ga ja, da ga čitam naglas:

„Ponedjeljak, Dan pomalo neobičan za svetu misu. U utvrđenom, za sklonište namijenjenom prostoru, okupila se 4.satnija III.mostarske bojne priprema se za svetu misu. A toliko se puta za vrijeme „sumporanja“ ( kako naši vojaci zovu neprijateljsko granatiranje) iz ovog podruma čulo: „j… vam mater četničku „ Onako, po naški. U oči. Dolazi svećenik. Naš fra Ljudevit. U civilu. Široki i dobri osmijeh. Prelazi pogledom po vojacima tražeći nepoznata lica. Nema ih, svi su naši.

Imamo i prostoriju za ispovijed. U mračnoj sobi podruma gdje su bačve s vinom „In vino veritas“. Sveta je misa počela. Odjednom sam iza fra Ljudevita zamislio veliki oltar, onakav isti kakav je bio u našoj crkvi, kakvoga sam kao dijete upamtio. Crkve nema više. Ni oltara. Ni katedrale.. Ne osjećam se poraženim. Sada vidim da imam potpuno pravo.. Zatvaram oči.. Mračni se podrum pretvara u crkvu iz djetinjstva.U katedralu. A koliko ih još ovakvih ima u Mostaru?!

A koliko će ih tek biti kada otvorim oči. Kada ovo prođe svi ćemo biti stijene. Fra Ljudevit naziva naše vojevanje putovanjem. Tražio sam pojašnjenje i potom shvatio, mi putujemo po slobodu, mir i demokraciju kako fra Ljudevit reče.Promatram svoje prijatelje.Moj zapovjednik gleda u daljinu doseže pogledom do Poreča, do Kristine i Maje.Droba, Čarli, Želja, Mika, Marec, Ivek, Mile, Kana , Đovani.. za sve njih molio se zapovjednik. I za pokojnog Franka Kneza, slovenca. Poginuo je braneći Mostar.na podizanju se sjetih ručica svoga Darke.Vidio sam kako gleda mamu i traži pohvalu za sebe što fino moli.Molio sam se za njih dvoje . Molio sam se za braću i sestre, za nevjeste i djecu, i za one dobre ljude koji su im pružili utočište i nježnost. Tata i mama bili su tu i molili za sve. Pomislih, moli li itko za sebe? Nama je molitva najpotrebnija. Pogledam fra Ljudevita i bude mi sve jasno. Dao nam je on i papin oprost. Sjetih se onih mladih i zdravih mostaraca koji su sada na moru i upitah Drobu:Vrijedi li Papin oprost i poslije rata ?

Vraćam se u stvarnost. Rat. Granate. Već raspoznajemo iz čega je koja granata opaljena. Pogled zahvalnosti je uprt na Galac i Kozicu. Nikad nismo bili bliži. Prizivali smo im u pomoć sv. Iliju. Zatim saznajemo. Fra Ljudevitov brat Ivan, otac šestoro djece, poginuo je u kući roditelja koji su umrli prije mjesec dana. Moral nikakav. Šutnja. Oči uprte u razoreni Cim. Kako izraziti sućut ?Kako će on to podnijeti nakon očeve i majčine smrti? Je li klonuo? Može li nas i dalje voditi na našem putovanju ? Došao je on k nama. U civilu. Crne traperice i srna majica. Preko svega maskirni prsluk. Na licu „suženi „ osmjeh. Izražavamo sućut.

Tada primjećujemo da je naoružan…svojom dobrotom i oružjem što ga je prenio na svoju vojsku koja putuje prema slobodi, miru i demokraciji…polazimo na putovanje, idemo na zadatak. Okrijepljeni. Četnici nemaju šanse. Mostar će biti slobodan. Bog je s nama. Ante primi puno pozdrava, i pozdravi sve ostale neka se ne sekiraju.“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Svjedočanstvo logoraša: “Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri..”

Objavljeno

na

Objavio

Šandor je mjesecima čekao kad će se vratiti kući iz pakla. U stravičnim logorima je proveo ukupno 117 dana

“Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela”, kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si – priča Šilješ.

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje – priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

– Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Privatna arhiva HDLSKL

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider – priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

– Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd’ bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt – rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

– Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

– Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe – rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

– Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji – kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu piše 24sata.

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

 

facebook komentari

Nastavi čitati