Connect with us

Kolumne

Vrijeme je da braniteljima konačno kažemo ‘Hvala’

Published

on

Da mi je netko tada, prije otprilike dva desetljeća, rekao da će hrvatski branitelji jednog dana postati prezreni dio populacije koji će svim silama morati dokazivati svoje poštenje i svoje zasluge rekla bih mu da je lud. Onda je izgledalo nevjerojatno, a danas je to, na žalost, gorka stvarnost kojoj možemo svjedočiti i u posljednjih nekoliko dana zahvaljujući reakcijama na prosvjed Udruge stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata koji, uz potporu još nekih braniteljskih udruga, traže ostavke ministra branitelja Predraga ‘Freda’ Matića, zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića.

Izjednačavanje žrtve i agresora

Potonji je uvrijedio branitelje svojom izjavom da velik broj naših branitelja boluje od PTSP-a dok je ista ta pojava rijetka među pripadnicima nama u Domovinskom ratu neprijateljske srpske vojske. Pri čemu je, i ne tako neočekivano, dobio potporu jednog od najeksponiranijih medijskih antifašista Ante Tomića koji je u svojoj nedavnoj kolumni ustvrdio kako je pomoćnik ministra ‘izrekao poznatu činjenicu’ usput se izrugujući ocjeni branitelja da su time izjednačeni žrtva i agresor. Jer, kaže naš najpoznatiji šeširdžija, ‘kako bi moglo biti izjednačavanje ako naši imaju PTSP,a Srbi ga nemaju?’ Tomić zaboravlja onu dobru staru da tko se dugo blesav pravi na kraju blesav i ostaje pa propušta navesti očito, a to je da je Glavašević svojom izjavom u potpunosti zanemario traumu koju je agresor nanio pripadnicima naše strane. Naime, logično je da će ona strana koja u ratu stavljena u poziciju žrtve – bilo vojne, bilo civilne – biti više izložena posttraumatskom stresu. Pokušajte na trenutak, usporedbe radi, zamisliti da vam horda agresivnih divljaka upadne u vaš dom, da vas siluju, a pola vaše obitelji pobiju pred vašim očima, i da netko potom očekuje da oni pretrpe jednaku količinu posttraumatskog stresa kao vi – ili, još bolje, da jedni i drugi u potpunosti jednako budete pošteđeni stresa. Ne trebate biti psiholog po struci niti takvo što proživjeti da bi shvatili da je ovakvo očekivanje ne samo nebulozno već i krajnje bezobrazno i bešćutno te ono zapravo izjednačava stvarnu traumu koju ste vi proživjeli kao žrtva te mnogo manju koju je proživio agresor. Da stvar bude još apsurdnija po Tomića, nije točno da Srbi uopće ne pate od PTSP-a, što dokazuju i medicinska istraživanja. Radi se samo o tome da im ga njihova država ne priznaje jer oni, kao, ‘nikada nisu ratovali’ u Hrvatskoj.

Tomićev govor mržnje 

No nije da Tomić to ne zna. Njegov partijski zadatak, kojeg je očito uredno ispunio svojim člankom, jest pridonijeti cilju koji napredne antifašističke snage u ovoj državi pažljivo grade već godinama – ogaditi javnosti branitelje,prikazati ih kao varalice, grebatore i korisnike lažnih beneficija. Uostalom, nije mu trebalo puno da u svom tekstu izravno razotkrije svoje namjere. ‘Ne usuđujemo se kazati neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran,kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumna neodgovorna isprika Tuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena. Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.’

Tomića će ovo možda iznenaditi ali ja, mada sam generacijski prilično bliska braniteljima iz Domovinskog rata, a neki od njih su mi i obiteljski prijatelji, ne poznajem niti jednog takvog. Za jednog,doduše, znam iz medija, kojeg je Tomić prigodno zaboravio imenovati – ni više ni manje nego ministra branitelja, Freda Matića, kojem je dijagnosticiran doživotni PTSP koji je, eto, nekim čudom nestao ko gumicom obrisan, nakon što je isti imenovan na mjesto ministra. E sad, ili Matić nikada nije bolovao od PTSP-a i to zna, što znači da je svjesno lagao, ili je možda i mislio da boluje od PTSP-a ali je njega i sve nas obmanuo liječnik koji mu je taj ‘doživotni’ PTSP svojedobno dijagnosticirao. Kako god da bilo, netko je ovdje masno lagao, a Tomić to prigodno ne primjećuje.
Umjesto toga, on u svom tekstu nastavlja s krajnje patetičnim hvalospjevima Bojanu Glavaševiću istovremeno se služeći sada već vrlo izravnim govorom mržnje prema braniteljima, posebno u dijelu koji kaže: ‘U tom jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra,više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice.’ Tomić u svojoj mržnji propušta vidjeti da su te braniteljske ulizice što cvile i cmolje za penzijama’ ljudi koji su braneći sve nas od agresora – uključivši i samog Tomića koji danas ne bi imao priliku ovako lupetati da njih nije bilo – trajno žrtvovali sebe. Da to nisu nikakvi paraziti koji muljaju – za razliku od ministra Matića – lažnim dijagnozama već ljudi koji su doista postali stopostotni invalidi, ljudi koji će do kraja života biti prikovani za invalidska kolica te koji nikada više neće biti u potpunosti tjelesno funkcionalni. Osoba s barem trunkom empatije bila bi takvim ljudima do groba zahvalna jer su joj spasili život i omogućili joj da obavlja sve svakodnevne aktivnosti, što u Tomićevom slučaju uključuje definitivno preplaćeno huškanje u propagandnom glasilu EPH. Ante Tomić takvu količinu empatije za branitelje očito nema. Oni su njemu samo ulizice i paraziti koji sebi žele priskrbiti nekakva prava koja zapravo ne bi trebali imati, pohlepni grabitelji nezasluženih privilegija.

