Pratite nas

Komentar

Vrijeme je da mediji prestanu lagati da je prosvjed branitelja ilegalan i huškati na ulično nasilje

Objavljeno

na

Ono što najčešće možete u “liberalnim” medijima pročitati o prosvjedu branitelja je da je “ilegalan”. To, jednostavno, nije istina. A postavlja se i pitanje kakvi su to “liberali” koji se zalažu za nasilno rastjerivanje prosvjednika, što je tu liberalno? Takav “liberalizam” je bio u SSSR-u, piše Marcel Holjevac za dnevno.hr.

Prosvjed, kako su nam potvrdili i pravnici koje smo kontaktirali, nije ilegalan. On “nije prijavljen policiji”, istina, ali to ga ne čini ilegalnim. Kao što niste ilegalni stanar ako niste prijavili prebivalište i nitko vas zbog toga nema pravo iz stana izbaciti dok god možete legalno dokazati svoje pravo da u njemu boravite – recimo, pravo vlasništva, plaćeno podstanarstvo, ili dozvolu vlasnika. Mogu vam samo udariti globu. Kad bi se primjenjivala filozofija onih koji tvrde da je “prosvjed ilegalan”, onda bismo morali sve ljude koji se okupe na javnim površinama bez dozvole vlasti rastjerati.

To je uostalom u više navrata potvrdila i policija, i ponovila u subotu. Ne postoji zakonski temelj za uklanjanje prosvjednika ispred Ministarstva branitelja. “Neprijavljenost prosvjeda” to ne može biti jer se prosvjedi moraju prijaviti prije svega da bi ih policija mogla osigurati, a ne zato da bi ih vlast dozvolila ili zabranila, u protivnom bi svaka vlast mogla zabraniti svaki prosvjed protiv sebe. Ostojićeva policija bi svakako to rado uradila, da ima zakonskog temelja za takvo što. No nema: da ima, upravni organi bi već davno dali nalog da se prosvjednike silom ukloni. Plato ispred ministarstva je, međutim, javna površina i kao i svaka javna površina otvorena je svakom tko ne remeti javni red i mir i ne ometa druge. Branitelji, kako za sad stoje stvari, ne ometaju nikog. Sporno može biti postavljanje šatora na javnoj površini, striktno zakonski gledano. No jasno je da taj šator nije trn u oku onima koji se zalažu za njegovo uklanjanje zato jer su legalisti: pokret Occupy Croatia, izrastao iz pokreta Occupy Wall Street, se bazira upravo na “okupaciji javnih površina”, dakle branitelji ne rade ništa do li provode u djelo filozofiju pokreta koji je protiv njih ustao. Isto tako je jasno da komunalni redar može jedino globiti organizatore jer nisu prijavili prosvjed – ali ga nije moguće zabraniti temeljem toga što nije prijavljen.

Ustav uostalom jamči pravo izražavanja mišljenja i javnog nastupa i kaže da se slobode i prava mogu ograničiti samo da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Kaže se i da, tko se ogriješi o odredbe Ustava o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom. A upravo se kod protuprosvjeda radi o udaru na nečija prava, ni o čemu drugom. Potrebe za uklanjanjem branitelja nema, niti temelja za to jer ne ugrožavaju ničiju tuđu slobodu niti prava. Neslaganje s njihovim zahtjevima se, jasno, smije iznijeti javno.

Ono što se međutim događa je čisti militantni i huškački teror nad javnošću i manje-više otvoreni pozivi na nasilje spram “šatoraša”, kako ih mediji zovu, koji su rezultirali serijom neugodnih incidenata zadnjih dana. Takav pokušaj organiziranog bullyinga prosvjednika preko sustavne zamjene teza – da su nasilnici pod šatorom, a oni koji ih žele baciti u Savu su mirotvorci – se najjasnije očituje u tekstovima Jutarnjeg lista, koji sam sebe opisuje kao “vodeći opinion making medij u Hrvatskoj” – dakle, medij koji nije tu da bi izvješćivao o događajima, već da bi ispirao ljudima mozak i objašnjavao im što im je o čemu misliti.

Zamjena teza i prebacivanje krivnje je stara i prokušana receptura, jasno iskazana u sustavnom nazivanju braniteljskog prosvjeda “nelegalnim”, pokušajem promoviranja u heroja stanovitog Grahovca, nezaposlenog i očito mentalno ne baš stabilnog konobara s trogodišnjom srednjom, ali najjasnije iskazana u tekstu iskusne novinarke Jelene Lovrić, koja zna kako od nasilnika napraviti žrtvu, i obratno. Ona, svojim komentarom iz paralelnog svemira, konstatira kako je “velik dio Hrvatske iritiran je pokušajem da se čvrsta jezgra braniteljske pobune nametne ne samo kao paralelni, nego kao vrhovni centar političke moći”, iako je upravo taj prosvjed udar na pokušaj stvaranja vrhovnog centra političke moći.

“Javnost izazivaju svojim traženjem kruha nad pogačom i svojim svojatanjem statusa nedodirljivih, faktički izuzetih od zakona. Ali, najviše svojom političkom retorikom. Služenje HDZ-ovim ciljevima, stavljanje u funkciju pretorijanske garde jedne stranke, može biti legitiman izbor. No, podrazumijeva i neke posljedice. Ako pola nacije – čitavu nehadezeovsku, nedesničarsku Hrvatsku – nazivaju jugofilskom ili neprijateljskom, logično je da na njene simpatije i potporu ne mogu računati. Nisu, međutim, očekivali javnu kontru. Dosad su im se svi uklanjali. Pred nelegalnošću njihovih prosvjeda podvijali su rep”, piše Lovrić, ponavljajući izmišljotinu o nelegalnostni i zanemarujući činjenicu da država mora zaštiti sve svoje građane – isto tako i branitelje – prije svega od fizičkog nasilja, no trebala bi ih zaštiti i od verbalnog, koje dolazi sa stranica njenih i nekih drugih novina. A znamo da verbalno nasilje uvijek prethodi fizičkom. A njen tekst je zapravo otvoren poziv na fizičko suprotstavljanje “teroru” koji branitelji provode nad nacijom tražeći nešto što je u demokratskim državama normalno, i čest razlog prosvjeda – smjenu svog resornog ministra.

Fizičkom nasilju smo ovih dana mogli svjedočiti, primjerice prilikom grubog napada na hrvatsku braniteljicu na štakama u tramvaju, isto kao i pokušaju traženja bilo kakve kompromitirajuće izjave iz šatora povećalom, dok se s druge strane šutke prelazi preko izljeva verbalne agresije kako od medija, tako i od likova koji su dolazili pred šator s isključivim ciljem provokacije. Takve stvari su posljedica medijskog huškanja i sluđivanja nacije. Ona čak stavlja “Majdan” u naslov svog teksta, i implicira da su za sve krivi prosvjednici koji su se drznuli prosvjedovati, nipošto oni koji im prijete da će ih baciti u Savu. To je uostalom na tragu svjetonazora pokreta “Occupy Croatia”, koji, kako je vidljivo s njihovih stranica, svesrdno podržava rusku okupaciju Ukrajine, koji je – iako je zdušno “protiv nacionalizma” bio svesrdno protiv ulaska Hrvatske u EU, nije teško pogoditi zašto, koji je podržao okupaciju fakulteta, koji je podržao studente koji su zarobili službenice Ministarstva prosvjete i Agencije za znanost ne dozvoljavajući im da po radnom vremenu odu kući – što je u biti teško krivično djelo protupravnog lišavanja slobode, i koji krajnje licemjerno ne podržava braniteljski prosvjed koji bi se mogao zvati i “Okupirajmo ministarstvo branitelja” – s tim da oni, za razliku od studenata, nikom ne brane ići na posao ili na predavanja, niti izaći iz zgrade.

Izjednačavanjem prosvjednika i onih koji žele nasilno prekinuti njihov prosvjed Jelena Lovrić se spustila čak i ispod vlastite razine spinanja. “Gazeći načelo jednakosti pred zakonom, država se skrivala po mišjim rupama, smatrajući da svojim kukavičlukom prema uzurpatorima pravnog poretka brani Hrvatsku i njenu političku stabilnost. Kontraprosvjedom probio se led. Kritika braniteljskih stavova dobila je pravo građanstva”, piše Lovrić. No, načelo ravnopravnosti pred zakonom kaže da država mora zaštiti prosvjednike od nasilnika. Branitelji ničim ne uzurpiraju “ustavni poredak”, osim ako ona ne misli da je samovolja jednog ministra i njegovog zamjenika iz redova SDP-a isto što i ustavni poredak. Ona kaže da će “političari biti krivi bude li krvi”, no krivi će biti novinari poput nje, oni koji pišu o sukobu “građana i branitelja”, odričući time braniteljima pravo građanstva.

Čak i Gjenero primjećuje “kako je jasno da racionalna strategija odnosa prema protestu stopostotnih invalida znači i izbjegavanje bilo kakvog antagoniziranja te društvene skupine.” Doduše i on krivnju vidi u političarima, no isto kao što je jasno da HDZ, iako podržava branitelje, nije taj koji je prosvjed organizirao niti bi to mogao (branitelji baš nisu stranačke marionete), isto je tako jasno da SDP ne može pokrenuti protuprosvjede, tek ih podržati. To je prljavi posao raznih udruga povezanih s raznim obavještajnim službana i ostacima udbaških struktura, koje koriste isti recept već dulje vremena, instrumentalizirajući ljude upitne mentalne stabilnosti i intelektualanih kapaciteta. Medijskim napuhivanjem i stvaranjem zvijezda od raznih Pernara i Grahovaca, koji su pokrenuli prosvjede s tri čovjeka ili sami iz vlastitih razloga da bi mediji zakotrljali lavinu, stvara se dojam o “autohtonim događanjima”, odnosno o “događanju naroda” po receptu Slobe Miloševića, koji je “sponatno organiziran” narod usmjeravao na Albance, “neposlušna rukovodstva pokrajina”, Hrvate i tako dalje.

Upravo ti, samozvani ne-mrzitelji i borci za toleranciju iskazuju krajnju netoleranciju i netrpeljivost i služe se psihološkim pritiskom, pa i fizičkim napadima na druge i drukčije misleće. Dok se drugi moraju braniti od optužbi i nametanja krivice, oni mašu zastavom na kojoj piše “mi ne mrzimo”, a upravo to čine: permanentno generiraju mržnju, podjele i nesnošljivost u društvu, i to onda perfidno predbacuju drugima. Sve u svemu, to je i nastavak politike okupacije Hrvatske, s tim da se ono što nije uspjelo 1991. – ukloniti branitelje milom ili silom s ulica hrvatskih gradova – sada pokušava drugim sredstvima, ali od strane istih poklonika okupacije Hrvatske. Njihovi proruski i protueuropski stavovi uostalom najjasnije govore o tome koji su im stvarni politički ciljevi.

[ad id=”40551″]

Autor: Marcel Holjevac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Milijan Brkić: Zakon je jasan – Otvaranjem istrage, saborsko povjerenstvo za Agrokor prestaje s radom!

Objavljeno

na

Objavio

Zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Milijan Brkić osvrnuo se jučer za Novu TV i HTV na temu saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor.

U Članku 4. Zakona o istražnim povjerenstvima stoji da će – ako je pokrenut sudbeni postupak o nekom pitanju o kojem je prethodno osnovano istražno povjerenstvo – ono odmah prestati s radom.

Brkić je istaknuo da SDP i Most ovom problemu pristupaju neodgovorno, populistički i demagoški.

– Jako su dobro znali koja je sastavnica zakona, jednako kao što znaju da se istrage koje provode istražna tijela, DORH i policija, ne smiju kontaminirati bilo kojim drugim aktivnostima, a pogotovo ne aktivnostima zakonodavne vlasti. Zakon je tu jasan – otvaranjem sudske istrage, koja će evidentno uslijediti, rad povjerenstva prestaje.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marko Jurič: Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Osim stila visokog letenja i niskog padanja, istog odvjetničkog ureda koji ih brani, radi li se tu o onom surovom hrvatskom primitivizmu, onoj umivenoj i loše prikrivenoj seljačiji?

Ima li tu nekih poremećaja ili dijagnoza koje počinju s riječju narcisoidnost? Sva su trojica vrlo inteligentni ljudi, a doveli se u jednako glupu situaciju.

Sanader se uspeo na vrhove hedonističkog cinizma pa se strmoglavio Čedi Prodanoviću u naručje. Vidošević se spustio u mračne odaje svojega doma, sladostrasno konzumirao sve što je doteklo, a kad je preteklo i on se otkotrljao u naručje Prodanovića, odnosno Jadranke Sloković.

Ivica Todorić se najdulje penjao i najviše uspeo čak do feudalnih Kulmerovih dvora s kojih puca pogled na kmetstvo, ali i njemu je započelo desetogodišnje razdoblje kada će jutra počinjati s Čedom Prodanovićem.

Zašto u Hrvatskoj ljudi ne čitaju malo više, primjerice Ivana Gundulića i njegovog Osmana, gdje kaže: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’. Jer kandidata za ovaj klub Čedinih mušterija ima još, samo oni toga, na njihovu žalost, za sada nisu svjesni.

Navodno su rimski cezari nakon vojnih pohoda kada su Rimom prolazili ispod slavoluka pobjede, praćeni ovacijama svjetine u dnu kola imali šaptača koji im je govorio ‘ne zaboravi ti si samo običan čovjek’.

Možda to nije istina, ali je istina da ovi naši hrvatski cezari imaju gomilu šaptača koji ih uvjeravaju da su postali nadljudi, mesije, božanstva, superstari. A kad hrvatski cezari padnu onda hrvatski šaptači postaju USKOK-ovi pokajnici.

Možda je ovo faza prvobitne akumulacije kapitala, možda ono divlje doba pretpovijesti kada se stvaraju plemići. Čini se da to baš ne uspijeva jer do sada se još ni jedan nije stvorio.

Možda zato što tituli plemić prethodi titula vitez, a ona se stječe plemenitim djelima požrtvovnosti i junaštva. Hrvatski nadri plemići preskaču tu fazu. Draža im je metoda glembajevštine koja žrtvenike prepušta junacima.

Marko Jurič: Izgleda da je Agrokorov neboder bio azil za one koji su trebali završiti u Remetincu

facebook komentari

Nastavi čitati