Vrijeme je da braniteljima konačno kažemo ‘Hvala’

2

Da mi je netko tada, prije otprilike dva desetljeća, rekao da će hrvatski branitelji jednog dana postati prezreni dio populacije koji će svim silama morati dokazivati svoje poštenje i svoje zasluge rekla bih mu da je lud. Onda je izgledalo nevjerojatno, a danas je to, na žalost, gorka stvarnost kojoj možemo svjedočiti i u posljednjih nekoliko dana zahvaljujući reakcijama na prosvjed Udruge stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata koji, uz potporu još nekih braniteljskih udruga, traže ostavke ministra branitelja Predraga ‘Freda’ Matića, zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića.

Izjednačavanje žrtve i agresora

Potonji je uvrijedio branitelje svojom izjavom da velik broj naših branitelja boluje od PTSP-a dok je ista ta pojava rijetka među pripadnicima nama u Domovinskom ratu neprijateljske srpske vojske. Pri čemu je, i ne tako neočekivano, dobio potporu jednog od najeksponiranijih medijskih antifašista Ante Tomića koji je u svojoj nedavnoj kolumni ustvrdio kako je pomoćnik ministra ‘izrekao poznatu činjenicu’ usput se izrugujući ocjeni branitelja da su time izjednačeni žrtva i agresor. Jer, kaže naš najpoznatiji šeširdžija, ‘kako bi moglo biti izjednačavanje ako naši imaju PTSP,a Srbi ga nemaju?’ Tomić zaboravlja onu dobru staru da tko se dugo blesav pravi na kraju blesav i ostaje pa propušta navesti očito, a to je da je Glavašević svojom izjavom u potpunosti zanemario traumu koju je agresor nanio pripadnicima naše strane. Naime, logično je da će ona strana koja u ratu stavljena u poziciju žrtve – bilo vojne, bilo civilne – biti više izložena posttraumatskom stresu. Pokušajte na trenutak, usporedbe radi, zamisliti da vam horda agresivnih divljaka upadne u vaš dom, da vas siluju, a pola vaše obitelji pobiju pred vašim očima, i da netko potom očekuje da oni pretrpe jednaku količinu posttraumatskog stresa kao vi – ili, još bolje, da jedni i drugi u potpunosti jednako budete pošteđeni stresa. Ne trebate biti psiholog po struci niti takvo što proživjeti da bi shvatili da je ovakvo očekivanje ne samo nebulozno već i krajnje bezobrazno i bešćutno te ono zapravo izjednačava stvarnu traumu koju ste vi proživjeli kao žrtva te mnogo manju koju je proživio agresor. Da stvar bude još apsurdnija po Tomića, nije točno da Srbi uopće ne pate od PTSP-a, što dokazuju i medicinska istraživanja. Radi se samo o tome da im ga njihova država ne priznaje jer oni, kao, ‘nikada nisu ratovali’ u Hrvatskoj.

Tomićev govor mržnje 

No nije da Tomić to ne zna. Njegov partijski zadatak, kojeg je očito uredno ispunio svojim člankom, jest pridonijeti cilju koji napredne antifašističke snage u ovoj državi pažljivo grade već godinama – ogaditi javnosti branitelje,prikazati ih kao varalice, grebatore i korisnike lažnih beneficija. Uostalom, nije mu trebalo puno da u svom tekstu izravno razotkrije svoje namjere. ‘Ne usuđujemo se kazati neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran,kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumna neodgovorna isprika Tuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena. Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.’

Tomića će ovo možda iznenaditi ali ja, mada sam generacijski prilično bliska braniteljima iz Domovinskog rata, a neki od njih su mi i obiteljski prijatelji, ne poznajem niti jednog takvog. Za jednog,doduše, znam iz medija, kojeg je Tomić prigodno zaboravio imenovati – ni više ni manje nego ministra branitelja, Freda Matića, kojem je dijagnosticiran doživotni PTSP koji je, eto, nekim čudom nestao ko gumicom obrisan, nakon što je isti imenovan na mjesto ministra. E sad, ili Matić nikada nije bolovao od PTSP-a i to zna, što znači da je svjesno lagao, ili je možda i mislio da boluje od PTSP-a ali je njega i sve nas obmanuo liječnik koji mu je taj ‘doživotni’ PTSP svojedobno dijagnosticirao. Kako god da bilo, netko je ovdje masno lagao, a Tomić to prigodno ne primjećuje.
Umjesto toga, on u svom tekstu nastavlja s krajnje patetičnim hvalospjevima Bojanu Glavaševiću istovremeno se služeći sada već vrlo izravnim govorom mržnje prema braniteljima, posebno u dijelu koji kaže: ‘U tom jednom čovjeku, mladom pomoćniku ministra,više je moralne snage nego u tisućama bukača zagrnutih zastavama, više nego u svim onim braniteljskim ulizicama što cvile i cmolje za penzijama i psujući demonstriraju već i na slutnju da bi mogli ostati bez nekakve povlastice.’ Tomić u svojoj mržnji propušta vidjeti da su te braniteljske ulizice što cvile i cmolje za penzijama’ ljudi koji su braneći sve nas od agresora – uključivši i samog Tomića koji danas ne bi imao priliku ovako lupetati da njih nije bilo – trajno žrtvovali sebe. Da to nisu nikakvi paraziti koji muljaju – za razliku od ministra Matića – lažnim dijagnozama već ljudi koji su doista postali stopostotni invalidi, ljudi koji će do kraja života biti prikovani za invalidska kolica te koji nikada više neće biti u potpunosti tjelesno funkcionalni. Osoba s barem trunkom empatije bila bi takvim ljudima do groba zahvalna jer su joj spasili život i omogućili joj da obavlja sve svakodnevne aktivnosti, što u Tomićevom slučaju uključuje definitivno preplaćeno huškanje u propagandnom glasilu EPH. Ante Tomić takvu količinu empatije za branitelje očito nema. Oni su njemu samo ulizice i paraziti koji sebi žele priskrbiti nekakva prava koja zapravo ne bi trebali imati, pohlepni grabitelji nezasluženih privilegija.

Mit o braniteljskim privilegijama

Da stvar bude još žalosnija, on u svom stavu danas nije sam već mu se sve više ljudi pridružuje, što se najbolje da vidjeti po brojnim internetskim komentarima za zbivanja od proteklih osam dana koliko već traju prosvjedi pred Ministarstvom branitelja. Danas postoji raširena fama kako sama činjenica da netko ima braniteljski status donosi nekakve velike privilegije, ponajviše novčane, što uopće nije točno. Vrlo se lako da provjeriti da vam formalno posjedovanje statusa branitelja neće donijeti doslovno niti kune u džep. Što se tiče famoznih dodatnih privilegija, iz vrlo bliskih krugova poznati su mi primjeri branitelja koji su se borili čak na prvoj liniji fronte,a koji su i daljem morali sve što posjeduju kupiti na kredit, pod jednakim uvjetima kao i svi mi, a kojima država jedino omogućuje dopunsko zdravstveno osiguranje i besplatne taksene markice kada tamo negdje jednom u deset godina trebaju u neku svrhu podignuti rodni ili vjenčani list.
Ah, da, postoji i vrlo raširen mit o privilegijama pri upisu na fakultet samih branitelja ili njihove djecepa ćemo ga sada demistificirati. Ako je osoba dijete živog branitelja kojem nije dijagnostiran stopostotni invaliditet, ona tada nema apsolutno nikakvu prednost pri upisu na visoka učilišta. Pravo prednosti imaju samo branitelji osobno – dakle, ako se baš oni sami žele upisati na visoka učilišta – te njihova djeca u slučaju da su poginuli ili nestali u ratu, te u slučaju da su preživjeli ali su u ratu postali stopostotni invalidi. Za razliku od uvriježenog mita, to pravo prednosti ne znači da se dotični mogu tek tako upisati na studij. Oni i dalje moraju položiti sve obvezne ispite državne mature, barem s minimalnom prolaznom ocjenom, kao i zadovoljiti sve obvezne preduvjete koje visoko učilište postavi u sklopu svojih uvjeta upisa. Pritom se upisuju izvan kvote, što znači da ostvarivanjem svog prava prednosti nikome ne oduzimaju mjesto, što je u suprotnosti s danas vrlo raširenom famom o ‘privilegiranim braniteljima’ koji ‘oduzimaju mjesta djeci koja su stvarno učila.’

Ovo je, doduše, samo jedan u nizu mitova koji se danas šire o braniteljima i njihovim tobožnjim privilegijama uz što paralelno ide i priča da bi svi mi navodno živjeli kao bubreg u loju kad bi se oni tih istih privilegija odrekli. Neki čak idu toliko daleko da kažu da bi braniteljima ne samo trebalo oduzeti samo dio privilegija od onih koje sad imaju već da bi im trebalo oduzeti sve. Pitam se samo, na koji način nekome nadoknaditi to što je ostao bez ruke ili bez noge, to što je do kraja života prikovan za invalidska kolica i što više nikada neće osjetiti ništa od struka na niže. Danas sam slučajno naišla na komentar čovjeka koji je stradao u prometnom udesu i time postao invalid, i koji je ogorčen jer on navodno nema nikakve privilegije,a branitelji koji su stradali u ratu te privilegije imaju. Mada s tim čovjekom doista najiskrenije suosjećam, želim reći da razumijem da branitelji u ovoj državi zaslužuju barem djelomično poseban status jer su svojom žrtvom omogućili miran život svima nama te, što je najvažnije, omogućili su da ova država uopće može postojati kao takva. Ako ja sutra sjednem za volan i za njim, ne daj Bože, stradam, realno gledano, zapravo i nisam zadužila ovu državu. Ali ako uzmem pušku u ruke boreći se protiv neprijatelja koji želi zauzeti naš teritorij i istrijebiti Hrvate pa pritom stradam, onda sam itekako zadužila ovu državu.

Rušenje ugleda branitelja 

Ne želim se ovdje upuštati u nekakve patetične tirade o tome kako se voli Hrvatska i tko je voli više, a tko manje – jer me, iskreno, to podsjeća na ono užasno antipatično pitanje iz djetinjstva koje je glasilo: ‘Voliš li više mamu ili tatu?’ i zbog kojeg sam svakome tko mi ga je postavio poželjela razbiti nos – ali želim reći da je jednostavno neshvatljivo, i nadasve žalosno, da u ovoj zemlji svakim danom sve više raste broj ljudi koji uopće ne mogu pojmiti zašto bi svi mi trebali biti zahvalni braniteljima na onome što su učinili za nas. Takvo što je u jednoj Americi ili nekoj od zemalja zapadne Europe jednostavno nezamislivo i nikome ne pada na pamet vlastitim veteranima nabijati nekakav osjećaj krivnje. Ovdje, na primjer, možete vidjeti dirljivu snimku u kojo grupa trkača u San Diegu zastajkuje nakon što ugledaju ostarjelog veterana Drugog svjetskog rata te mu salutira i s njime se rukuje. Naravno, nikome – ni običnim ljudima, ni medijima – ne pada na pamet uopće izustiti da bi taj čovjek možda mogao biti nekakav lažnjak.

Zato su u Hrvatskoj potencijalni lažnjaci postali – svi. I to ponajviše zahvaljujući famoznom registru branitelja čija je navodna svrha bila raskrinkati lažne branitelje. Do sada je raskrinkano ukupno njih osmero. Čak i za to je objava registra zapravo bila suvišna jer državni organi ionako raspolažu sa svim potrebnim podacima pa su mogli pravodobno reagirati ako postoje ikakve sumnje ili saznanja da je netko svoje privilegije koristio, a nije ih legitimno zaslužio. Isto tako, ako netko doista i poznaje osobu za koju zna da je lažni branitelj, on to vrlo vjerojatno zna i bez uvida u registar pa se lijepo može obratiti policiji ili sudu. Evidentno je da je registar branitelja ništa drugo nego običan stup srama na koji su sada pribijeni svi branitelji za koje više ne vrijedi jedan od temeljnih postulata rimskog prava da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivica već upravo obratno – u javnosti je, ponajviše zahvaljujući perfidnoj medijskoj kampanji, stvoreno sada već vrlo učestalo mišljenje da su svi oni potencijalni krivci koji će eventualno, teškom mukom, dokazati da nisu ‘ulizice što cvile i cmolje za penzijama.’

Zahvalimo braniteljima 

Takav stav prema braniteljima koji su više od ikoga zaslužni za slobodu koju danas svi uživamo krajnje je ogavan i bezobrazan, a uz to me i beskrajno žalosti. Tužna sam jer ljudi danas nisu zahvalni za ono najvrjednije što imaju, a to je sloboda koju ne može nadomjestiti nikakav standard, unatoč tome što nam se takvo razmišljanje sve češće pokušava proturiti. Zanimljivo, oni kojima toliko smetaju sve te famozne ‘privilegije’ branitelja Domovinskog rata i koji su ih u treptaju oka spremni proglasiti lažnjacima i parazitima nikada nisu ni riječi kritike uputili na račun još uvijek zapanjujuće velikom broju NOB veterana i njihovih privilegija. Isti – ako prihvatimo one među njima koji doista nisu lažnjaci i koji nisu status stekli podmićivanjem dvoje svjedoka, kako je nerijetko bio slučaj – dobili su status i privilegije u Jugoslaviji jer je to bila država za koju su se borili. Pa ima u tome neke logike. No zašto bi im bilo kakav status i bilo kakve privilegije trebala davati ova država, tim više što je ova država ratovala upravo protiv vojske te iste Jugoslavije koju su svojedobno oni branili? To je otprilike kao da država Izrael odaje poseban pijetet i daje određene privilegije njemačkim vojnicima iz Drugog svjetskog rata.

Čvrsto vjerujem da država koja ne drži do vlastitog nacionalnog identiteta i u kojoj se ulažu neshvatljivi napori kako bi se diskreditiralo njene ratne veterane ne može imati blistavu budućnost. Tvrdnje poput one: ‘Meni smetaju ovi koji protestiraju u šatoru ali jako cijenim prave branitelje’ me podsjećaju na one kao što je: ‘Mrzim crnce jer su glupi, lijeni i odvratni ali vjerujem da tamo negdje postoje i dobri crnci’ – što je, naravno, samo odraz krajnje odurnog, licemjernog i kukavičkog vida rasizma. Vrijeme je da konačno prestanemo dijeliti branitelje na one ‘dobre’ i one ‘loše’ te da im svima najiskrenije kažemo ‘hvala’.

Izvor:Fizzit.net

facebook komentari

  • peppermintt

    Vrijeme je da konačno prestanemo dijeliti branitelje na one ‘dobre’ i one ‘loše’ te da im svima najiskrenije kažemo ‘hvala’.
    🙂

    • Treba im se Zahvaliti naravno! Hvala im za sve! Meni je drago što su ovih dana ustrajni u svojim zahtjevima!