Mit o braniteljskim privilegijama

Da stvar bude još žalosnija, on u svom stavu danas nije sam već mu se sve više ljudi pridružuje, što se najbolje da vidjeti po brojnim internetskim komentarima za zbivanja od proteklih osam dana koliko već traju prosvjedi pred Ministarstvom branitelja. Danas postoji raširena fama kako sama činjenica da netko ima braniteljski status donosi nekakve velike privilegije, ponajviše novčane, što uopće nije točno. Vrlo se lako da provjeriti da vam formalno posjedovanje statusa branitelja neće donijeti doslovno niti kune u džep. Što se tiče famoznih dodatnih privilegija, iz vrlo bliskih krugova poznati su mi primjeri branitelja koji su se borili čak na prvoj liniji fronte,a koji su i daljem morali sve što posjeduju kupiti na kredit, pod jednakim uvjetima kao i svi mi, a kojima država jedino omogućuje dopunsko zdravstveno osiguranje i besplatne taksene markice kada tamo negdje jednom u deset godina trebaju u neku svrhu podignuti rodni ili vjenčani list.
Ah, da, postoji i vrlo raširen mit o privilegijama pri upisu na fakultet samih branitelja ili njihove djecepa ćemo ga sada demistificirati. Ako je osoba dijete živog branitelja kojem nije dijagnostiran stopostotni invaliditet, ona tada nema apsolutno nikakvu prednost pri upisu na visoka učilišta. Pravo prednosti imaju samo branitelji osobno – dakle, ako se baš oni sami žele upisati na visoka učilišta – te njihova djeca u slučaju da su poginuli ili nestali u ratu, te u slučaju da su preživjeli ali su u ratu postali stopostotni invalidi. Za razliku od uvriježenog mita, to pravo prednosti ne znači da se dotični mogu tek tako upisati na studij. Oni i dalje moraju položiti sve obvezne ispite državne mature, barem s minimalnom prolaznom ocjenom, kao i zadovoljiti sve obvezne preduvjete koje visoko učilište postavi u sklopu svojih uvjeta upisa. Pritom se upisuju izvan kvote, što znači da ostvarivanjem svog prava prednosti nikome ne oduzimaju mjesto, što je u suprotnosti s danas vrlo raširenom famom o ‘privilegiranim braniteljima’ koji ‘oduzimaju mjesta djeci koja su stvarno učila.’

Ovo je, doduše, samo jedan u nizu mitova koji se danas šire o braniteljima i njihovim tobožnjim privilegijama uz što paralelno ide i priča da bi svi mi navodno živjeli kao bubreg u loju kad bi se oni tih istih privilegija odrekli. Neki čak idu toliko daleko da kažu da bi braniteljima ne samo trebalo oduzeti samo dio privilegija od onih koje sad imaju već da bi im trebalo oduzeti sve. Pitam se samo, na koji način nekome nadoknaditi to što je ostao bez ruke ili bez noge, to što je do kraja života prikovan za invalidska kolica i što više nikada neće osjetiti ništa od struka na niže. Danas sam slučajno naišla na komentar čovjeka koji je stradao u prometnom udesu i time postao invalid, i koji je ogorčen jer on navodno nema nikakve privilegije,a branitelji koji su stradali u ratu te privilegije imaju. Mada s tim čovjekom doista najiskrenije suosjećam, želim reći da razumijem da branitelji u ovoj državi zaslužuju barem djelomično poseban status jer su svojom žrtvom omogućili miran život svima nama te, što je najvažnije, omogućili su da ova država uopće može postojati kao takva. Ako ja sutra sjednem za volan i za njim, ne daj Bože, stradam, realno gledano, zapravo i nisam zadužila ovu državu. Ali ako uzmem pušku u ruke boreći se protiv neprijatelja koji želi zauzeti naš teritorij i istrijebiti Hrvate pa pritom stradam, onda sam itekako zadužila ovu državu.

Rušenje ugleda branitelja 

Ne želim se ovdje upuštati u nekakve patetične tirade o tome kako se voli Hrvatska i tko je voli više, a tko manje – jer me, iskreno, to podsjeća na ono užasno antipatično pitanje iz djetinjstva koje je glasilo: ‘Voliš li više mamu ili tatu?’ i zbog kojeg sam svakome tko mi ga je postavio poželjela razbiti nos – ali želim reći da je jednostavno neshvatljivo, i nadasve žalosno, da u ovoj zemlji svakim danom sve više raste broj ljudi koji uopće ne mogu pojmiti zašto bi svi mi trebali biti zahvalni braniteljima na onome što su učinili za nas. Takvo što je u jednoj Americi ili nekoj od zemalja zapadne Europe jednostavno nezamislivo i nikome ne pada na pamet vlastitim veteranima nabijati nekakav osjećaj krivnje. Ovdje, na primjer, možete vidjeti dirljivu snimku u kojo grupa trkača u San Diegu zastajkuje nakon što ugledaju ostarjelog veterana Drugog svjetskog rata te mu salutira i s njime se rukuje. Naravno, nikome – ni običnim ljudima, ni medijima – ne pada na pamet uopće izustiti da bi taj čovjek možda mogao biti nekakav lažnjak.

Zato su u Hrvatskoj potencijalni lažnjaci postali – svi. I to ponajviše zahvaljujući famoznom registru branitelja čija je navodna svrha bila raskrinkati lažne branitelje. Do sada je raskrinkano ukupno njih osmero. Čak i za to je objava registra zapravo bila suvišna jer državni organi ionako raspolažu sa svim potrebnim podacima pa su mogli pravodobno reagirati ako postoje ikakve sumnje ili saznanja da je netko svoje privilegije koristio, a nije ih legitimno zaslužio. Isto tako, ako netko doista i poznaje osobu za koju zna da je lažni branitelj, on to vrlo vjerojatno zna i bez uvida u registar pa se lijepo može obratiti policiji ili sudu. Evidentno je da je registar branitelja ništa drugo nego običan stup srama na koji su sada pribijeni svi branitelji za koje više ne vrijedi jedan od temeljnih postulata rimskog prava da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivica već upravo obratno – u javnosti je, ponajviše zahvaljujući perfidnoj medijskoj kampanji, stvoreno sada već vrlo učestalo mišljenje da su svi oni potencijalni krivci koji će eventualno, teškom mukom, dokazati da nisu ‘ulizice što cvile i cmolje za penzijama.’

Zahvalimo braniteljima 

Takav stav prema braniteljima koji su više od ikoga zaslužni za slobodu koju danas svi uživamo krajnje je ogavan i bezobrazan, a uz to me i beskrajno žalosti. Tužna sam jer ljudi danas nisu zahvalni za ono najvrjednije što imaju, a to je sloboda koju ne može nadomjestiti nikakav standard, unatoč tome što nam se takvo razmišljanje sve češće pokušava proturiti. Zanimljivo, oni kojima toliko smetaju sve te famozne ‘privilegije’ branitelja Domovinskog rata i koji su ih u treptaju oka spremni proglasiti lažnjacima i parazitima nikada nisu ni riječi kritike uputili na račun još uvijek zapanjujuće velikom broju NOB veterana i njihovih privilegija. Isti – ako prihvatimo one među njima koji doista nisu lažnjaci i koji nisu status stekli podmićivanjem dvoje svjedoka, kako je nerijetko bio slučaj – dobili su status i privilegije u Jugoslaviji jer je to bila država za koju su se borili. Pa ima u tome neke logike. No zašto bi im bilo kakav status i bilo kakve privilegije trebala davati ova država, tim više što je ova država ratovala upravo protiv vojske te iste Jugoslavije koju su svojedobno oni branili? To je otprilike kao da država Izrael odaje poseban pijetet i daje određene privilegije njemačkim vojnicima iz Drugog svjetskog rata.

Čvrsto vjerujem da država koja ne drži do vlastitog nacionalnog identiteta i u kojoj se ulažu neshvatljivi napori kako bi se diskreditiralo njene ratne veterane ne može imati blistavu budućnost. Tvrdnje poput one: ‘Meni smetaju ovi koji protestiraju u šatoru ali jako cijenim prave branitelje’ me podsjećaju na one kao što je: ‘Mrzim crnce jer su glupi, lijeni i odvratni ali vjerujem da tamo negdje postoje i dobri crnci’ – što je, naravno, samo odraz krajnje odurnog, licemjernog i kukavičkog vida rasizma. Vrijeme je da konačno prestanemo dijeliti branitelje na one ‘dobre’ i one ‘loše’ te da im svima najiskrenije kažemo ‘hvala’.

Izvor:Fizzit.net

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading