Pratite nas

Tko je inkvizitor koji u Brazilu priprema lomaču za vatrene navijače?

Objavljeno

na

U razmaku manjem od mjesec dana građani Hrvatske su se uspjeli ujediniti i biti ponosni. Prvi put nas je ujedinila poplava u Posavini. Drugi put nas je ujedinila svjetska nogometna mafija preko svog ubojice nogometne pravde, japanskog suca Yuichia Nishimure, koji nas je pokrao u nogometnoj utakmici s Brazilom. Ova druga nepravda nije digla na noge samo nas Hrvate. Digla je cijeli svijet. Svi su pričali o nepravdi koja nam je nanesena. I to je očito bilo previše.

244726-cameroon-croatia-2

Želeći tome stati na kraj nepoznat netko je dojavio dvojici fotoreportera kad će naši nogometaši biti goli kraj bazena, a kad smo nakon toga pregazili Kamerun, netko je čuo da Hrvati u svom navijanju ispoljavaju nacionalizam i rasizam. Je li ovo tek niz nezgodnih podudarnosti, teorija urote ili nešto treće?

Kad je Hrvatsku pogodio neviđeni poplavni val prkosili smo tada svim gospodarskim ponorima i političkim glupostima nesposobnih političara. Tijekom onih sedam dana koliko je bilo potrebno da oni shvate što se događa deseci šlepera humanitarne pomoći su već bili stigli u Slavoniju, a milijuni kuna su bili prikupljeni.

I prije nego se voda povukla iz poplavljenih sela, opet nas je ujedinila i na noge podigla nevolja, ali ovaj put u vidu japanskog nogometnog suca i svjetske nogometne mafije koja očito ne može dopustiti da veliki domaćin izgubi utakmicu na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva.

Dok još nismo bili ni svjesni jesmo li zaista bezočno opljačkani ili nam se samo činilo, pregazili smo Kamerun, reprezentaciju s kojom se namučio Meksiko. Mogu dežurni defetisti pričati da je Kamerun slab ili ne znam što, ali treba imati na umu da je s njima jedva na kraj izašao Meksiko, ekipa s kojom je Brazil odigrao neriješeno, bez golova. Pobjeda protiv Kameruna izazvala je eksploziju nacionalnog ponosa. Hrvati su zaboravili na loše političare, na beznadno gospodarsko stanje, ne veliki podbačaj turističke predsezone kojeg vide svi osim ministra turizma, na to da Sabora raspravlja o zakonima koji neće ništa promjeniti, na sve nevolje smo zaboravili. Važna je samo predstojeća utakmica protiv Meksika. Čak ni drugi krug izbora za gradonačelnika Vukovara nije važan. Nitko ni o tome ne priča.

Nekome očito smeta to što su Hrvati u nogometu našli uporište oko kojeg se mogu mobilizirati i bar na kratko biti ponosni. Čini mi se da to nekom smeta baš onako kao što je smetalo i kad smo se ujedinili oko humanitarne pomoći za stradale u Posavini.

Ne zaboravimo da je i tada od prvog dana bilo pokušaja podvaljivanja vezanih za tu humanitarnu mobilizaciju. Plasirane su informacije o tome da sve to što prikupe Hrvati odlazi u Srbiju i BiH, pa su neki razbijači hrvatskog poosa i hrvatske humnosti išli toliko daleko da su čak i pozivali na prestanak prikupljanja pomoći, na prestanak zvanja humanitarnih telefonskih brojeva i prestanak uplata za pomoć stradalima. Nisu uspjeli. Hrvati su ostali ponosni. Pomogli su svojim sugrađanima, ali su pomogli i stradalima u BiH i Srbiji, zaboravljajući još uvijek svježe rane iz prošlosti.

Jedva mjesec dana nakon tog uskrsnuća hrvatskog ponosa događa se nešto stvarno čudesno. Hrvatska reprezentacija postaje hit tema u svijetu i to zahvaljujući pokušaju nogometne mafije da nas pokrade. Svijet je stao na našu stranu. Moćnici iz Fife to ne opraštaju lako i odjednom su fotografije naših navijača, poput onoga što u eksploziji veselja ljubi talijansku TV voditeljicu, bile zasjenjene tajno snimljenim slikama naših golih nogometaša.

Tko je inkvizitor koji u Brazilu priprema lomaču za vatrene navijače?

Nekim čudom, fotoreporteri su znali kad će naši dečki iz saune goli proći do bazena. Međutim, umjesto globalne sramote i to se pretvorilo u globalno divljenje Hrvatima. Nogometaši su nam zgodni. I onda su se još usudili rasturiti Kamerun. E to je sad već bilo previše. Očito je bilo vrijeme pozvati i pričuvne snage u borbi protiv hrvatskog ponosa. I tako je netko čuo da su Hrvati izvikivali nešto što bi moglo mirisati na nacionalizam i rasizam. To bi valjda već trebalo biti dovoljno teško da uguši globalne simpatije prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Takve optužbe uvijek prolaze.

Još uvijek ne znamo na čemu su utemeljene sumnje Fife, ali možemo samo pretpostaviti. Već dugo nas imaju na zubu zbog krajnje dvojbenih razloga, ali i zbog neprikladnog ponašanja onih koji su tome trebali stati na kraj.

Nažalost, ne treba isključiti uvijek moguću pojavu gluposti u tijesnoj vezi s bahatošću nekog ljubitelja hrvatskog nogometa. No, ako se vratimo malo unazad, pronaći ćemo podatke da su se na udaru Uefe i Fife našli povici „Za dom – spremni“, ali i „Mi Hrvati“, te pjesme „Lijepa li si“, „Zovi samo zovi“ i„Čavoglave“. U trenutku kad je u Zagrebu skinut transparent„Zapamtite Vukovar“ netko je konačno postavio pitanje tko stoji iza tih uglavnom neopravdanih optužbi o nacionalističkim i rasističkim ispadima hrvatskih navijača. I tada se prvi put počelo glasno govoriti o organizaciji FARE i njezinom povjereniku za Hrvatsku, izvjesnom Stevanoviću. Taj lik je, kao i njegov idejni vođa, izvjesni G.G. iz Zagreba, navodni predvodnik jedne manje navijačke skupine iz Zagreba i navodni aktivist jedne od LGBT udruga, sasvim nebitan u cijeloj ovoj priči. Ovdje su bitni oni koji su na izborima izabrani zato da brane hrvatske nacionalne interese i hrvatski građanski ponos.

U konkretnom slučaju, kad je skinut transparent „Zapamtite Vukovar“ morao je, ali baš morao, reagirati resorni ministar znanosti, obrazovanja i sporta, nedavno smijenjeni Željko Jovanović. Taj transparent nije bio prijetnja nikome. Poruka na njemu nije bila prijetnja nikome. Taj transparent je podsjećao na zlo koje je proizašlo iz nasilja. Taj transparent je pozivao na to da se nasilje nikad više ne smije ponavljati. Međutim, neki marginalni likovi su Uefi podvalili neku drugu priču, a kako je izostala službena reakcija hrvatskih vlasti, stvar je zapečaćena.

Sad se u Brazilu opet događa nešto slično. Opet nas optužuju za neke grijehe iz prošlosti. I sad se moramo pitati hoće li sve opet proći tako da će vatreni pred cijelim svijetom biti spaljeni kao vještice na lomači.

Hoće li inkvizicija odraditi svoje bez da će riječ reći oni koji znaju istinu? A istinu u ovom slučaju znaju hrvatski znanstvenici, povjesničari, umjetnici, sociolozi i stručnjaci raznih drugih profila koje bi novi ministar znanosti Vedran Mornar morao okupiti i zamoliti da u interdisciplinarnom razmatranju kažu svoje o pjesmama i pokličima hrvatskih navijača. S takvim argumentima u rukama hrvatski ministar bi morao suprostaviti se onima koji pljuju po hrvatskom nacionalnom ponosu.

Upravo ta činjenica da službena vlast nije ništa poduzela povodom skidanja transparenta „Zapamtite Vukovar“, a da se pitanje Vukovara u međuvremenu pretvorilo u najvažnije političko sučeljavanje u Hrvatskoj, sasvim dobro govori koliko grijeh propusta može biti velik u ovakvom slučaju. Već se na stadionu javnost podjelila na one koji ponosno nose Vukovar u srcu i na one koji su okrenuli glavu kad je netko pljunuo na još uvijek bolnu ranu grada mučenika. Nastavak okretanja glave bio bi ravan nacionalnoj izdaji sad kad je nacija našla razlog da se opet ujedini i osjeti nacionalni ponos. Ako se čelnici svjetskog nogometa opet oglase s tako jadnim i sumnjivim argumentima kao što je bilo proglasiti nacističkim simbol keltskog križa na stadionu Kantrida, na što također nije reagirao nitko od službenih političkih predstavnika Hrvatske, netko u ovoj državi konačno mora progovoriti bez imalo uvijanja.

Jasno se moraju postaviti pitanja tko je povike i pjesme zbog kojih se optužuju hrvatski navijači ikad stručno i znanstveno istražio i zaista ih svrstao u kategoriju civilizacijski nedopustivih ili neprimjerenih?

Ako takva rasprava nikad nije provedena, na temelju čega Fifa i Uefa reagiraju? Što je njihova polazišna točka. Koji je njihov kriterij? Na čemu počiva njihova odluka? Ako reagiraju na temelju pritužbi pojedinaca onda jasno treba upitati što rade hrvatske sigurnosne službe, što radi policija i što radi državno odvjetništvo. Namjerno rušenje međunarodnog ugleda Republike Hrvatske kazneno je djelo. Ova histerija oko navodnog nacionalističkog ili rasističkog ponašanja hrvatskih navijača na svakom stadionu na kojem se oni pojave nije ništa drugo nego namjerno rušenje ugleda države i nacije u svijetu. Došlo je vrijeme da se znanost suprostavi ovoj suvremenoj inkviziciji i ovom modernom lovu na vještice.

Za kraj ću pojasniti zašto mislim da u ovoj priči velikog posla ima i kontraobavještajna agencija. Sjetimo se samo Europskog prvenstva u Poljskoj. I tada je UEFA na jednom stadionu uočila grupicu od 50-ak navijača u hrvatskim navijačkim majicama. Imali su i ustaška obilježja. Naši navijači se i danas kunu da ti ljudi nisu došli na niti jedan organizirani način na koji su tada u Poljsku vlakovima, autobusima ili organiziranim autokonvojima putovali oni koji su išli bodriti vatrene, pa se na tom dugom putu i međusobno upoznavali. Zaklinjali su se naši navijači da su besprijekornom ekavicom pričali ti provokatori s ustaškim obilježjima o kojima nitko ništa nije znao.

Krajnje je vrijeme da određene službe odrade svoj posao i da netko nešto sazna.

I o tim stadionskim ustašama i o onima koje Uefi i Fifi podvaljuju informacije o nacionalističkim i rasističkim ispadima hrvatskih navijača.

AnteGugo/politikaplus

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Velimir Bujanec: Čestitamo AfD-u na povijesnom uspjehu!

Objavljeno

na

Objavio

NJEMAČKA NIJEMCIMA!

Čestitamo AfD-u na povijesnom uspjehu!

6 milijuna birača na izborima za Savezni parlament dalo je glas Alternativi za Njemačku, a među njima i mnogo Hrvata koji žive u toj velikoj i prijateljskoj zemlji.

Njemačka je napokon krenula pravim putem – 14 posto za AfD je samo početak, ali i dobar putokaz za Hrvatsku.

VIDEO (AfD TV): TVOJA ZEMLJA. TVOJA DOMOVINA. VRATI JE NATRAG!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko. Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati